Nedavno sam na medijskom portalu BIRN Sarajevo objavila jedno od dužih istraživanja o umiješanosti grčkih (para)vojnih jedinica u ratne zločine u balkanskim ratovima devedesetih godina i o manevrima grčkih istražnih organa. Optužbe su ozbiljne: palež, mučenje, masovno ubojstvo, silovanje i genocid. Nakon gotovo trideset godina, svaka od uključenih strana - grčke vlasti, politički akteri, novinari, uključene paravojske i javnost - tumače istinu na svoj način. Dužnost istražnih i pravosudnih tijela – policije, tužiteljstva i pravosuđa – trebala bi biti da „u službi činjenica“ uz autoritet profesionalnosti i nepristranosti pronađu dokaze i ispune svoju misiju postizanja pravde i ispravljanja nepravdi. 

Ali u Grčkoj – kao i na mnogim drugim mjestima – svjedočimo drugačijoj vrsti fenomena: policija, tužitelji i suci vide nešto drugačije od onoga što je postalo vidljivo javnosti kroz rad istraživača i novinara. O tome svjedoči i završetak nedavnog suđenja kazališnom redatelju Dimitrisu Lignadisu, bliskom prijatelju više grčkih političara, koji je nekoliko godina u svom stanu u Ateni seksualno zlostavljao djecu izbjeglice. U srpnju 2022. godine sud ga je za silovanje dviju maloljetnica osudio na 12 godina zatvora i potom ga pustio na uvjetnu slobodu. 

Grci salutiraju u istočnoj Bosni, neki od njih će kasnije postati pripadnici neonacističke Zlatne zore (FOTO: XYZ Contagion)

Ovakvi slučajevi pokazuju da je svaljivanje potrage za odgovornošću i pravdom na državne institucije u zemlji poput Grčke besmisleno, kontradiktorno, pa čak i opasno. U zdravoj demokratskoj i funkcionalnoj pravnoj državi to bi bilo razumno, ali grčka pravosudna i istražna tijela ne pripadaju transparentnim i progresivnim institucijama funkcionalnih demokracija. Stoga ostaje aktualno pitanje što građani mogu učiniti kada zakažu državne institucije? 

"Osjećala sam da ispred mene ne stoji ubojica" 

“Još se sjećam gdje smo razgovarali. Sa mnom je bio i fotograf. Moj sugovornik bio je grčki dobrovoljac u Mladićevoj vojsci. Rekao mi je da je u lipnju 1995. godine bio u Srebrenici”, povjerila mi je u jednom od intervjua grčka novinarka koji ima status prodorne i progresivne istraživačice. 

"Da, i? Što ti je rekao o tome”, nestrpljivo sam upitala. 

"Ništa. Nisam ga pitala za detalje. Osjećala sam da ispred mene ne stoji ubojica”, odgovorila je. 

Tišina.

Na novinarsku distancu i pasivnu angažiranost u bavljenju genocidom u Srebrenici naišla sam još nekoliko puta, iako je uplitanje grčkih vlasti samo po sebi vrlo opterećujuće i zahtijevalo bi detaljnu, a vlastima i neugodnu istragu. 

Nekadašnji zapovjednik grčke dobrovoljačke jedinice Antonios Mitkos zagrljen s Mladićem na dan pada Srebrenice (FOTO: XYZ Contagion)

Kronološke činjenice povijesnog konteksta iznose grčki književnik i novinar Takis Michas u knjizi „Nesveta alijansa: Grčka i Miloševićeva Srbija“ te bosanskohercegovački istraživač Hikmet Karčić u članku „Ne boj se, jer u Grčkoj imaš braće“: „Grčka je devedesetih godina prošlog stoljeća lukavim diplomatskim potezima i otvorenom politikom potpore srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću kršila embargo i opskrbljivala srpske snage oružjem i naftom. Kod kuće je selektivno primala izbjeglice isključivo srpske nacionalnosti, organiziralo se javne zabave na kojima se obožavao ratni zločinac Radovan Karadžić“.

„Devedesetih su grčki mediji davali glas domaćim 'dobrovoljcima', glorificirali ih, posjećivali Bosnu i prikazivali ih kao hrabre, obiteljski orijentirane i odane momke. Sarajevo je bombardirano, rekli su nam mediji“, kazao mi je Vasilis Tsarnas iz Helsinškog monitora, dodavši: “Ali nikada nam nisu rekli tko to zapravo bombardira glavni grad BiH”. 

Uslijedile su neugodne godine, kada je počelo suđenje ratnim zločincima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Grčka se iznenada našla u škripcu: Milošević je navodno posljednji godišnji odmor proveo na otoku Hidra 1998. godine, a ubrzo nakon toga Grčka, članica NATO-a i EU, morala je okrenuti ploču. Ali s figom u džepu.

Grčka jedinica na Palama, domaćin je Radovan Karadžić (FOTO: XYZ Contagion)

Pod pritiskom Međunarodnog suda pravde u Haagu i na zahtjev nekih istaknutih akademika i političara grčke desnice, 2005. godine započela je istraga o umiješanosti grčkih paravojnih postrojbi u genocid u Srebrenici. Grčki novinar Kostas Koukumakas u izvrsnom članku opisuje namjerno odugovlačenje istrage procesnim manevrom tužiteljstva dugih šest godina. O radu tužiteljstva govorili su i sami svjedoci, među njima i preminuli novinar Manolis Vasilakis. Rekao je: “Otišao sam šokiran. Pitali su me poznajem li optužene osobno, znam li njihove telefone i adrese, gdje žive. Istražiteljica me pitala i jesam li bio prisutan genocidu u Srebrenici. Ismijavala me i istaknula da ću, ako se moje riječi pokažu neistinitima, snositi posljedice. Odgovorio sam joj da to nisam ja izjavio, nego sami 'dobrovoljci'. Istraga je trajala do 2011. godine, kada je tužiteljstvo obrazložilo da 'nije bilo moguće utvrditi dokaze o krivnji optuženih, kao ni identitet i broj žrtava njihovih navodnih zločina'. Stoga sudsko ročište nije potrebno.

Istraživačka grupa XYZ Contagion je 2015. godine objavila sažeti dokumentirani izvještaj o prisutnosti grčkih boraca u Srebrenici uz pomoć starih video snimaka, fotografija te dokumenata i svjedočanstava iz Haaga. Nažalost, u svjetlu tadašnjih političkih događanja, istraga se fokusirala samo na pripadnike neonacističke Zlatne zore, ali je ipak rasvijetlila važan dio događaja. No, dogodilo se nije ništa.

Grčko ministarstvo pravosuđa mi je 2022. godine na pitanje je li možda bilo pomaka u istrazi brzo odgovorilo: “Grčka pravosudna tijela arhivirala su slučaj zbog nedostatka dokaza”.

Grci u Srebrenici

“Moje mišljenje je da Grci tamo nisu imali vidljivu ulogu, već su samo sudjelovali u srpskoj propagandi. Fotografiranjem s Grcima i isticanjem zastave nad Srebrenicom Srbi navodno pokušavaju pokazati da nisu sami u međunarodnoj areni. Imaju pored sebe članicu EU i NATO-a – pravoslavnu braću Grke“, objasnio mi je svoje viđenje jedan od grčkih novinara. 

On za svoje uvjerenje nema dokaza. Njegovo tumačenje ugodnije je od ponovnog otvaranja 30 godina povijesti. A u društvu koje pokušava oprati svoju umiješanost u rat, kako očekivati da njegove službene istražne institucije rade svoj posao? Mogu li građani uopće učiniti više? 

Grci ulaze u Srebrenicu sa zastavom Vergine (FOTO: XYZ Contagion)

Deseci su fotografija Grka kako ponosno ulaze u okupiranu Srebrenicu i poziraju nasmijani. Nakon pada bosanskohercegovačkog grada, koji je bio pod posebnom zaštitom Ujedinjenih naroda, srpski i grčki vojnici su na pravoslavnoj crkvi u Srebrenici izvjesili četiri zastave: srpsku, grčku, bizantsku i zastavu Vergine. Nakon toga su uslijedila masovna ubijanja. Što su radili Grci? 

“Kada je topništvo prestalo granatirati, ušli smo u grad i očistili mjesto” - ovo su riječi jednog od grčkih volontera na privatnoj televiziji MEGA. Prema izvješću Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIWD), u masakru je sudjelovalo dvanaest grčkih državljana. 

“Grci su svakako na neki način sudjelovali u genocidu, možda u odvajanju muškaraca od obitelji ili u deportacijama”, kaže bosanskohercegovački istraživač genocida Hikmet Karčić. 

I Karadžićev prijatelj Zvonko Bajagić u Haagu je ispričao što su Grci radili u Bosni. Objasnio je da je zajedno s dvojicom grčkih dobrovoljaca u srpnju 1995. godine prošao automobilom pored stadiona Nova Kasaba (nogometno igralište u Novoj Kasabi bilo je jedna od lokacija gdje su srpske postrojbe prevozile Bošnjake u srpnju 1995. godine prije nego li je usljedila likvidacija više od 8.000 zarobljenika, op. ur.), kada je "jedan grčki dobrovoljac htio fotografirati zarobljenike" i snimio scenu. 

Pripadnik grčke jedinice u trenutku dok im Karadžić uručuje ordenje (FOTO: XYZ Contagion)

Gotovo deset godina kasnije, grčke paravojne postrojbe su se u medijima hvalile šokantnim detaljima – na primjer, u intervjuu za Tachidromos 13. studenog 2004. godine: “Kada smo ubijali muslimane, osjećali smo se zadovoljnima”. Ili "Gađali smo džamiju u Srebrenici samo da nam prođe vrijeme". 

Također je dokazano da su najmanje dva Grka pripadala Arkanovim Tigrovima i Desetoj diverzantskoj brigadi. Arkanovi Tigrovi, poznati po svojoj okrutnosti, nikada nisu osuđeni, a neki pripadnici Desete diverzantske brigade proglašeni su krivima za ratne zločine. Prikupljene činjenice potvrđuju prisustvo na mjestu zločina, a fotomaterijal svjedoči da su se prilikom okupacije Srebrenice grčki „dobrovoljci“ veselili i pozirali: pili su pivo, slikali su zarobljene ili mrtve muslimane u masovnoj grobnici Nova Kasaba. 

Janjetina, frape i genocid 

Objave na društvenim mrežama pokazuju da neki od bivših "grčkih dobrovoljaca" sada žive mirnim životom: peku janjetinu, piju rakiju tsipouro i frape te uživaju u životu. Neki su u mirovini. Dio javnosti ih naziva "herojima" i uživaju iznimnu podršku, naročito u ekstremnim desničarskim krugovima. S posebnom nostalgijom prisjećaju se vremena provedenog u ratu u Jugoslaviji. Bilo je to poput pustolovne epizode iz mladosti. 

Antonios Mitkos i danas ponosno ističe fotografiju sebe i Ratka Mladića u blizini Srebrenice (SCREENSHOT: Facebook)

Nekadašnji zapovjednik grčke dobrovoljačke jedinice Antonios Mitkos i danas ponosno ističe fotografiju sebe i Ratka Mladića u blizini Srebrenice. I Srbi iz cijelog svijeta vole se uključiti u internetske razgovore. U tim javno dostupnim raspravama na društvenim mrežama čitamo pozive na ubijanje pripadnika određene vjere - grčki pristaše i sljedbenici preuzeli su slogane i rječnik srpskih ekstremista. 

Grčki tužitelji inzistiraju da nemaju dovoljno dokaza. Grčki političari kažu da su se u Jugoslaviji borile "paravojske" od kojih se ograđuju. Neki novinari ne vide smisao istraživanja, većina je odustala. Sami grčki “dobrovoljci” tvrde da su samo šetali Srebrenicom i fotografirali neke masovne grobnice. 

Na fotografiji 14 pripadnika grčke paravojske u istočnoj Bosni (FOTO: XYZ Contagion)

Dok istražne i pravosudne institucije Grčke pokazuju jasnu pasivnost u istrazi ratnih zločina, još uvijek postoje alternativni načini. Među njima je i univerzalna jurisdikcija koja pravosudnim tijelima pojedine države omogućuje procesuiranje najtežih kaznenih djela, čak i ako nisu počinjena na njezinu teritoriju, nije ih počinio njezin državljanin ili nisu počinjene protiv njenih građana. Mnogo toga je već izgubljeno u potrazi za pravdom za žrtve genocida u Srebrenici. Ali još uvijek možemo pridonijeti traženju istine i pravde.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: XYZ Contagion

Tekst je izvorno objavljen na slovenskom jeziku na portalu Mešanec