STVARNI HEROJ RATA

Trideset godina od tragične smrti Srđana Aleksića

ritn by: Lupiga.Com | 27.01.2023.

Srđanovo ubojstvo dogodilo se u središtu Trebinja, u blizini policijske stanice i gradske tržnice, naočigled svih. U Trebinju je vladao zavjet šutnje, sve do 2007. godine, kada se počelo pisati o njegovoj sudbini. Potom je Srđan postao simbol i stvarni heroj ratova iz devedesetih godina. Gradovi u regiji počeli su nazivati ulice, avenije, prolaze … imenom Srđana Aleksića. Rijetki Trebinjci su govorili da je Srđan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred zgrade općine, zgađen onim što se događalo na dubrovačkom ratištu, prosvjedovao i bacio pušku. Ispričali su i kako je i prije tragičnog dana, on u nekoliko navrata obranio svoje susjede Bošnjake od nasilnika i zlikovaca. Njegov sugrađanin Ljubiša Gluščević rekao je da Srđan zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučićevog", jer je obranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Osnivači Regionalne novinarske nagrade “Srđan Aleksić” podsjećaju javnost da se danas, 27. siječnja 2023. godine, navršava 30 godina od tragične smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja kojeg su ubili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) jer je spasio život svom sugrađaninu Alenu Glavoviću.

TUŽNO PRISJEĆANJE NA PRAVOG HEROJA: Kako su ubili najvećeg Srbina ovoga vremena

Dana 21. siječnja 1993. godine četvorica pripadnika VRS-a počeli su maltretirati i udarati Alena Glavovića. Srđan Aleksić im je prišao i rekao da ostave čovjeka na miru, na što su se oni okrenuli prema njemu i počeli ga krvnički udarati kundacima. Srđan je pao u komu i nakon šest dana izdahnuo u bolnici. Alen Glavović je uspeo pobjeći i danas s obitelji živi u Švedskoj. Svake godine posjećuje Srđanov grob i ostavlja cvijeće na njemu.

Srđanov otac, Rade Aleksić, tada je napisao osmrtnicu u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost". Godinama kasnije u jednom će intervjuu reći: "On je štitio čovjeka, i ja sam ponosan na njega".

Srđanovo ubojstvo dogodilo se u središtu Trebinja, u blizini policijske stanice i gradske tržnice, naočigled svih. U Trebinju je vladao zavjet šutnje, sve do 2007. godine, kada su novinari iz regije počeli aktivno pisati o sudbini Srđana Aleksića. Potom je Srđan postao simbol i stvarni heroj ratova iz devedesetih godina. Gradovi na postjugoslavenskom prostoru počeli su nazivati ulice, avenije, prolaze … imenom Srđana Aleksića.

Rijetki Trebinjci su govorili da je Srđan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred zgrade općine, zgađen onim što se događalo na dubrovačkom ratištu, prosvjedovao i bacio pušku. Ispričali su i kako je i prije tragičnog dana, on u nekoliko navrata obranio svoje susjede Bošnjake od nasilnika i zlikovaca. Njegov sugrađanin Ljubiša Gluščević rekao je da Srđan zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučićevog", jer je obranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Srđan Aleksić neposredno uoči rata (FOTO: Privatni album)

Srđan Aleksić imao je 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim kazalištem.

“Srđova pogibija ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Mi koji živimo treba da vidimo tu poruku, da je gajimo i da je koristimo, kao nešto što će pomoći da dobro zavlada”, rekao je u dokumentarnom filmu “Srđo” u produkciji Radio-televizije Srbije iz 2007. godine, njegov otac Rade.

Riječima Srđanovog oca: “Srđana nema, postojimo mi živi. I odajući priznanje određenom djelu, mi u stvari određujemo sebe i svoj život”.

Upravo iz tih razloga su Helsinški parlament građana Banja Luka, Mreža za izgradnju mira, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Institut za medije Crne Gore i Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije „Lupiga – svijet kroz obične oči“ iz Hrvatske, prošle godine ustanovili Regionalnu novinarsku nagradu “Srđan Aleksić”. Njegov čin i ime simboliziraju vrijednosti koje nastoji afirmirati ova regionalna novinarska nagrada, a to su građanska hrabrost i odgovornost, solidarnost, ljudskost, pravo na slobodu mišljenja, pravo da se bude drugačiji.

Nagrada se dodjeljuje novinarkama, novinarima i medijima iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u tri kategorije: za novinarsku hrabrost i izuzetnost, za doprinos zajednici i za medije. Osnivači nagrade obavezuju se da će tu tradiciju održati i u narednim godinama.

Prošlogodišnje nagrade su uručene na svečanosti u Banjaluci, 10. prosinca 2022. godine, na Međunarodni dan ljudskih prava, a dobitnici su Viktor Ivančić, Tamara Skrozza i portal KRIK.

Banja Luka/Novi Sad/Zagreb/Podgorica, 27. siječnja 2023. godine

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Do sada komentara: 20

Komentiraj

Keno prije 1 godinu

Molim vas dali iko razume ove definicije gospodje Verene?
Verena prije 1 godinu

"No dobro to spada u vas nacionalisticki profil."

Cinizam ciničkog uma. Tendencioznog.Doduše, ljudski um je sposoban za ovakve
kapitalne zaključke.Osobiti kada je cinizam modus vivendi ili je produkt neznanja.Kao što je govorio Karl Popper:" Istinsko neznanje nije nedostatak znanja, već odbijanje njegova sticanja".
Kole prije 1 godinu

Gospodjo Verena tema ovog posta su stvarni heroji rata u BiH, a vi navodite neke novinare koji spadaju u rubriku stvarni huskaci rata. No dobro to spada u vas nacionalisticki profil.

Gdje samo nadjoste Christiane Amanpour, koja je od svojih kolega kritizirana za lazno novinarstvo i ratno huskastvo za stranu BIH Muslimana. Valjda njena oceva linija iz Irana je preovladala protiv objektivnog novinastva u izvjescu iz BiH-a.
No krenimo redom.:
Dana 22. prosinca 1992., za vrijeme rata u BiH, Amanpour je izvještavala iz Kiseljaka, nedaleko od Sarajeva. Kiseljak je bio u hrvatskim rukama, neoštećen, i tobože dobro opskrbljen potrepštinama. Amanpour je izvijestila da, "Dok ljudi u Sarajevu umiru od gladi, Srbi žive u izobilju", izvješće koje su neki analitičari naknadno kritizirali kao širenje "dezinformacija" i "lijepih laži".
Stephen Kinzer iz New York Timesa 9. listopada 1994. kritizirao je Amanpourino izvještavanje o ratu u Bosni. Kinzer je citirao kolegičin opis Amanpoura dok je izvještavala o terorističkom bombaškom napadu na tržnici Markale u Sarajevu: »Amanpour je sjedila u Beogradu kada se dogodio taj masakr na tržnici i otišla je u eter da kaže da su to vjerojatno učinili Srbi. Nije bilo šanse da je to mogla znati. Pretpostavljala je sveznanje koje nema nijedan novinar.« osim ratne prpagande!
7. siječnja 2015. Amanpour je muslimanske ekstremiste koji su ubili 12 novinara magazina Charlie Hebdo nazvala "aktivistima"!!!!
Dana 12. studenog 2020., Amanpour je usporedila Trumpovu administraciju s nacistima i Kristalnom noći, rekavši: "Upozorenje nacista preko pramca naše ljudske civilizacije dovelo je do genocida nad cijelim identitetom, a u toj kuli zapaljenih knjiga, doveo do napada na činjenice, znanje, povijest i istinu. Nakon četiri godine modernog napada na te iste vrijednosti od strane Donalda Trumpa, tim Biden-Harris obećava povratak normama, uključujući istinu." Izraelska vlada, zajedno s nekim židovskim skupinama, pozvala je Amanpour da se ispriča za ovu usporedbu. Izraelski ministar za pitanja dijaspore Omer Yankelevich pozvao je na "trenutnu i javnu ispriku" za "omalovažavanje goleme tragedije holokausta".

Cudo niste naveli i Johna F.Burnsa koji na BiH lazima dobio I Pultzerovu nagradu ciji clanci su bili o srpskim monstrumima Heraku-Damjanovicu-Tosic! Damjanovic da je bio optuzen da je ubio 200 muslimana u Vogošći ( bez ijednog imena ), silovao dve devojke muslimanske nacionalnosti ( bez imena ), ubio braću Asima i Kasima Blekića i zaklao Ramiza Kršu. Osudjen je na smrt sa Herakom. Nekako slucajno nisu ubijeni do kraja rata i tada je otkriveno da ljudi koje je zaklao zive u Sarajevu. Cak je Ramiz Kreso izjavio da je cuo da ga je okrivljeni zaklao!!! Iako je sud na kraju priznao i presudio da Sretko Damjanović nikoga nije ni zaklao ni silovao, on je više od devet godina bio primer "srpskog zla" i na osnovu lažnih svedočenja proglašen za najvećeg koljača, četnika, zver... Godinama su vlasti u njegovu ćeliju dovodile evropske i američke televizijske ekipe da ga snimaju, govoreći: "Evo, snimite najvećeg srpskog zločinca u Sarajevu". Cak je i gospodin Burns dobio Pultzerovu nagradu za istinito izvjestavanje rata u BiH!

Gospdjo Verena sto vise reci o vama i vasim cinjenicama o istini o ratu u BiH? Vi zivite jos u ratu 1992 i nikako da izadjete iz njega. Na neki nacin mi je vas zao!
Zvonko prije 1 godinu

Sve u cilju izjednačavanja krivice, kad se već ne može prebaciti na drugog. Samo vi radite svoj posao, ali zaboravljate činjenicu da je čitav srpski vojno-politički vrh u Hagu uhapšen i osuđen za ratne zločine tokom agresije na BiH, a srpska policija osuđena za genocid. Zaboravljamo da je NATO savez nakon svih zločina koji su počinili Srbi, bombardirao srpske položaje sa obje strane Drine. Dojadilo ljudima više.
Staro Sarajevo prije 1 godinu

- Sarajevski nedeljnik „Slobodna Bosna” na naslovnoj strani objavljuje fotografije ubistava Srba u Sarajevu 1992. godine. Na fotografijama su prikazani ubijeni Srbi iz sarajevske opštine Novi grad i iz naselja Alipašino polje. List navodi da je u Sarajevu tokom rata ubijeno 850 Srba, dok zvaničnici Republike Srpske tvrde da ih je ubijeno nekoliko hiljada.

-Na gradskoj deponiji u Sarajevu pronađene su ljudske kosti, za koje se pretpostavlja da su posmrtni ostaci ubijenih Srba tokom rata u tom gradu.
Upućeni, kako se navodi, veruju da su ovde sahranjivani ubijeni građani Sarajeva srpske nacionalnosti koje je rat zatekao u gradu na Miljacki. Sarajevska gradska deponija grobnica je na desetine Srba ubijenih u Pofalićima, Buća Potoku, Velešićima, Alipašinu i drugim sarajevskim naseljima.