Primatelji socijalne skrbi jedna su od skupina nad kojom navodno postoji društvena skrb, što se u praksi i prečesto svodi na ponižavanje i nipodoštavanje njihove osobnosti. Povod tekstu je postupak prema jednom povrijeđenom primatelju socijalne skrbi, korisniku bonova za prehranu koje izdaje socijalna služba, a koje korisnici mijenjaju za hranu u lokalnom restoranu, u ovom slučaju smještenom u trgovačkom centru KTC u Čakovcu. Lokal je otvorenog tipa, dakle, nije pučka kuhinja koja isključivo kuha za socijalno ugrožene korisnike. Slučaj može poslužiti kao povod za općenito preispitivanje odnosa spram korisnika socijalne skrbi, odnosno pučkih kuhinja. Bonovi za ishranu su platežno sredstvo za jedan topli obrok dnevno, osim subotom, nedjeljom i za vrijeme državnih praznika. U financiranju svakako hvale vrijedne inicijative sudjeluju grad i županija, svaki od njih s deset kuna po jednom obroku za korisnika. Ukoliko je podatak netočan, to je samo posljedica netransparentnosti financiranja, o čemu će biti riječi u ovom tekstu.

ČUDO U HRVATSKOJ 2014.: Broj korisnika pučkih kuhinja raste, broj siromašnih - pada?

Pojedini višegodišnji korisnici ove usluge, uzimaju obroke za dva dana, s obzirom da – zbog dolaska u restoran sa sasvim drugog kraja grada, bolesti ili nekog drugog razloga, koji ne moraju objašnjavati ni bogu ni nikome nižem od njega – ne mogu dolaziti svaki dan. Tako je, do prije tjedan dana, činio manji dio korisnika ovakvog načina prehrane. A onda im je rečeno da je novi šef kuhinje odlučio stopirati ovaj višegodišnji sistem, na što mu je jedan korisnik – izazvan postupkom i njegovim smiješnim objašnjenjem – opsovao.

Ovaj incident otvara brojna pitanja. Prvo, imaju li šefovi kuhinja KTC-ovih restorana diskreciono pravo određivati raspodjelu obroka korisnicima, tako da se negdje obrok može uzeti za dva dana, a negdje se treba "nacrtati" baš svaki dan? Zatim, jesu li prethodni šef kuhinje i cijela socijalna služba, kojima godinama nije smetao dosadašnji način podjele obroka, bili gluplji od novopostavljenog, kojem je "pamet" u glavu stigla tek nakon nekoliko mjeseci rada po starom sistemu? Kako sam informiran, objašnjenje ovog kuhara je, dakle, da se prije nekoliko dana posvađao s jednim abonentom pa je odlučio reagirati ukidanjem ovog prava. Na primjedbu da bi svađu s konkretnom osobom trebao rješavati isključivo s njom, a ne da sukob prebija preko leđa svih konzumenata socijalne skrbi, njegove su uši gluhe, što je tipično za „Hitlere iz malog sokaka“. Sljedeći njegov izgovor je kako će on snositi posljedice ako se idući dan hrana pokvari. To se, naime, u protekle tri i pol godine nikada nije dogodilo, no kuhar ne reagira ni na taj argument. Do kvarenja hrane svakako će prije doći uslijed nehigijenskih postupaka osoblja restorana, negoli u frižideru korisnika. Naime, u KTC-ovom restoranu (a autor pouzdano zna da je tako i u restoranima drugih vlasnika) konobar radi za šankom, čisti zahode, mete ispred zgrade, dijeli hranu, ispomaže u kuhinji... Istovremeno, sanitarne inspekcije nadležnih ministarstava spavaju doživotni san, ili malo, prigode radi, protegnu noge kod nekih javnih afera ili kad ih nadređeni malo zašpota. Toga u „onom mraku“ nije moglo biti – svatko je radio posao za koji je bio kvalificiran, a postojale su i knjige žalbi koje su u Hrvatskoj netragom nestale iz lokala. Najljepše je da sve to radnici znaju, i priznaju razgovarajući u četiri oka, ali šute u strahu za svoj posao. Glavni mi konobar iliti "ober", izbjegavajući suštinu prigovora, konačno priznaje da on dijeli hranu kako mu kuhar naredi - zaista je ranije bez primjedbi davao obroke za dva dana. 

Obroci u pravilu jeftiniji od 20 kuna

Abonenti socijalne prehrane, kao najzainteresiraniji za njeno provođenje, najvjerojatnije bi imali niz primjedbi kad bi ih tko želio saslušati, i sukladno njima djelovati, popravljajući sustav na obostranu korist. U praksi ih se, međutim, tretira – nešto pretjerano slikovito rečeno – kao stoku koja je dobila odobrenje za ispašu "tamo i tamo", u vrijeme "to i to", te se očekuje da to inertno, sa zahvalnošću prihvate, bez puno komentara, a naročito prigovora. A njih itekako ima. Primjerice, korisniku socijalne prehrane nije transparentno njeno financiranje. Kad su neki od njih ispitivali mogućnost alternativne isplate obroka u gotovini, što bi bilo oko 400 kuna mjesečno odnosno 20 obroka po 20 kuna, rečeno im je da "to neće doživjeti". Na pitanje zašto korisnik ne može iz restoranskog menija izabrati bilo koje jelo čija je cijena niža od 20 kuna, rečeno im je da "to ne ide tako", jer kuhari onda neće znati što će tko izabrati, pa bi im to moglo stvarati probleme. Jasno je i da je ovaj argument apsurdan - znaju li što će izabrati bilo koji građanin koji plaća gotovinom svoj obrok u restoranu?

Nadalje, niti raspodjela obroka nije transparentna. Korisnici ne znaju što će jesti sve dok im se obrok ne stavi na tanjur - ne postoji ni tjedni meni kako bi vidjeli što mogu očekivati. Prigovora na kvalitetu nema, međutim, obroci su vrlo jednolični - prečesto se dijeli riža ili pomfrit s dvije hrenovke. Je li to u skladu sa deklariranom brigom za najmlađe, s obzirom da neki korisnici uzimaju i hranu za djecu? Isto tako, gotovo u pravilu su po vrijednosti daleko manji od 20 kuna. Upoznat sam i sa situacijom da je korisnik zatražio jelo koje po meniju za restoranske goste stoji 21 kunu, pa je odbijen je s odgovorom da ne može, jer je preskupo.

"A kad nam dajete porciju po 12, 13 kuna, što se događa s onih sedam kuna?"

"Onda ništa!", flegmatično mu je odvraćeno.  

Ovo je posebno problematično jer se abonente uvjerava da restoran fakturira centru za socijalnu skrb stvarnu cijenu menija isporučenog korisniku, dakle, nisu isplaćeni po računici "broj abonenata x broj dana x 20 kuna". Ovdje treba naglasiti i da se obroci za socijalno ugrožene nisu vodili preko restoranske blagajne. Tek se u zadnjih nekoliko mjeseci olovkom, mimo blagajne i znanja korisnika registrira u bilježnicu. Ako se službi socijalne skrbi fakturira stvarna cijena obroka, zašto kuhinja ne isporučuje obroke cijene 20 kuna pa ih tako i naplati? 

Evidentiranje neiskorištenih obroka

Nadalje, na prigovor da se „kućice" za evidenciju korištenja bona popunjavaju i kada obrok nije realiziran, šef kuhinje tvrdi da se - otkako je na tom položaju, zadnjih nekoliko mjeseci – to nikad nije dogodilo. No, iskustvo korisnika je drugačije: ne samo jednom, događalo se da su hladno evidentirani i neiskorišteni obroci. Zašto bi to radili, ako ih ne naplaćuju? Na opravdanu primjedbu da će, ukoliko nastave tom rabotom, biti prokazani javnosti, odgovaraju: "Pa samo dajte, možemo mi urediti da vi ostanete bez socijalnog obroka!"

Pučka kuhinja u Zagrebu (FOTO: Lupiga.Com)

Naime, nakon što se bonovi ispune, odnosno potroše, potrebno ih je vratiti službeniku socijalne skrbi. Pretpostavka je da se oni uspoređuju sa KTC-ovim obračunom, kako bi restoran mogao zatražiti nova sredstva od grada i županije. Prema prijašnjim pravilima, tri do četiri dana prije istjecanja vrijednosti bonova, korisnik bi bio obaviješten da treba vratiti stare i podići nove bonove u roku od nekoliko dana, obično između 8 i 12 sati. Sada takve obavijesti nema, tako da korisnicima preostaje samo zadnji dan u mjesecu da to učine. Misli li netko da korisnik socijalne skrbi nema nikakvih obaveza – ili mu se implicitno zabranjuje imati ih – osim da klečeplazi, kad mu se to naredi, pred šalterima ili da dolazi po hranu po naredbi? Što ako je taj dan bolestan, zauzet, na putu ili ako zaboravi? On tada ostaje bez bonova za prehranu, što je, tim riječima, i pisalo na kraju obavijesti dok su još dostavljane, mada se tada spriječenost mogla nadoknaditi u idućih nekoliko dana. 

 Obroci samo za redovne goste

Nadalje, znam za događaj kada je abonent tražio jelo u vrijednosti od 17 kuna s restoranskog menija pa je odbijen. 

"To nije za vas, nego za redovne goste, s obzirom da oni plaćaju", kazali su mu. Zar korisnici socijalne skrbi nemaju svoj obrok, koji je pošteno plaćen, nezavisno što to ne ide iz njihova džepa? Na ovom primjeru se jasno vidi da ih se tretira kao bića niže vrste pa me zanima je li vrijeme da se otvori logor za njih, uz daljnje prigodne postupke? 

Restoran KTC-a, a posredno preko njega i županijska socijalna skrb, već je bio predmetom kritike u lokalnim novinama, s kojom se u potpunosti slažem. U članku "O sramoti pučke kuhinje u Čakovcu" problematizirano je nezadovoljstvo jednoličnošću i cjenovnom neprimjerenošću posluživanih obroka. Nitko od prozvanih - socijalna skrb, restoran KTC-a, a ni njegov vlasnik, koji posjeduje i niz supermarketa te benzinskih stanica - niti jednom riječju nisu reagirali na taj tekst. No, efekta članaka objavljenih u lokalnom tjedniku i na portalu Međimurje.hr ipak je bilo - stanje tijekom narednih nekoliko mjeseci vidljivo se popravilo. Ipak, sada se primjećuje povratak na stare navade. Prema navedenom, radnici restorana bi prvo morali preispitati poslovnu kulturu ophođenja – da ne upotrijebim teži izraz – unutar svoje firme, pogotovo prema abonentima socijalne prehrane, a ne žaliti se na reakciju korisnika. 

 Kako vratiti dostojanstvo korisnicima?

Nikoga ne optužujući, ali sa željom da računi budu čisti, smatram da bi u prvom redu trebalo osigurati veću transparentnost sredstava socijalne skrbi prema krajnjem korisniku i ispitati transfer sredstava od grada i županije prema centru socijalne skrbi i potom retransfer prema restoranu KTC. Korisnici bi, dakako, trebali biti upoznati s rezultatima, kao što bi trebali dobiti i odgovor na pitanje snabdijeva li KTC abonente socijalne prehrane prema kriterijima utvrđenim nekim sporazumom između restorana i centara socijalne skrbi. Sudeći po iskustvima korisnika socijalne prehrane, smatram da bi bilo nužno i da tjedni meni bude jasno predočen na vidljivom mjestu, ali i da se poradi na isplati naknade za topli obrok u gotovini onome tko tako zahtijeva. Zasigurno bi korisnici, u slučajevima problema, mogli taj novac koristiti kvalitetnije u vlastitoj režiji, odlaskom u alternativne, bliže i jeftinije restorane za prehranu. Budući da centri socijalne skrbi poznaju (ili bi trebali) poznavati profil korisnika svojih usluga, individualno je moguće odbiti ili odobriti takav zahtjev, posebno s obzirom na socijalno ponašanje korisnika spram obitelji. Jasno definirana novčana sredstva je teže zamračiti, negoli kad na ovaj način prevaljuju put od uplate do ustiju abonenata – stoga bi takav aranžman trebao biti u interesu svake institucije i poštene transakcije.

Naime, svaka bi služba na svijetu trebala postojati zbog svojih korisnika, a ne oni radi nje. A najpoželjnije i najhumanije je, svakako, njihovo obostrano zadovoljstvo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".