Zagreb je za Dan žena dobio "poklon" u obliku nastupa "otrova za žene" - neprikosnovenog šarmera Zdravka Čolića, pred kojim neobjašnjivo klecaju koljena čak i ženama slabo impresioniranim njegovim glazbenim dometima. U jednoj od najvećih dvorana u državi vrištale su iz sveg glasa djevojke i mladići, žene i muškarci. Nikome nije palo na pamet da mu vikne: "Čola, kurvo jedna! Prodao si dušu vragu! Vidi kako si ocvao". Ne. Iako ne krije da je u životu uz nebrojene avanture tek "tri ljubavi svoje imao", uključujući svoju sadašnju suprugu, takvi komentari rezervirani su za Severinu, a da ne spominjemo Nives Celzijus, centralno mjesto srama i malograđanskog licemjerja hrvatske estrade. 

Nives je jedna žena zbog od koje se "kulturna" Hrvatska pokušala ograditi kad je napisala najprodavaniju knjigu u zemlji pa je nakon pet godina izgubila na sudu. Zadnji - ni u bunilu posljednji! - izboj zgražanja na račun Nives Celzijus dogodio se ovih dana otvorenim pismom jednog pijaniste Draženu Siriščeviću, direktoru zagrebačke Dvorane Lisinski. Pijanist (dakle, krajnje kulturni muzičar, koji proizvodi muziku na uzvišenom instrumentu) je sa neslućenih moralnih visina osuo paljbu uličarskih uvreda na ovu ženu, iz koje je teško izdvojiti top pet pljuvački, s obzirom da je te četiri kartice teksta zasićenog zgražanja teško ponovno iščitavati bez da vam se srce uzlupa od bijesa.

Mislite što hoćete o Nives Celzijus, ali "najprestižnijom koncertnom dvoranom u državi koja je kroz četrdeset godina bila pojam izvrsnosti" prodefilirale su daleko gadnije barabe od nje. Recimo, Ivo Sanader i Branimir Glavaš, koji su za daleko sramnije nastupe od estradnih uvelike koristili Lisinski, i baš su ovog tjedna imali reunion u Remetincu, nisu ni spomenuti u ovom tekstu koji govori o sramoti, nepristojnosti, barbarizmu, banalnosti, amoralnosti, neprimjerenosti, nerazvijenosti, neukusu..., koji će udomiti ta dvorana. Ovaj moralno uzvišeni pijanist nije se oglasio ni kada je ondje nastupio dvorski zabavljač već spomenutog ratnog zločinca, svojevremeno i saborski zastupnik stranke spomenutog korumpiranog političara, Miroslav Škoro. Bacio je kamenčugu na ženu koja nikog nije ubila, ni opljačkala, niti je ikad pala pod sumnju da je dogradila vilu od novca namijenjenog za dječji odjel bolnice.

Kako li su stvari tek stajale krajem šezdesetih? U to je vrijeme, otprilike kad i Čola, svoju pjevačku karijeru započela i Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Pop kultura Balkana nije do tada vidjela ništa slično. Kakav je to skandal bio - zar da jedna žena pjeva takav šund? Iz njenih usta, doduše, nisu izlazile ni ključne riječi "KPGS", nikad nije spomenula kurvu, seks, taslačenje, ništa od toga. Ona nije nosila duboki dekolte poput naše Sevke ili Nives Celzijus, ni miniće. Nosila je suknju skraćenu na "tri frtalja". Sa 72 godine pristala je na izradu dokumentarca "Mica i okolne priče" u produkciji Nezavisnog filmskog centra Kino klub Novi Sad, gdje je pričala o svojoj kontroverznoj poeziji, preslobodnoj za ono doba. 

"Jao, što sam sve preživljavala, mene je sve sramota da pričam. Ali takav je život bio. Ja sam morala da balansiram između porodice i moje profesije. Imala sam svekra, svekrvu, svi su oni negodovali. Radoslavljev brat kaz'o je lepo: Zašto je ne oteraš? Ja ću ti kupit Fiću novog i dovest ću ovoj deci majku", ispričala im je, danas ponosna baka harmonikaša kojoj se bliži osamdeseta.

Ovo je 2015. godina, mi smo Europska unija, liberalna demokracija, na papiru smo i vladavina prava, cvjeta nam ravnopravnost spolova. Jest, žene i dalje zarađuju manje od muškaraca, ali makar nisu žrtve dvostrukog aršina i lažnog morala. Ili jesu? Pogledajte ovaj dokumentarac, ako već niste, a onda odlučite hoćete li baciti kamen ili jednostavno priznati da se bez kučine ne može. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube