Kada bih birao državnu službu u kojoj bih mogao provesti ostatak svog besmislenog života, zadnje što bih izabrao bila bi socijalna skrb. Besmislenog kažem, jer u ovoj zemlji živiš ionako da preživiš. To ti je jedina svrha postojanja. Ismijavali se mi s onim avanturistom Bearom Gryllsem kada je jeo muhe i zmijama čerupao kožu, pio iz mješina raspadnutih deva u onim svojim emisijama kako preživjeti u surovim uvjetima. Ismijavali se kako je lako po tamo nekim zabitima Kalahari pustinje, ali kad je frajer nek' dođe u Hrvatsku i preživi. No, odavno se mi više ne zajebavamo na taj način. 

Ovih dana glavna tema u ovoj zemlji je odgovornost Centra za socijalnu skrb. I Europski sud za ljudska prava već nas je znao kazniti zbog kaosa koji u toj instituciji vlada, i znali smo čuti kako je taj „sustav opet zakazao“ kao kod tragedije na Pagu kada je muškarac kroz prozor bacio svoje četvero djece, kao što smo znali da Hrvatska ima ozbiljan problem s centrima za socijalnu skrb. Kazneni postupci, tužbe za naknadu štete, radni sporovi koji se vuku po sudovima svjedoče o kaosu koji u tom resoru vlada.

Znali smo se šokirati tim nadzorom koji je često sve samo ne nadzor roditeljske skrbi, kao u slučaju zlostavljanja u obitelji u Slavonskom Brodu. Malo tko će se sjetiti tog događaja od prije skoro deset godina kada su roditelji u bolnicu doveli mrtvu tromjesečnu bebu, a policija je naknadno u njihovom domu pronašla i dvogodišnjakinju pothranjenu i zlostavljanu. Šokirana javnost saznala je tada kako je Centar za socijalnu skrb znao za problematičnu obitelj, te je inspekcija naknadno pronašla niz nepravilnosti i propusta kod tog lokalnog ogranka socijalne skrbi. Pamtit će taj događaj samo najuporniji, kao recimo potpisnik ovih redaka koji svoj besmisleni život u ovoj zemlji provodi bilježeći negdje u memoriji takve podatke. Dijete od tri mjeseca bilo je mrtvo i ništa ga vratiti moglo nije, ni najavljene ostavke ni patetična opravdanja resorne ministrice, a mi smo se sutradan već bavili našim političarima. I njihovim prepucavanjima tko ima većeg pišu.

Svoj besmislen život nastavio sam i sâm, iz dana u dan pokušavajući prehraniti svoju obitelj u ovoj čudovišnoj zemlji u kojoj su upravo političari odlijepili od stvarnosti pa se znaju čuditi zašto i kako je naš život besmislen. Tu i tamo sam ih znao nekim tekstom podsjetiti da je drugačije mjesec zaključiti sa dvadeset tisuća kuna, a potpuno drugačije sa četiri, ali sam vremenom odustao. Ali nisam odustao u memoriji bilježiti sve strašnije i strašnije događaje koji su u pravilnim mjesečnim intervalima potresali Hrvatsku. Ni godina dana nije prošla od smrti tromjesečne bebe u Slavonskom Brodu, a u Puli je majka ubila svog trogodišnjeg sina. Čak četiri socijalne radnice radile su na toj obitelji, koja je, kako smo šokirani čuli, bila izrazito problematična. Majka je u nekoliko navrata svoju djecu znala napustiti, a njena majka Centar za socijalnu skrb u Puli upozoravala je u više navrata kako joj unuka ima ozbiljne psihičke probleme zbog majčinog zanemarivanja. Treba li napomenuti kako je Hrvatska tih dana brujala o tom slučaju, kako smo se krstili i snebivali, pa je sve sutradan, kako to u Hrvatskoj obično i biva, prekrio zaborav i pogađate, nova prepucavanja naših političara tko ima većeg. 

Najpametniji, najzgodniji i najljepši premijer (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, recimo, ipak ima tu navadu da ne zaboravlja. Oko skrbništva koje je dodijelio Centar za socijalnu skrb u Zadru, u slučaju četrnaestogodišnje Zadranke, i to ocu zlostavljaču, oglasila se i ta institucija, no mi smo tada, a bio je listopad 2011. godine, bili zabavljeni zbrajanjem noćenja iznimne turističke sezone. Te i takve crne vijesti iz tamo nekakvog Strasbourga nismo ni pratili, kao što ih pratili nisu ni naši političari koji su pobjedonosno pokazali tko ima većeg pišu, jer je Hrvatska ostvarila rekord po broju ulazaka turista iz naše zemlje. Ista ta Republika Hrvatska nakon presude iz Strasbourga platila je 200.000 kuna odštete za spomenuti propust Centra za socijalnu skrb. Dijete je, usput budi rečeno, dok se sve to odvijalo, otac davio i razmazivao joj fekalije po licu.

Prošli tjedan javnost je šokirao slučaj ubijene djevojčice Nikoll. Povratak za malu Nikoll u biološku obitelj bila je loša odluka i za tu vrstu odluke netko tko ju je donio mora snositi odgovornost, oštro je istupio premijer Andrej Plenković. Da, isti onaj Andrej Plenković koji mjesecima s aktualnim predsjednikom Zoranom Milanovićem vodi prepirku putem medija tko ima većeg pišu. Naglasio je premijer kako se od slučaja na Pagu dosta promijenilo. Te kako je sustav socijalne skrbi znatno ojačao. Povećali su naknade, izdvajanja i očekuju da sustav profunkcionira. Premijer je raširio ruke na upit šokirane javnosti kako je, pobogu, moguće da se dogodi jedan takav užas kakav se dogodio malenoj Nikoll, no premijer je jako dobro znao kako treba istrpjeti taj dan ili dva, pa će se šokirana javnost već uhvatiti Gordana Jandrokovića ili nekog ministra u provjeri tko ima većeg pišu.

Dakle, kada bih birao državnu službu u kojoj bih mogao provesti ostatak svog besmislenog života, zadnje što bih izabrao bila bi socijalna skrb. Svi ovi (i mnogi drugi) primjeri, nažalost, naučili su me da u tom resoru vlada potpuni kaos, kao uostalom i u mnogim drugim resorima ove žalosne vlade. Potpuno sam svjestan kako oko mene žive ljudi u kudikamo gorem stanju. Ljudi koje je ova nesretna zemlja ispljunula i odbacila. Ljudi koji nemaju posla, perspektive, budućnosti. Ljudi kojima su oduzeti stanovi, kuće, ljudi kojima su se obitelji raspale jer ih je ova čudovišna zemlja, s čudovišnim političarima najvećih piša na svijetu, nije samo potpuno zaboravila, već često i dovela u tu situaciju. Ili da potpuno „prolupaju“ ili da se odaju alkoholu, i najčešće tu cijenu plate oni najmanje krivi. Oni potpuno nezaštićeni, a to su djeca.

Zamislite sada biti jedan od tih ljudi. Ljudi koji trebaju izvršavati nadzor štete koju ljudima čini ova zemlja. Hvala lijepa. Žao mi je ljudi koji primaju plaću da svakodnevno svjedoče iz prve ruke koliko je ova zemlja nesretna i koliko je sjebana. Većina ih se svojski trudi, ali nemaju nikakvu podršku ni uvjete rada. I koliki onda trebaš biti licemjer da, dok svakodnevno slušaš ovakve priče, tebe muči jedino ima li tvoj kolega većeg pišu od tebe?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap