"A onda switch - doslovno preko noći. Djeca postanu centar vašeg života i dinamika se promijeni za 180 stupnjeva", riječi su to Ive Šegote koji je sa svojim životnim partnerom Mladenom Kožićem udomio dvoje djece 2020. godine nakon dugogodišnjih sudskih procesa. Hrvatskoj javnosti poznati su po neumornoj borbi, koja je rezultirala s mogućnošću da istospolni parovi u Hrvatskoj mogu zajedno pristupiti procjeni za posvojitelje i ne smiju biti diskriminirani temeljem svoje seksualne orijentacije.

Njihova priča odjeknula je u javnosti 2016. godine, kada ih je Ministarstvo obitelji odbilo sa šturim objašnjenjem da "dva muškarca koja su se vjenčala, odnosno sklopila životno partnerstvo, ne mogu biti posvojitelji".

Šegota i Kožić su pokrenuli postupak procjene za udomitelje 2017. godine. 

"U ovom postupku nas je sustav socijalne skrbi procijenio kao podobne udomitelje, ali nam je unatoč tome Ministarstvo obitelji preko nadležnog Centra za socijalnu skrb (CZSS) odbilo izdati dozvolu za bavljenje udomiteljstvom, s istim objašnjenjem kao u slučaju posvojenja", prisjeća se Šegota.

Podigli su tužbu kojom su se prvo na Upravnom sudu, a kasnije i kroz odluku Ustavnog suda o nediskriminaciji istospolnih parova, nakon tri godine izborili da postanu udomitelji.

"Problemi nikad nisu dolazili od stručnjaka iz CZSS-a s kojima smo komunicirali. Struka nas je od početka podržavala, Komora socijalnih radnika i Hrvatska psihološka komora čak su javno iznijeli stav da diskriminiranja istospolnih parova ne smije biti, s obzirom na to da ne postoje razlike u roditeljskim kompetencijama između heteroseksualnih i homoseksualnih parova", pojašnjava nam Šegota.

Kožić i Šegota vodili su borbu punih sedam godina (FOTO: HINA)

Problem je, ističe Šegota, od početka radila politika, odnosno "desne vlade koje su se od 2016. godine smjenjivale, oportunistički i pragmatično kalkulirajući koliko će glasova dobiti ili izgubiti".

"Politiku smo pobijedili sudskim putem. Nažalost, sve je trajalo sedam godina, a neka djeca bez odgovarajuće skrbi nisu za to vrijeme dobila priliku da imaju obitelj", napominje Šegota.

Nedostatak domova

Posvojitelj može biti osoba u dobi od najmanje dvadeset i jedne godine, a starija od posvojenika najmanje osamnaest godina, ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od dvadeset i jedne godine, ali starija od posvojenika najmanje osamnaest godina. Dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni drug uz pristanak drugog bračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici. Dijete može posvojiti hrvatski državljanin, a iznimno posvojitelj može biti i strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi.

S druge strane, udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se korisniku (djetetu ili odrasloj osobi) osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji. Udomiteljska obitelj osigurava stanovanje, prehranu, čuvanje, odgoj, brigu o zdravlju i obrazovanju te druge potrebe korisnika.

Na problem tromosti sustava upozoravaju i iz zagrebačkog Dječjeg doma u Nazorovoj. "Sudski procesi lišenja prava na roditeljsku skrb često dugo traju pa djeca ostaju u domu dok ne ostvare pretpostavke za posvojenje", kazali su nam iz Doma, u kojem su trenutno smještena 84 djeteta.

Napominju i kako život u domu nije dovoljno stimulativan te ne može zadovoljiti emocionalne potrebe djeteta za privrženošću. 

"Trebao bi trajati kratko, ali ponekad to nije tako. Kad se radi o djeci s većim teškoćama ili kad imaju roditelje s kojima se teško ostvaruje suradnja, onda je pogotovo problematično za njih naći obitelj udomitelja", ističu iz Doma.

Problem postoji jer, kako kažu, nema dovoljno domova za djecu u koje bi nadležni Centri za socijalnu skrb mogli smjestiti djecu koju je potrebno izdvojiti iz njihove obitelj

Život u domu nije dovoljno stimulativan i ne može zadovoljiti emocionalne potrebe djeteta, napominju u zagrebačkoj Nazorovoj (FOTO: domzadjecu.hr)

Iz Udruge za potporu posvajanju Adopta kao problem navode i davanje višestrukih šansi roditeljima da poboljšaju svoje roditeljske kompetencije i unaprijede životne uvjete kako bi se dijete ipak vratilo u svoju biološku obitelj. 

"No, u većini slučajeva, i nakon predugog iščekivanja, to se ne dogodi, a dijete u tom čekanju doživljava godine djetinjstva ispunjene ponovljenim razočarenjima", pojašnjavaju nam iz te udruge.

"Osim tristotinjak djece koja trenutno imaju ispunjene pravne pretpostavke za posvojenje, važno je i za preostalih nekoliko tisuća djece smještene u skrbi, razmotriti i što prije ocijeniti adekvatnost roditeljske skrbi njihovih bioloških roditelja", kažu iz Adopte.

To je, napominju, od suštinskog značaja - kako se ne bi događalo da dijete formalno ima roditelje, koji "uživaju puno pravo na roditeljsku skrb, a istovremeno se ti isti roditelji tek povremeno jave djetetu, koje primjerice u domu provede 18 godina".

Navode i konkretan primjer. Nakon što to isto dijete postane punoljetno, a njegovi biološki roditelji onemoćaju iz raznih razloga (zdravstveno, financijski itd.), po načelu reciprociteta to dijete o kojem taj isti biološki roditelj nije brinuo ni dana života, ima obavezu brige i uzdržavanja roditelja. To dovodi do toga da djeca nerijetko pate od posljedica različitih teškoća pa i proživljenih trauma (od napuštanja, zapuštanja, zlostavljanja), upozoravaju iz Adopte.

Postoji veliki nesrazmjer između broja zainteresiranih potencijalnih posvojitelja (1.300 u Registru potencijalnih posvojitelja) u odnosu na značajno manji broj djece na strani kojih su ispunjene pretpostavke za posvojenje, kažu nam iz Adopte.

"Neka posvojenja se ne uspijevaju realizirati unatoč tome što su na strani djeteta ispunjene pravne pretpostavke za posvojenje. U većini slučajeva radi se o djeci koja pripadaju skupini tzv. djece koja teže nalaze obitelj - djeca s razvojnim ili zdravstvenim teškoćama, starija dob djeteta, romsko podrijetlo, i tako dalje", pojašnjavaju. 

Prema Zakonu o rodiljnjim i roditeljskim potporama, posvojitelji koji posvoje djecu mlađu od osam godina imaju pravo na šest mjeseci posvojiteljskog dopusta i osam mjeseci roditeljskog dopusta (četiri mjeseca jedan roditelj i četiri mjeseca drugi roditelj). S druge strane, posvojitelji koji posvoje djecu stariju od osam godina nemaju pravo na roditeljski dopust. Iz navedenog je vidljiva diskriminacija djece starije od osam godina te umanjivanje njihove potrebe i prilike za dodatnom prilagodbom na novu obitelj.

"Upravo je starijoj djeci ponekad potreban duži period prilagodbe za razliku od male djece koja se još uvijek relativno brzo mogu povezati s novim roditeljima", pojašnjavaju iz Adopte. 

Slaba informiranost i educiranost

Važno je spomenuti i novčane potpore za novorođeno/posvojeno dijete. Naime, posvojitelji mogu ostvariti pravo na jednokratnu potporu za posvojeno dijete jedino ako navedenu potporu nije nitko ranije iskoristio za isto dijete. Prije posvojitelja potporu mogu iskoristiti biološki roditelji, skrbnik, udomitelji ...

"Država ne može i ne smije podrazumijevati da su posvojitelji osobe natprosječnih materijalnih prilika pa im ne treba jednokratna potpora, već ona bez razlike treba biti nužno pravo svakog djeteta za koje se time podupire i olakšava period prilagodbe nakon njegova dolaska u obitelj", napominju iz Adopte.

Nadalje, rokovi za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava iz različitih sustava su relativno kratki. Tako primjerice za ostvarivanje jednokratne novčane potpore je potrebno podnijeti zahtjev u roku od 30 dana od dana kada je rješenje o posvojenju postalo pravomoćno.

"Dodatna poteškoća koja se javlja prilikom ostvarivanja prava i usluga je i nedovoljna informiranost i educiranost stručnjaka u različitim sustavima", navode iz te udruge.

Posvojitelji i potencijalni posvojitelji se često susreću s izazovima prilikom prikupljanja svih informacija vezanih uz prava i usluge koje su im dostupne. Stoga je izuzetno važno uporno informirati javnost o specifičnom položaju i pravima posvojene djece i posvojitelja, smatraju iz Adopte. 

"Važno je samo što je dobrobit djeteta" - Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte (SCREENSHOT: N1 televizija)

Adopta je uz financijsku podršku Grada Zagreba izradila i "Adoptin putokaz", vodič kroz sva prava koja pripadaju roditeljima nakon zasnivanja posvojenja, iz različitih sustava na jednom mjestu, a koji je dostupan na Adoptinoj web stranici, u rubrici "Adoptateka".

„Ako stručnjaci koji donose odluke o djetetovom životu imaju dilemu između davanja šansi njegovim biološkim roditeljima, za koje je očito i dokazano kako nemaju istinsku motivaciju i kapacitete za promjene, ili davanja šanse djetetu – odgovor je vrlo jednostavan, jer jedino što trebaju imati na umu stručnjaci centara za socijalnu skrb i sudova, ali i zdravstva i obrazovanja, je odgovor na suštinsko pitanje: Što je dobrobit djeteta?“, ističe izvršna direktorica Adopte Dubravka Marušić. 

Jedan od problema je i taj što ne postoje specijalizirani timovi za posvojenje unutar Centara za socijalnu skrb, kao što je to slučaj s timovima za udomiteljstvo. 

Kako nam kažu iz Adopte, dugi niz godina zagovaraju i predlažu nadležnom ministarstvu osnivanje specijaliziranog tima koji će obavljati poslove u području posvojenja i udomiteljstva, što bi zasigurno povećalo i standarde skrbi o djeci i ubrzalo proces pronalaska obitelji za dijete.

"Nadamo se kako će naša nastojanja pasti na plodno tlo u okviru najnovije reforme sustava socijalne skrbi, započete prije godinu dana", kazala nam je Marušić .

Sustav koji vapi za reformama

Hrvatskoj je, po Adopti, potrebna sveobuhvatna reforma sustava kako bi država svakom djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi mogla pružiti maksimalnu potporu u traženju obitelji. 

"Od prestanka života djeteta u obitelji do postupka vještačenja o roditeljskoj skrbi u prosjeku prođe više od tri godine. Kazneni postupci za kaznena djela na štetu djece na sudovima prosječno traju više od 450 dana. Sve to doprinosi tome da je u sustavu socijalne skrbi trenutačno čak 4.439 djece", navode iz te udruge.

Najvažnija pretpostavka za unapređenje je, po Adopti, ubrzavanje postupaka oduzimanja roditeljskih prava za djecu za koju su nadležni centri za socijalnu skrb procijenili, da se ne mogu vratiti u svoje biološke obitelji.

"Nesrazmjer broja potencijalnih posvojitelja i broja djece s ispunjenim pravnim pretpostavkama za posvojenje ne može se riješiti čisto tehnički. Važna je temeljita procjena podobnosti i prikladnosti potencijalnih posvojitelja s jedne strane te osobnih karakteristika i potreba djeteta s druge strane, kako bi se osigurao pravilan odabir i spajanje djeteta i posvojitelja", ističe Marušić.

"Ako stručnjaci koji donose odluke o djetetovom životu imaju dilemu između davanja šansi njegovim biološkim roditeljima, za koje je očito i dokazano kako nemaju istinsku motivaciju i kapacitete za promjene, ili davanja šanse djetetu - odgovor je vrlo jednostavan, jer jedino što trebaju imati na umu stručnjaci centara za socijalnu skrb i sudova, ali i zdravstva i obrazovanja, je odgovor na suštinsko pitanje: Što je dobrobit djeteta?", smatraju u Adopti.

To pitanje je ujedno temelj nastanka Konvencije o pravima djeteta. 

"Kada se pomno analizira što su sve djetetove potrebe i životne okolnosti, tada će se ostvariti ideal u kojem je u fokusu djetetova dobrobit, njegov zdrav i pravilan razvoj. Tada mu se daje šansa da prije, brže i bezbolnije pronađe obitelj, a potencijalni posvojitelji dijete", zaključuju iz Adopte.

Škakljanje, smijeh, glupiranje i poljupci

Nakon dobivene životne bitke, kako za udomljavanje, tako i za posvajanje, životni partneri Šegota i Kožić, uživaju u svojoj proširenoj obitelji. 

"Nije ti život pjesma Havaja. Prolazimo slične priče kao i svi drugi udomitelji i posvojitelji. Djeca koja su ostavljena, zanemarena ili zlostavljana teško grade povjerenje u odrasle, imaju nisko samopouzdanje i lošu sliku o sebi", opisuje nam Kožić.

"Djeca koja su ostavljena, zanemarena ili zlostavljana teško grade povjerenje u odrasl", ističe Kožić (FOTO: Pixabay)

"Slika svijeta je slika borbe, sve se to reflektira na uobičajene svakodnevne situacije i odnose koje grade. S druge strane, djeca kao djeca, u pozadini svih njihovih želja i strahova je potreba za apsolutnim, bez 'ali', prihvaćanjem u obitelji, za sigurnošću i roditeljskom toplinom. To je isto u našoj obitelji i u bilo kojoj udomiteljskoj obitelji. Naša je svakodnevica na Duracell baterije", rekao je Kožić.

"Škola, vrtić, posao, nogomet, karate, kuhanje, psi, mačke, vrt, prijatelji, baka, deda ... Puno teških pregovora, tantruma, testiranja granica, škakljanja, smijeha, glupiranja, poljubaca...", opisuje Kožić život nakon udomljavanja djece.

Za kraj nam otkriva i koji im je glavni cilj. 

"Pomoći klincima da postanu ljudi. Brižni, stabilni, misleći i da budu svoji", zaključuje

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga