- Marine?

- Dobra večer poštovani A.P.

- Ma šta A.P.?

- Pa, ovaj, mislio sam ako tko prisluškuje...

- Marine nisi ti da misliš. Ustvari nemoj mislit više ništa, najbolje ni usta sinko ne otvaraj. Pa dobro, kakav ti je ono odgovor novinarima?

- Odgovor za što? Ne razumijem poštovani A. … pardon, predsjedniče.

- Za ono dijete, Marine. Da je kriva priroda.

- A to. Pa nisam ja kriv.

- Znam da nisi, Marine, ti kriv, ali pobogu čovječe, malo empatije.

- Što sam trebao? Ne razumijem? Kazati da sam nesposoban? Da u resoru imam ljude koje nije briga za posao, za ljude?

- Znam sve, ali priroda? Srećom još se nitko nije osvrnuo na to što tebi izađe iz usta. Valjda su navikli.

- Ali predsjedniče, ja stvarno ...

- Znam, Marine. Ustvari ne znam ni zašto sam te zapravo nazvao.

Možete li zamisliti ovaj razgovor u gluho doba noći između nepoznatog A.P. i ministra Marina Piletića? Jasno da možete, jer kakav moraš biti čovjek kada za tragičnu smrt djeteta od dvadeset mjeseci kažeš mrtav-hladan kako je kriva priroda?

Dakle, nisu krive službe Zavoda za socijalnu skrb koje su pod tvojom ingerencijom, nisu krivi svi odgovorni djelatnici na terenu, nije krivo pravosuđe koje je zakazalo deset ročišta, već je kriva - priroda. 

Priroda je, naime, po uvaženom ministru Marinu Piletiću kriva što je umrlo dijete od dvadeset mjeseci u obitelji u kojoj majka ima mentalnu retardaciju, u obitelji u kojoj otac ima sniženu intelektualnu sposobnost, u obitelji koja živi u jednoj prostoriji bez sanitarnog čvora.

Priroda je, naime, kriva, a izjavio je to ministar Piletić kada su ga pitali tko je kriv jer je dijete dvadeset mjeseci čekalo da ga socijalna služba zbrine i odvoji iz obitelji koja nije bila u stanju da se za njega brine? 

Dvadeset mjeseci.

Priroda je, izgleda, kriva i za dvadeset mjeseci čekanja da županijski sud zakaže pet ročišta. I priroda ovog sustava je kriva što je to nesretno dijete umrlo, bez obzira tko je u tom i takvom sustavu zakazao. Priroda sustava u kojem živimo zadnjih trideset godina.

- Marine!

- Opet vi predsjedniče. Dva puta u istu večer. Nije dobro.

- Nije Marine. Nije dobro. Samo se pitam kakvim sam to ljudima okružen? Kakvim moralnim i ljudskim promašajima.

- Predsjedniče, nemojte tako ...

- Šta „ne tako“, ti bezosjećajni tikvane? U svakoj normalnoj zemlji dao bi ostavku čisto iz ljudskih razloga. Dijete od dvadeset mjeseci.

- Ostavku? Ali predsjedniče zar ozbiljno?

- Najozbiljnije. I to je najmanje što bi mogao napraviti, a za ono krivo je more, pardon, priroda, trebao bi te tko ozbiljan pregledati.

- Predsjedniče nemojte tako. Pa znate vi da ja pojma o ničem tu nemam. Niti što raditi, niti što ja tu zapravo vodim.

- Znam, Marine, nažalost znam.

- Predsjedniče...

- Nije predsjednik Marine, već nepoznati Anić Pizdun.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"