„Potpuna budalaština i nepotrebno maltretiranje građana. Za kakve god manifestacije takvog tipa (gdje je potrebno zatvarati promet) u gradu postoji nekoliko dobrih alternativa (Jarun, Bundek, Sljeme... itd.) gdje svojim paradiranjem ne bi škodili niti smetali nikome. Srećom pa ne živim u tom ukletom centru koji je postao žrtva raznoraznih glupih ideja i eksperimentiranja sa prometom. I prije nego li se pojavi neki praznoglavi sa komentarom kako takve idiotarije rade svi gradovi u Europi... BAŠ ME BRIGA! Ne živim u Beču, Parizu ili Berlinu (i ne želim tamo živjeti) niti moramo baš slijediti svaki njihov odabir ili odluku. Zagreb je postao iznimno naporan grad za živjeti u njemu. Nema potrebe činiti ga još gorim nego što je“, glasi nasumce izabran komentar, ovdje prepisan bez izmjena, objavljen prije par dana uz niz sličnih ispod jednog članka na izvjesnome domaćem portalu. 

Ne, nije se radilo o dočeku hrvatske nogometne reprezentacije na povratku iz Katara. Blokada prometa u centru Zagreba kasnije je ponovljena i tim svetim povodom za dvadesetšestoricu brončanih, i oko toga se nije bunio nitko ili gotovo nitko, naprotiv. No samo šest dana ranije organizirana je blokada prometa radi ulične utrke „Zagreb Advent Run“ u kojoj je sudjelovalo oko tri tisuće trkačica i trkača.

Dobar dio življa glavnog grada načisto je zapjenio na te tri tisuće sudionika jednog revijalnog sportskog događaja, kao što su reagirali i na blokadu zbog snimanja filma „Canary Black“ prošli mjesec. Tom je prilikom centar navečer zatvaran punih šest dana uzastopno, a blokada se dijelom odnosila i na pješake, čak stanare ulica zahvaćenih takvim režimom. Još mjesec dana ranije, ogorčenost je pak izazvalo zatvaranje nešto šireg opsega gradskih prometnica radi organizacije prvog parlamentarnog samita Međunarodne krimske platforme.

U jeku te sezone ograničenog prometovanja Zagrebom nameću nam se tako dva pitanja,: ima li nečeg osim nogometne reprezentacije što bi Zagrepčani tolerirali kao dovoljno dobar razlog blokade prometa, te ima li nečeg iole masovnijeg ili ekskluzivnijeg što si u istom gradu nije u stanju ishoditi pravo na povlasticu te vrste? 

Problem uopće nije malen ni zanemariv, jer govorimo o slobodi kretanja vlastitim boravištem i odlučivanja o povremenim limitacijama pritom. Nije to stvar komocije, nego održivosti življenja u dotičnom ambijentu, uza sve nervne konsekvence koje očito udaraju na najjače. Postavlja se dilema čiji je u konačnici taj grad, čije su njegove ulice. S razine sporenja o imenima pojedinih javnih prostora, dakle simboličkog označavanja političkih ili kulturnih prioriteta, prešli smo na malo više fizičku tematiku, raspolaganje samom mogućnošću prolaska ulicom i trgom.

Ako stanovnici Zagreba nisu raspoloženi podnijeti prigodne utrke s vremena na vrijeme, dok su benevolentni spram autoritativnijih sportskih događanja, onda imamo problem s razumijevanjem zajedničkog interesa (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

I dobro je što se o tome progovorilo nešto burnije, nakon niza desetljeća u kojima se takvo što nije propitivalo, a bilo je koječeg. No sad bismo valjda morali razmotriti situaciju podrobnije, razlučiti prigodu od prigode te iznaći nekakav im upotrebljiv zajednički nazivnik kojim se dade odmjeriti standard odnosa prema ovom aspektu upravljanja općim dobrom. Pritom urbanim dobrom, naime lociranim tamo gdje bi te relacije načelno trebale biti najuređenije i najjasnije.

Za to vrijeme nemojmo olako smetati s uma da su adventske kolibice do jučer okupirale predmetni grad bez ikakvog prihvatljivog kriterija. Također, svesezonske terase kafića okivale su mu trotoare ispred takoreći svakog donjogradskog haustora i veže nalik kamarama glomaznog otpada uoči odvoza. Otpor takvom raspolaganju prostorom kao fundamentalnom komunalnom vrijednošću svodio se uglavnom na potiho malograđansko jamranje svisoka, s tek minimumom konstruktivne i obuhvatne kritike iz rijetkih aktivističkih krugova. Temeljni uzroci sustavnom maltretmanu grada i gradskog iskani su u kojekakvim zavičajnim i svjetonazorskim razlikama, namjesto u socijalnim i klasnim pozicijama krajnjih dionika ove priče.

Povrh svega ostaje živa i neporeciva istina da nebrojene gradu svojstvene aktivnosti obavezno katkad iziskuju zatvaranje ulica. Određene namjenske sportske manifestacije služe upravo baždarenju pojedinih univerzalnih društvenih vrijednosti koje u biti i sukreiraju ukupnost tvorevine koju nazivamo gradom. Razna nezaobilazna umjetnička djela i projekti jednako ovise o saživljenosti s istim kontekstom.

Ako stanovnici grada, npr. Zagreba, nisu raspoloženi podnijeti prigodne utrke s vremena na vrijeme, imamo problem s razumijevanjem zajedničkog interesa. Imamo ga već i ako im tu nešto specijalno treba podnositi, dok su benevolentni spram autoritativnijih sportskih događanja. Negdje im je, bar onima koji su indignirani trkačkim blokadama nekolicine prometnica za tu priliku, isparilo saznanje da vrhunskog sporta i rezultata nema bez prethodno ojačane amaterske i rekreativne baze. Ili možda ima, ali taj nema veze s najširom publikom i njezinim životom ni preko medija, otprilike kao TV-prenosi golfa s terena na koje prosječan smrtnik nikad neće kročiti nogom, osim u funkciji kedija ili parkovnog radnika.

Odnos politike i komunalnih praktikalija (SCREENSHOT: N1 televizija)

Usporediv recept može se primijeniti na ocjenjivanje filmskog razloga za blokadu dijela gradskog prostora: koliko ta konkretna produkcija doprinosi kvaliteti javnog života i pojedinačnih egzistencija njegovih žitelja? Ovo može nalikovati pozivu na puko ideološko žiriranje po sadržaju, ali nekog tipa filter ipak treba postaviti. U konačnici, postoje modelski cjenici i progresivno zadani pragovi tarife za komercijalno-produkcijsko blokiranje grada, pa i kulturno-upravne komisije za ono druge vrste.

Nažalost, dostupni pokazatelji otkrivaju da Zagreb nije opravdao služenje navedenom filmu, uz naknadu od približno 100.000 kuna. Argument koji veli da je gradska korist mjerljiva tek s ubrojenom reklamom grada za privlačenje turista, izaziva stanoviti transfer blama ako na umu imamo da je Zagreb u toj snimci samo dublirao Prag.

Ipak, malo što od svih povoda za blokiranje grada može biti iritantno kao međudržavni skupovi političara. Stoga ima smisla usporediti reakcije na njih s onima na trkače, i prebrojati koliko je puta naš fini gradski svijet ustao protiv državničkih gostovanja radi kojih se u centru i po njegovim prilazima u pravilu zaustavlja sav život. Veća okupljanja političara bi najlakše i najuputnije bilo izmjestiti van grada. Dok se njih ne pritjera na evakuaciju, bolje bi bilo pustiti one nesretne trkače da na miru sopću po osiguranim gradskim ulicama. No s tom komparacijom dolazimo i do pitanja općedruštvenog stava prema politici kao takvoj.

Sve je to jedno, kao što vidimo: odnos politike i komunalnih praktikalija, odlučivanje o upotrebi ulica i trpljenje dužnosničkih povlastica, tretman komercijalnosti i netržišnog interesa. Ulica je s ovim stoljećem kod nas postala sinonim, metonimija za rulju. Misli se pritom generalno na široke mase, ali pejorativno, a priori negativno. No ako ulica ni ulicom ne smije vladati, onda nam je svima mjesto isključivo u kući, dok ne platimo za više i drukčije, onaj tko može.

To je točka monetizacije javnog, međutim, na kojoj prestaje rasprava o mjeri pristupa općem i cjelovitom. Jedan je ugledni prometni stručnjak prije nekoliko dana napomenuo da je Zagreb uistinu sve zagušeniji čestim blokadama prometa, i da bi sve bilo puno lakše kad bi imao sustav javnog prevoza izdvojen van ostatka mreže, poput metroa ili nadzemne gradske željeznice. Okej, ali teško da se ova problematika tiče primarno i dominantno infrastrukture. Ovdje ustvari imamo posla s društvenom nadgradnjom u stanju blokade ili paralize, a s regulacijom prometa bismo inače lako izašli na kraj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap