KOMENTAR IVE ANIĆA

Sluša li Bog Black Sabbath ili duhovne večeri na Svetom Duhu?

ritn by: Ivo Anić | 15.11.2022.
KOMENTAR IVE ANIĆA: Sluša li Bog Black Sabbath ili duhovne večeri na Svetom Duhu?
Kao jednog od starih pripadnika duhovno duhovitih večeri, kakvima smo mi iz šale nazivali večeri iza mise kada bi gitare iznijeli na zidiće ispred crkve, namamio me taj TikTok da vidim kako i današnja mladost radi isto. Isprva sam se naravno oduševio snimkom slavlja koje se održava u crkvi Sv. Antuna četvrtkom na zagrebačkom Svetom Duhu i odlučio sam čisto nostalgije radi prošetati da vidim tu mladost koja unatoč očaju od muzike što im se danas nudi i na kojoj rastu ipak odrastaju kako smo i mi, djeca osamdesetih. Oduševiš se kada uopće vidiš danas toliko mladih ljudi na jednom mjestu, a da ne urlaju kako treba paliti visoke peći. Simpatična mladost je pjevala, bilo ih je divota gledati, a ja sam poslije čekao ispred crkve da iznesu instrumente i da onako svi zajedno sjednu kao i mi nekada i zapjevaju ono zbog čega su i došli.

Sa Svevišnjim nemam problem. Dapače, uredno se posvađamo tu i tamo. Posebno oko činjenice da je potpuno ravnodušan dozvolio ovakvu zemlju u kojoj živim. Često mu spomenem vrijeme u kojem sam odrastao. Kao i zemlju u kojoj sam odrastao. Uz sav navodni demokratski deficit koji mi spomene, pa zatiranje onog što mu najviše smeta, vjerskih sloboda, i Svevišnji se slaže da je ta dekada bila nevjerojatna. Osamdesete godine prošlog stoljeća.

Ono što s najviše nostalgije iz tog šarenog vremena pamtim je muzika. Način na koji nas je sve odrasle u tom vremenu formirala. Kao omladinci, znali smo se svrstati upravo uz muziku koju smo slušali, i ona je tada formirala i naš svjetonazor. Istinabog, mogli ste osamdesetih slušati što ste god htjeli, puno je toga bilo kvalitetno, no tadašnji rock bio je veličanstven. Kao i live koncerti koji su pratili svaki band i izlazak njihovog novog albuma, a izlazili su kao na traci. 

Da biste razumjeli vrijeme u kojem sam odrastao, morali ste razumjeti našu muziku. Novi val zahvatio nas je i inficirao za čitav život. Mogli ste slušati metal ili punk, mogli ste jednostavno slušati samo Azru ili Riblju Čorbu, a mogli ste kao što sam mogao i sam, bez ikakvog srama u mraku dvorane na Gripama slušati Magazin i Ljiljanu Nikolovsku. 

Muzika nas je formirala, naša muzika bila je bunt, ali i sociološki fenomen. Nas je naime muzika spajala. Kao mlade ljude, svoju generaciju koja se kvalitetno družila upravo na tim neponovljivim koncertima ili u disco klubovima koji su tada puštali samo za nas setove „domaćih“ kako smo ih mi tada zvali. Ako je postojao dan bez muzike ili bez koncerta tada bi organizirali kakav kućni tulum, ili nešto slično u drvarnici ili podrumu zgrade, i rasli smo u šarenoj utopiji osamdesetih, toj nevjerojatnoj dekadi po eksploziji talenta u muzici u čitavom svijetu. Kako ni tada sa Svevišnjim nisam imao problem, iako mu socijalizam nije bio po guštu, znao sam da se slažemo u jednom. Punk ili rock koji je prašio iz naših garaža i drvarnica, bio je dar, a talent koji taj dar uobliči, prezentira i, na koncu, u njemu uživa dolazi iz naše prirode. Onoga od čega smo sastavljeni. U tom kompromisu Svevišnji je istrpio moje mladenačke eskapade. Prva pijanstva i prve ljubavi. Prvu kožnu jaknu i prvi album Black Sabbatha na koji je sumnjičavo vrtio glavom. Bilo je važno da odrastem u normalnu i zdravu osobu, karakternu osobu koja će misliti svojom glavom. Da bih u tome uspio, trebala mi je muzika. I druženja naravno, sa svojom generacijom koja je disala isto.

Biti „cool“ bio je moto osamdesetih. Istovremeno, da Svevišnjeg i baku ne naljutim, išao sam u crkvu, nedjeljom na svetu misu. U toj mračnoj dekadi kakvom je neki zovu, uredno sam primio sve sakramente, odslušao sve što sam trebao i da mi se ne uvrijedi gradonačelnik Ivica Puljak, koji je i sam svirao gitaru u crkvi, naslušao sam se crkvenih pjesama za dva života. Nekako uvijek, a ispravite me ako griješim, u tim crkvenim bendovima svirali su baš oni koji nikako nisu mogli upasti u neki pravi band. Pa su si davali oduška i dobivali na važnosti. Čisto sumnjam da je osamdesetih ikome bilo važno da svira pred bakama i djedovima da bi oni bili ponosni na njih. Mladosti je naravno u crkvi bilo, i družili smo se, ponekad išli na koji izlet, no čim bi liturgija završila, a mi sjeli ispred crkve mogao si čuti samo „Balkan“ ili „Dva dinara druže“. Mojoj majci nije nikako išlo u glavu zašto odjednom idem u crkvu, no ja sam naravno išao zbog jedne drugarice koja je ostajala na našim svirkama nakon mise. Bili smo mladi, bili smo puni one lude energije koja te napuni nakon dobre svirke. I bilo je normalno da smo takvi. Mislim čak, iako vam on to nikada neće priznati, da je i Svevišnji bio zadovoljan s nama. Da nije tako, vjerojatno bi prvog koji se domislio da gitaru ušteka u struju opomenuo na licu mjesta. 

Od tog vremena prošlo je više od trideset godina. Iz meni nepoznatih razloga promijenila se muzika i postala drugačija, koncerte danas rasprodaju Petar Grašo, Nina Badrić i Aco Lukas, a ja sam pronašao svoj mir u kolekciji starih ploča i druženjima sa starim društvom na kojima se uvijek popije, ljubi i zapjeva.

Kako postoji Svevišnji, tako postoji i njegov ekvivalent. Vrag, a dotični mi često ne da mira. Pa me tu i tamo podsjeti zašto sam znao ići u crkvu, i iz kojih razloga, čisto da me zajebava. Vrag koristi TikTok i uči mlade da imaju koncentraciju najviše 20 sekundi, inače je dosadno. To je nekakav suvremeni trend za koji ja kao okorjeli protivnik takve vrste tehnologije niti imam smisla, a ni volje. Kao jednog od starih pripadnika duhovno duhovitih večeri, kakvima smo mi iz šale nazivali večeri iza mise kada bi gitare iznijeli na zidiće ispred crkve, namamio me taj TikTok da vidim kako i današnja mladost radi isto. Isprva sam se naravno oduševio snimkom slavlja koje se održava u crkvi Sv. Antuna četvrtkom na zagrebačkom Svetom Duhu i odlučio sam čisto nostalgije radi prošetati da vidim tu mladost koja unatoč očaju od muzike što im se danas nudi i na kojoj rastu ipak odrastaju kako smo i mi, djeca osamdesetih. Oduševiš se kada uopće vidiš danas toliko mladih ljudi na jednom mjestu, a da ne urlaju kako treba paliti visoke peći.

@duhovno_duhovite_veceri 

Naravno da su popovi ostali isti daveži i da su razvukli liturgiju do besvijesti. Prvo je počela sveta misa, pa ispovijed i euharistija. Iza toga se nastavila kateheza, pa euharistijsko klanjanje, da bi se konačno prešlo na muziku i na slavlje. Simpatična mladost je pjevala, bilo ih je divota gledati, a ja sam poslije čekao ispred crkve da iznesu instrumente i da onako svi zajedno sjednu kao i mi nekada i zapjevaju ono zbog čega su i došli.

Čekao sam, čekao, ali ništa. To što su stajali u crkvi, pjevali i plesali, uzdizali ruke prema nebu i uzdisali, to je bilo to, jer zatim se pristojna mladež mirno razišla svojim kućama. Pamtite, vjerujem, te crkvene pjesme za mlade. Lijepo je to, ali im barem po meni fali i „rifa“ i kakvog dobrog refrena. Fali tu, stavimo ruku na srce, svega zapravo, iako je ovdje sve to pomalo modernizirano, ali o glazbenim ukusima se ne raspravlja. Jedino što mi je bilo krivo jest to što je iz duhovno duhovite večeri izostalo upravo ono duhovito. Ona naša zajebancija koju bi prodao majci kada bih došao kasno i smrdio po pivu. Ova uredna mladost to neće. Kako su čisti i sretni došli, takvi su i otišli.

Jedino sam ja stari namćor ostao u nedoumici. Treba li mladost zaista izgledati tako? Čista i uredna, sa rukama okrenutim put neba, zatvorenih očiju i u transu, dok se njišu uz trećerazredne duhovne pjesme bez smisla i refrena? 

Sa Svevišnjim nemam problem. Imamo On i ja jedan sasvim korektan odnos. Na moj upit samo je slegnuo ramenima i stavio slušalice na uši. Ja se sinko u to ne miješam. Radite šta vas je volja, rekao mi je i mogao bih se zakleti da sam iz slušalica čuo Ozzyja i Black Sabbath. Ako Bog već ne vozi mercedes, kladim se da barem sluša dobru muziku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Centar za promicanje duhovnih zvanja OFMConv

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

    27.11.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

  2. NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

    27.10.2022.

    Sofija Kordić

    NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

    26.10.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije