„Kad sam 2008. godine s nećakinjom pokretala obrt, sve sam drugačije zamišljala. Jedanaest i pol godina radila sam za druge cvjećare, dobro sam poznavala posao, znam s ljudima, željela sam pokušati samostalno. Prodaja je s vremenom zbog krize išla sve slabije, s tim da smo radili u nemogućim uvjetima za obrtnike: limit za ulazak u PDV tada je  bio 85.000, danas je 230.000 kuna. Grad nam je povećavao najam, na groblju smo imali konkurenciju u nelojalnim prodavačima. U jednom trenutku smo shvatili da propadamo“, priča Suzana. 

Kao mali obrtnik nije imala pravo na naknadu Zavoda za zapošljavanje koja je, ironijom sudbine, unesena u zakon u siječnju 2014. godine. Kao i u slučaju podizanja limita za ulazak u sustav PDV-a, i ta mjera rasterećenja obrtnika za Suzanu je stigla prekasno. Sa završenom gimnazijom, propalim poslom i dugovima, na domaćem tržištu rada nije imala što tražiti. Na dugove se gomilala zatezna kamata, spas je pokušala pronaći u Austriji kao jeftina radna snaga. 

„Preko brata koji tamo živi, stigla sam u jedno njihovo turističko mjesto raditi kao pomoćna kuharica. Poslodavac se u jednom trenutku predomislio, Hrvatska još nije bila u EU i nije želio riskirati s radom na crno. Išla sam i na njihovu burzu rada, brat me prijavio, ali austrijska politika zapošljavanja tada je bila: prvo naši nezaposleni, pa radnici iz Unije, potom svi ostali. Posao sam tražila i preko lokalnih novina, kao sobarica ili čistačica, bilo što gdje nije potrebno komunicirati na njemačkom, jer od stranih jezika govorim samo engleski. Ništa od toga nije uspjelo i tada sam se odlučila vratiti u Hrvatsku“, kaže Suzana. 

"Vrijedno sam radila, iako sam i danas na antidepresivima. Iako sam radno sposobna, nakon mjesec dana dobila sam otkaz" - Suzana R. (FOTO: Lupiga.Com)

Preživljavanje s osamsto kuna socijalne pomoći i još četiristo koliko joj Grad Zagreb podmiruje za režije, trajalo je do srpnja ove godine kad se ukazao tračak nade. Dobila je posao prodavačice u Konzumu.

„Prvi ugovor trajao je mjesec dana, s tim da sam poslodavcu odmah rekla da se liječim od depresije. Željela sam igrati otvorenih karata, vrijedno sam radila, iako sam i danas na antidepresivima. Iako sam radno sposobna, nakon mjesec dana dobila sam otkaz, jer je poslovotkinja trgovine procijenila da nisam za taj posao. Poslije svega ispalo je da sam jednostavno trebala prešutjeti da se liječim, tako bih možda zadržala posao“, prisjeća se.

Nakon jednomjesečnog radnog odnosa stigli su novi neočekivani problemi. Iz Centra za socijalnu skrb Suzani javljaju da je izgubila pravo na socijalnu naknadu od 800 kuna, a samo za podstanarstvo u tom trenutku trebalo joj je tisuću.

„Potvrdu o otkazu Centru sam donijela u vrijeme kad je socijalna radnica bila na godišnjem odmoru, uredno sam se ponovno prijavila na Zavod za zapošljavanje. Tek nakon poziva socijalne radnice, dva mjeseca kasnije, shvatila sam da je naknada obustavljena zbog mjesec dana rada u Konzumu! Nakon toga ona pravnoj službi Centra šalje požurnicu da se naknada ponovno počne isplaćivati, ali dok traje postupak ja sam već treći mjesec bez naknade. Znate li što su tri mjeseca u životu čovjeka bez ikakvih prihoda?“, pita ova nezaposlena žena.

Suzana govori tečno i precizno, ali rezignirano, na izmaku snaga. Jednu od priča kakvih je zadnjih trinaest godina, koliko vodi Savez nezaposlenih Hrvatske, nebrojeno čula Jeniseja Fištrek. Sa suprugom Stjepanom organizira računalne radionice, edukacije o pisanje molbi za posao, tečajeve za psihosocijalnu pomoć. Povlače novac iz fondova, prijavljuju se na natječaje, samo za režijske troškove i hladni pogon udruge godišnje trebaju osigurati 40.000 kuna. Sve to rade za ljude među kojima su mnogi odustali od nade da će ikad više primati plaću, odlaziti na posao, skinuti se sa socijalne naknade. Žene u srednjim godinama, ako nemaju fakultetsku diplomu, kategorija su skoro otpisanih. Bačene s litice u provaliju doživotnog siromaštva.

"Žene koje nam dolaze... najčešće nemaju novca ni za telefon" - Jeniseja Fištrek (FOTO: Lupiga.Com)

„One su najugroženije. Grupe za edukaciju sastavljamo od svih dobnih skupina da se međusobno podupiru, jer u trajnoj nezaposlenosti najviše stradavaju samopouzdanje i samopoštovanje. A žene u četrdesetima mogle bi biti aktivne na tržištu rada još barem 15-20 godina. Često su u strahu da će ih, čak i ako pronađu posao, dopasti poslodavac koji ne isplaćuje ili kasni s plaćom i da će tako izgubiti socijalnu pomoć koja im je zapravo jedini siguran prihod, koliko god mizerna bila. Žene koje nam dolaze po pomoć nije lako motivirati, trebale bi aktivno tražiti posao, a najčešće nemaju novca ni za telefon“, pojašnjava Fištrek. 

No, nađe se i pozitivnih priča. Savez nezaposlenih nedavno je u suradnji sa savjetnicima Zavoda za zapošljavanje uspio motivirati dvije polaznice edukacija da osnuju zadrugu i otvore igraonicu za djecu.

“U Zagrebu prazni zjape deseci gradskih prostora, vjerujemo da bi igraonica mogla uspjeti“, kaže Fištrek. 

Ovaj je slučaj samozapošljavanja, nažalost tek iznimka, pogotovo kad se uzme u obzir da igraonicu otvaraju dvije visokoobrazovane žene, likovna umjetnica i inženjerka tekstilne tehnologije. Za razliku od njih, radnice sa srednjim ili nižim obrazovanjem starije od pedeset godina mogu računati na radni odnos na najslabije plaćenim poslovima, debelo ispod prosječne plaće u Hrvatskoj. Prema podacima koje su nam proslijedili sa Zavoda za zapošljavanje, među deset zanimanja s najviše novozaposlenih na prvom su mjestu čistačice (1.606),  zatim prodavačice (1.201), sobarice (742), kuhinjske radnice (650) i pomoćne kuharice (592). U „Paketu mjera za žene“, kako ga nazivaju u HZZ-u, trenutno se provodi dvadeset programa koji stimuliraju zapošljavanje žena i nude državne olakšice poslodavcima koji ih vrate na tržište rada barem na pola radnog vremena. U studenome ove godine program je koristilo 1.655 žena starijih od 50 godina. Ohrabrujuće? Ovisi o kutu gledanja. Samo u tekstilnoj industriji koja tradicionalno zapošljava žene, Hrvatska je od ranih devedesetih izgubila oko sto tisuća radnih mjesta, a one koje rade na prosječnoj su plaći nižoj od tri tisuće kuna. 

Stjepan Fištrek pomaže nezaposlenima da se educiraju za rad na računalu (FOTO: Lupiga.Com)

Anđelki Anić nedostaje nekoliko mjeseci do pedesete, a u Savez nezaposlenih stigla je u svibnju ove godine iz T-Coma. Petnaest godina radila je u službi za korisnike, otkaz su joj uručili u zadnjem restrukturiranju kompanije. Perspektiva joj je danas kritična. Samohrana majka troje djece, sedmogodišnje kćerke, jednog sina srednjoškolca i drugog koji kao i majka bezuspješno traži posao. Zajedno žive u 29 četvornih metara. Cijeli Anđelkin odjel u T-Comu otišao je u outsourcing.

„Od otpremnine sam neko vrijeme pokrivala tekuće troškove, odmah podmirila veliki minus po tekućem računu, jer banka prva primijeti da ste dobili otkaz, da više nema priljeva novca po tekućem računu. I prva reagira. Kredit sam nekako uspijevala otplaćivati do ovog mjeseca, kako ću dalje ne znam. Otkaz prate i zdravstveni problemi, patim od nesanice i teško se koncentriram“, priča bivša T-Com-ova zaposlenica dok sjedi za računalom Saveza nezaposlenih.

"Dok sam primala plaću nudili su mi pakete proizvoda, sad imam osjećaj da sam u toru s bikovima"- Anđelka Anić (FOTO: Lupiga.Com)

Nije sigurna hoće li je edukacija učiniti konkurentnijom na tržištu rada, ali okupljalište nezaposlenih i Anđelki dođe kao vrsta psihoterapije. Radila bih bilo što, kao mantru ponavlja isto što i druge žene u osamdesetak kvadrata udruge.

„Pokušajte zamisliti situaciju u kojoj tražite posao i istovremeno svakog dana obilazite osobne bankare tražeći moratorij na kredit, barem na nekoliko mjeseci. U matičnoj banci već su mi blokirali podizanje novca s bankomata, osobna bankarica kaže da moja obiteljska situacija nije njihov problem i da rate moram uplaćivati redovito. Već su mi uzeli jednu naknadu s burze, iako po zakonu nisu smjeli, tjedan dana zbog toga nisam spavala. Dok sam primala plaću nudili su mi pakete proizvoda, sad imam osjećaj da sam u toru s bikovima“, govori Anđelka.

Nakon što se pred socijaldemokratima više od tisuću dana odvijalo najteže radničko propadanje od pretvorbe i privatizacije devedesetih, Vlada od 1. siječnja 2015. godine, u zadnjoj godini mandata, uvodi otpis dugova za građane u dugotrajnoj blokadi. Uz sve poticajne mjere i "pakete" Zavoda za zapošljavanje, industrije naplate dugova tih je godina samljela trajno nezaposlene. Sredovječne žene među njima bile su i još su - zadnja karika u hranidbenom lancu. 

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti"