Povodom slučaja Severine Vučković u postupku skrbništva oko njenog sina, ženske organizacije i inicijative početkom tjedna su sazvale konferenciju za medije. Ove se organizacije i inicijative prečesto susreću sa slučajevima žena koje doživljavaju sistemsko nasilje kroz procese skrbništva u režiji hrvatskog pravosuđa. Ovdje se ne radi o nekom novootkrivenom problemu na koji ne znamo odgovore. Mi ovdje govorimo o davno prepoznatom i dobro istraženom problemu koje struka i međunarodni dokumenti jasno opisuju i na koje nude rješenja. Zna se što se treba poduzeti, ali se ne poduzima. Poruka koje su Sanja Juras (Ženska mreža hrvatske), Ana Pecotić (#spasime), Sanja Sarnavka (Zaklada Solidarna) i Dorotea Šušak (Centar za ženske studije) ispred niza ženskih organizacija i inicijativa poslale - jasno je i glasno DOSTA! 

Aktivistkinje su na konferenciji ukazale na prevelik broj slučajeva institucionalnog nasilja s kojim se susreću u radu sa ženama i iznijele nekoliko primjera jezivih priča u kojima nasilnici dobivaju skrbništvo, a majke gube pristup svojoj djeci, dok ih istovremeno djeca preklinju da dođu po njih, jer ih tate maltretiraju i žele svoje mame. Primjeri su to u kojima sustav djecu, pored žive majke, djeda i bake, smješta u dom jer je osuđeni nasilnik dobio skrbništvo, a nije se u stanju brinuti o djeci. I to u trenutku dok sustav puca po šavovima i nema mjesta u domovima za onu djecu za koju je, zbog nasilja kojeg trpe, pitanje života da budu izdvojena iz obitelji. 

Žene su spremne izaći na ulice, više se neće dopuštati institucionalno zlostavljanje onih koje su preživjele nasilje i zlostavljanje njihove djece, poručile su. 

„Aleksandar neće postati novi Cesare“, ustvrdila je Ana Pecotić. Cesare Avenati je, prisjetimo se, dječak na silu ovršen i odveden od majke. Nekoliko godina kasnije cijeli slučaj dobio je epilog na talijanskom sudu gdje je majci vraćeno potpuno skrbništvo, a ocu zabranjen kontakt.

Meritum problema, naglasila je Pecotić, je taj da sustav pravo nasilnika na roditeljstvo stavlja iznad prava žrtve na zaštitu od nasilja.

Ana Pecotić, Dorotea Šušak, Sanja Sarnavka i Sanja Juras s jasnom porukom (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Sanja Sarnavka nas je podsjetila na jezivo stanje u kojem se epilog nasilja svodi na dvije varijante - femicid ili, pak, nastavak zlostavljanja kroz instrumentalizaciju djece i sustava od strane nasilnika. U svakom slučaju, ona je ili njegova ili na ovaj ili onaj način uništena. 

Rodno uvjetovano nasilje nad ženama je pitanje moći i kontrole koju nasilnici nisu spremni izgubiti. Postseparacijsko nasilje je nasilje koje nasilnik nastavlja provoditi nakon razdvajanja. Ono može uključivati razne tehnike prisilne kontrole poput nadzora, zastrašivanja ili prijetnji zbog čega žene nerijetko traže zaštitne mjere. Ili može uključivati instrumentalizaciju sustava u cilju daljnjeg kontroliranja života žene.

Kako? Ovdje je nužno razložiti dva ključna koncepta koji su prepoznati kao instrumenti kojima se nasilnici služe kroz institucije.

Otuđenje

Problem s konceptom otuđenja pažnju šire javnosti privukao je nakon serijala tekstova novinarke Jelene Jindre „Sustav za zaštitu ili zlostavljanje djece?“. Koncept služi nasilniku da sebe pretvori u žrtvu, a žrtvu u nasilnicu. Izgledno je da će nasilnik žrtvu optužiti za “otuđenje od roditelja”, odnosno tvrditi da je majka otuđila dijete i da ga dijete odbija, ne zato što je na njegove oči zlostavljao njegovu majku, ako ne i njega (što zlostavljač naravno nikad neće priznati), nego jer žena navodno truje dijete protiv njega.

“Otuđenje od roditelja” je prepoznato kao pseudoznanstveni koncept čiju je upotrebu hrvatska vlada zabranila, no Pecotić na konferenciji primjećuje da je sustav indoktriniran i da je jedno zabraniti koncept, a sasvim drugo iskorijeniti njegovo korištenje. To potvrđuje i nedavno provedena edukacija za djelatnike i djelatnice sustava na kojoj sudska vještakinja educira o otuđenju uz temu “Manipulacija djecom i politički pokušaj zabrane korištenja pojma otuđenja”. 

Long story short - otuđenje ostaje itekako prisutno u sustavu, a rezultira idejom da žene i/ili djeca žrtve nasilja lažu. Pod nasiljem traumatizirane majke stavit će se obveza izgradnje odnosa djeteta i oca, odnosno zlostavljača jer dijete navodno treba oba roditelja, čak i ako je roditelj zlostavljač. Poznati su nam i slučajevi prijetnje odvođenjem djece u dom ako majka ne postane kooperativna. Pokušaji da sebe i dijete zaštite od zlostavljača bit će protumačeni kao nekooperativnost ili manipulativnost, a od tih etiketa žene strepe jer ih vode korak bliže gubitku skrbništva koje može biti dodijeljeno zlostavljaču. 

Njihovo iskustvo nasilja briše se do te mjere da se njihovi odnosi razumiju kao visoko konfliktni, dakle oni u kojima nema nesrazmjera moći, iako je nesrazmjer moći osnovna odrednica rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Izbrisano je do te mjere da se trauma zbog proživljenog osobnog i institucionalnog nasilja, njihov PTSP pakira u psihičke poremećaje koje nasilnik koristi u osporavanju roditeljskih kompetencija žrtve. Ukoliko pak dijete pruži otpor smatrat će se da djetetovi iskazi nisu autentični. Tko i kako procjenjuje autentičnost iskaza, pitanje je koje otvara novo područje problema – rad vještaka.

Pokušaji da sebe i dijete zaštite od zlostavljača bit će protumačeni kao nekooperativnost ili manipulativnos (FOTO: Pixabay)

Javna je tajna ogromnog problema vještaka u obiteljsko-pravnim postupcima. Desetljećima se tu vrte neka imena na čiji se rad žrtve nasilja uporno žale i ništa se ne događa. Nema javno dostupnih procedura, standarda, nadzora, ništa. Uzalud nam urgentne preporuke GREVIA da stručnjaci i stručnjakinje koje rade u postupcima skrbništva moraju biti dobro upoznati s problemom rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i zahtjevima Istanbulske konvencije te upozorenje za korištenje koncepta otuđenja. Uzalud nam izvješće i preporuke UN-ove specijalne izvjestiteljice za nasilje protiv žena i djevojčica, Reem Alsalem, koja traži zabranu korištenja koncepta otuđenja, regulaciju sustava vještačenja, nadzor kompletnog sustava, uz uvođenje formalnog mehanizma podnošenja žalbi, stalne edukacije sudskih djelatnika i djelatnica o rodnim predrasudama, dinamici nasilja i zloporabi koncepta otuđenja te detaljna objašnjenja kod odluka koje omogućavaju skrbništvo ili kontakte osobama koje se sumnjiči ili su optužene za nasilje.

Hoće li uzalud biti i zahtjevi ženskih organizacija i inicijativa iznesenih na konferenciji? Da se zakonom definiraju jasne procedure za vještačenja za obiteljske sudske postupke i standardne postupke i testove koji se mogu koristiti? Da se uvede obveza za vještake da u izvješću jasno navedu ograničenja procjena i testova koje su koristili za pojedini postupak? Da se propišu obvezne edukacije vještaka koje uključuju znanja o rodno uvjetovanom nasilju nad ženama i učincima tog nasilja na djecu.

Osim regulacije vještaka, traže i temeljite izmjene obiteljskog zakona u skladu s preporukama GREVIO odbora, bolju razmjenu informacija između kaznenih i obiteljskih postupaka, uvođenje mjera koje će osigurati stvarnu hitnost postupaka, prepoznavanja djece svjedoka kao žrtava nasilja. Od Ministarstva pravosuđa i uprave zahtjevaju razvoj načina praćenja obiteljsko-pravnih sudskih postupaka u vezi roditeljske skrbi, stručne, standardizirane, specijalističke i cjeloživotne edukacije za suce obiteljskih odjela i suce koji sude predmete vezane uz rodno utemeljeno nasilje, ali i hitno donošenje potrebnih provedbenih propisa te započinjanje takvih edukacija, evaluaciju rada i učinka obiteljskih odjela pri sudovima.

Ostaje vidjeti, hoćemo li pitanje rada onih koji imaju presudnu riječ u slučajevima koji o odlučuju o sudbinama djece i njihovih roditelja odlučiti urediti ili ćemo kao javnu tajnu tretirati činjenicu da opetovano imamo slučajeve uništavanja života djece i njihovih roditelja zbog korupcije i/ili nestručnosti. 

Pravno nasilje

Žene koje su preživjele nasilje mahom staju na stranu Severine jer u njenom procesu prepoznaju ono što su i same prošle, pravno nasilje ili pravni terorizam kako je koncept na konferenciji imenovala Sanja Sarnavka. 

Organizacija Shalva na svojim je mrežnim stranicama poprilično jasno razložila pravno nasilje: Zlostavljanje nakon rastave, koje se naziva i pravnim zlostavljanjem, dosadnim parnicama, proceduralnim zlostavljanjem ili pravosudnim terorizmom, definirano je tako što jedna stranka u parnici vrši moć i kontrolu tako što partnericu opetovano i pretjerano povlači kroz sudski proces. 

Neke od uobičajenih taktika koje zlostavljači često koriste za manipuliranje sudskim sustavom uključuju:

- zlostavljač će preživjelu stalno vraćati na sud

- zlostavljač će se prikazivati kao pun ljubavi, uključen i brižan roditelj koji želi imati pola ili više vremena sa svojom djecom

- zlostavljač će nastojati uvjeriti sustav da je žrtva mentalno bolesna ili nestabilna zbog čega je nesposobna za roditeljstvo, prišivajući joj dijagnoze psihičkih poremećaja zbog onih ponašanja koja su zapravo trauma uslijed proživljenog nasilja 

- zlostavljač će se prikazati kao onaj koji pokušava naći rješenja iako će uvijek pronaći prepreku koja onemogućava rješavanje pravnog sukoba

- zlostavljač može tvrditi da mu preživjela uskraćuje pristup djeci kao oblik odmazde ili pokušava potkopati njegovu ulogu u životima djece i optužiti je za “otuđenje od roditelja”

Dodali bismo i - zlostavljač može potkupljivati ljude u sustavu.

Jedna stranka u parnici vrši moć i kontrolu tako što partnericu opetovano i pretjerano povlači kroz sudski proces (FOTO: Lupiga.Com)

“Tamo gdje manipulacija i šarm ne djeluju, zlostavljač se može prebaciti na zastrašivanje, prijetnju ili napad na one za koje smatra da suosjećaju s preživjelom. Zlostavljač će nastaviti godinama uznemiravati preživjelu kroz sudski sustav, uzrokujući retraumatizaciju preživjele i njezine djece i uništavajući obiteljske financije. Zlostavljač će podnositi zahtjev za zahtjevom, nastavljajući svoj obrazac zlostavljanja sve dok djeca ne postanu punoljetna, a često i nakon toga, a preživjela ostane bankrotirana i iscrpljena. Zlostavljač želi da se slučaj oduži, uživajući u prilici da nastavi imati kontakt sa svojom bivšom partnericom i uzrokovati joj patnju” – ukratko se opisuje koncept. 

Omogućavanje pravnog nasilja objašnjava i kako je moguće da postupci koji bi trebali trajati nekoliko mjeseci zbog načela žurnosti u rješavanju obiteljsko-pravnih stvari u vezi s djetetom, traju od tri do šest godina ili u Severininom slučaju preko jedne dekade. 

Dorotea Šušak naglasila je da dijete tako postaje kolateralna žrtva postupaka institucija, a punoljetnost jedini efektivni prekid sudskih procesa. Upozoreno je i na kršenje Konvencije o pravima djeteta potpunim ignoriranjem djetetova prava na sudjelovanje i izjašnjavanje u postupcima koji se na dijete odnose, što je posljedica sustava indoktriniranog konceptom otuđenja i sramotnih „28 istina struke“.

Pa da zaključimo, onako kako je otprilike pisalo na transparentu izvješenom na mjestu održavanja konferencije za medije - jebalo vas pravosuđe koje bira biti sudionikom u vršenju nasilja. Koje je korumpirano, nestručno i nesposobno prepoznati mehanizme prisilne kontrole i manipulaciju nasilnika, implementirati zakonske okvire koje je dužno implementirati i zaštititi žrtve od nasilja. Ma jebalo nas sve nasilje koje je instrument u rukama nasilnika i kriminalaca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Edvard Šušak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"