Nije li poetično kako su se 44 dana protekla od prvog zaraženog koronavirusom u Hrvatskoj poklopila s 44 kalendarska dana korizme? Startni pucanj oba perioda raznoraznih odricanja koja su uslijedila oglasio se 26. veljače. 

S tim u vezi, nedavna neobična vijest o predstojećoj globalnoj nestašici kondoma prespojila mi se na nekom raskršću ganglija s jednim člankom Ivice Šole, u Slobodnoj Dalmaciji, koji mi se još od veljače ukrpeljio u primozgu. Nisam ništa mislio poduzimati s njim, tj. o njemu, čak ni najskromniji fejs status mu nisam poklonio, no ostao sam negdje latentno svjestan da je objavljen taj članak i da sam ga pročitao – a vijest o nestašici kondoma mi je uspavanog krpelja asocijativno probudila. Što li mi se to spojilo?

Već viđene zamjene teza

U svome članku, kolumnist Slobodne izvrće tavu i jaja, podatak o tome da je Crkva utemeljivala europska sveučilišta i da su brojni znanstvenici kroz vjekove bili svećenici, skupa s tezom o sekularnom karakteru kršćanstva u samoj njegovoj esenciji (jer je Isus rekao "Bogu Božje, caru carevo", dok islam poznaje "do dana današnjeg mahom teokracije"), instrumentaliziravši za okretanje naglavačke postulata sekularnosti. 

"Da, država i crkva su odvojene, zahvaljujući baš Isusovu 'izumu', ali" (notorno ali!) osim ako ćemo reći da je Bachova glazba privatna stvar i "spaliti tone slika, nota, romaniku, gotiku, genetiku, sveučilišta" – izvodi Šola – glupost je vjeru proglasiti privatnom stvari. Klasičan klerikalni argument protiv statusa religije u sekularnim društvima, koji smo čuli već bezbroj puta, i koji im nastaje iz nepoznavanja ili nerazumijevanja definicije sekularnosti. Da ona upravo garantira vjeroispovijest kao javnu stvar, ni pod razno je ne ograničavajući na privatnu. Na djelu je tamo gdje se s jedne strane jamči slobodu ispovijedanja svim konfesijama, a s druge nijednoj ne dopušta sljubljivanje uz državu. 

To je i grm u kojem leži zec: zamjenjujući jedno za drugo, desna će misao protest protiv statusnog razvlaštenja, odljepljivanja joj pipaka od države i mjera suzbijanja teokratskih pretenzija artikulirati kao protest protiv kobajagi ugroženih vjerskih sloboda, time što svođene na privatnu stvar, tobože začepljivanih im usta u javnom prostoru. Što implicira da u temeljne vjerske slobode većinske religije spada bogomdano pravo da diktira općevažeće javne politike. 

Šola očekivano u članku i nastavlja baš tim tragom (a sve kao na deklarativnoj razini podržavajući sekularnost!). Negativno se izrazi o Lisabonskom ugovoru zbog netemeljenja Ustava EU na kršćanstvu, potom i o navadi da "zakonodavci u EU i parlamenti troše tone sati i zakonskih akata" na to "tko s kim spava, tko se s kim šika i u koji otvor". Ne sviđa mu se "dokle je došla ova samomrzeća, apsurdna, kontradiktorna europska kultura: trkelja se posvuda da je religija privatna stvar, dočim, privatne, intimne stvari, poput seksualnosti, postaju prvorazredno javno političko pitanje". Naglašava da svi "bez obzira s kim spavaju i u koju rupu guraju, zaslužuju jednako dostojanstvo, poštovanje i zaštitu", naravno-naravno, ali da je bizarno "od privatnih sklonosti, od seksualnosti koja je eminentno intimni, privatni fenomen napraviti, još od šezdesetosmaške revolucije, predmet javnih politika". 

Primjer ugroženih vjerskih prava - Hvarska procesija u vrijeme zabrane okupljanja (SCREENSHOT: YouTube/HRT)

I tu smo posturu desne misli bezbroj puta vidjeli: u načelno protivljenje pravljenju javnog i političkog pitanja od privacije pakira se prigovor tome da privaciju u sekularnom društvu ne reguliraju etički kodeksi Crkve, da legislativa privatnog života odudara od abrahamskog puritanskog ćudoređa. Stanu zazivati nemiješanje u postelje – što sekularne javne politike ni ne čine, nego reguliraju građanska prava vezana uz postelje – uvijek i samo tamo gdje građanska prava odstupaju od defaulta kojim se u postelje upravo miješaju vjerske ćudoredne norme. 

Povod zamjene teza ovaj je put bio slučaj gay para koji bi želio usvojiti dijete. U Šolinoj interpretaciji, njih su dvojica "krenuli agresivno na hrvatske institucije" i vidi se kako "ne govore oni o dobrobiti djeteta, već o navodnim svojim pravima", instrumentaliziraju siročad po domovima kao "sredstvo ideološke LGBT borbe". Prva logička greška takve egzegeze – koja ne vidi drugu konkluziju nego da im je njihovo apstraktno građansko pravo onda važnije od dobrobiti konkretnog djeteta – u uzimanju je kao izvjesne i neupitne premise da bi bilo protiv dobrobiti nekog djeteta da ga gay par usvoji (dok baš ta premisa predstavlja neznanstven, ideološki stav). 

Slijede i drugi paralogizmi. Jedino što bi mogao priložiti kao argument je da gay nije okay po katoličkom etičkom kodu – refleks nemoći pomirenja sa sekularnim okolnostima u kojima kodovi većinske religije ne predstavljaju legislativni omniautoritet, nisu nadležni za nametati pravila svima. Osujećenost u takvom nametanju Šola će projekcijski izvrnuti u optužbu drugih za nametljivost: da "od LGBT aktivista i njihovih, nerijetko, sumanutih prava na matrici slijepe želje i volje za voljom, ne možete živjeti". Kao, pa dobro, neka spavaju s kim hoće, ali zašto nas još moraju i gnjaviti time, čemu taj "val koji od svojih privatnih stvari ili problema čini prvorazredno javno-političko pitanje". Ako smo mi nametnuli formu i normu privacije, jer kršćanstvo je temelj Europe, onda je to tek default, ali ako je u odmaku od defaulta, samim time je to nametanje – kad određene skupine "postanu toliko agresivne da idu prekrajati ili rušiti kulturu, civilizaciju i vrijednosti koje smo milenijima stvarali, i razumom i vjerom", kao "nusprodukt samomrzeće zapadne kulture u propadanju" – i zašto se dozvoljava činjenje od privacije javne stvari onda kada je se javnom stvari ne čini po našem defaultu?!

I dok je Šola garantirao, naravno-naravno, jednakost svih u poštovanju, zaštiti i dostojanstvu neovisno o seksualnim sklonostima, već nekoliko rečenica dalje pravo na usvajanje djeteta bit će mu navodno, ovisno o tome tko s kim spava, jer mu očito to ne spada u kategorije garantirane jednakosti. Ako će se pozvati na svoju demokratsku slobodu imanja takvog stava o stvari u, kako voli istaknuti, pluralističkom društvu, u redu, neka mu stav. Samo onda bi bilo pošteno i reći kako zahtjev da se javne politike ne bave time tko s kim spava ispostavlja u ime činjenja razlika u građanskim pravima, umjesto foliranja da razlike ne čini ni sam i da zahtjev kobajagi ispostavlja tek u načelno ime pristojnosti neguranja javnog u privatno i privatnog u javno.

S tim člankom nisam imao nikakvih namjera, bit ću otvoren, čisto zato što nisam bio dovoljno motiviran ulagati trud. Umorili su me već ti vječito isti refreni desne misli, koje, pri ovoj zatrpavanosti njima, nije moguće, a nije ni zabavno, svaki puta iznova lopatati. I kao da sam te iste stvari već lopatao ... Da je ovaj tekst ostao samo na razgrtanju Šolinog članka, niti bi mi se to dalo, niti bih imao osjećaj da govorim nešto što već nije rečeno ili što čak nisam već sam govorio. Kako to onda da sam se ipak prihvatio posla?

Vijest o nestašici kondoma povezala mi se sa Šolina dva teksta (FOTO: Pixabay)

Prodrmala me vijest o nestašici kondoma posredstvom korone – ali u asocijacijskoj kombinaciji ne samo sa Šolinim člankom iz veljače, nego i još jednim, iz Glasa Slavonije, dosta starijim, s kraja 2016. godine. Ta mi se uspomena također prespojila s ova dva na onom raskrižju ganglija. U pitanju je članak kojeg ne bi bilo nužno secirati zbog onog što je Šola nabacao u njega, jer taj je tekst odavno „mrtav“ i vjerojatno sam ja jedini koji ga se sjetio. Nije nužno uopće, no može biti korisno – zato što se patološku sliku najbolje i uzima baš iz mrtvih tijela.

U ime seksa: Protiv seksa!

Šola seksofob! Ako se pitate što mi je došlo – ne, ne pokušavam biti kreativan niti uvredljiv. Ne, Šola će i sam to za sebe baš tako reći; uživajte u naslovu članka: „Kako sam postao seksofob?“

Šola baš ništa ne krije: odmah s vrata prijavljuje svoje "stanje šoka, stanje ozbiljne zabrinutosti, pa i gađenja". Da? Što li ga je toliko sablaznilo? Ono zbog čega mi se stari članak i asocirao s novijim: sablaznilo ga uzdizanje seksualnih tema, kao res privata, do statusa par excellence političkih pitanja, res publica. Nije mu se nikako svidjelo što za američkih izbora "moguća buduća predsjednica, političarka, kao prioritet gleda teme iz područja seksualnosti". Konkretnije: gadilo mu se da otvorenom političkom temom postaju "dva pitanja najuže vezana uz ljudsku seksualnost, abortus i prava homoseksualaca". I opet, dakle – ili još onda, dakle – ideološka uznemirenost time što javne politike divergiraju od konzervativnog ćudoređa o seksualnom životu obučena u ruho nekakvog okultnog principa po kojem javne politike ne trebaju tretirati seksualni život.

Kao najveću „šaku u oko“ podvukao je to da "seks više odavno u našoj kulturi nije biološka datost ili izričaj ljubavi, seks je postao svjetonazor, točnije zamjenska religija", a hostija te religije zove se: pilula. Nije misterij zašto ga pilula toliko boli: jer "bez nje seksualna revolucija šezdesetih ne bi bila moguća". Pilula je zlo zato što je "emancipirala ženino tijelo od mogućnosti rađanja, oslobodila ga za nesputan užitak'', čineći seks bezbrižnim, pa ga onda i biva puno više nego da je ženama to manje bezbrižno. 

Dobro, ali što je krivo s bezbrižnošću? Strepnje i brige se obično podrazumijeva kao negativnu stvar, teret na duši, a oslobođenost strepnji kao pozitivnu. Samo po sebi to ne bi imalo smisla nazivati lošim. Jedino ako bezbrižnost donosi nešto loše i fuj za posljedicu. No jedino što je tu posljedica je porast broja seksualnih odnosa. 

Pišimo: iz Šolinog podteksta se čita prosta formula: više seksa je više fuj. Ako je podtekst uopće potreban tamo gdje se netko, uostalom, i deklarira kao seksofob. Sve logično, nema ničega nekoherentnog.

Idemo dalje. Da bi bezbrižnost bila potpunija, da bi postojalo rješenje i za slučaj da se piluli svejedno omakne propust, pokvareni svijet smislio je i pilulu za dan poslije. Šola u njoj nalazi ni manje ni više nego – cinizam. Kako bi glasila opća definicija cinizma? Cinizam, to je negacija u praksi vrijednosti koju u teoriji priznajemo. Znati da je postupanje loše, negativno ga vrednovati, i svejedno tako postupati. Kakvu vrijednost Šola ovdje nalazi iznegiranom? Kaže: pilula za dan poslije cinična je "utoliko što želi anulirati dan prije, dakle sam seksualni čin".

Slijedi ono zbog čega mi se ovaj drevni članak i asocirao s recentnom viješću na temu kondoma. Nisu pilule, redovne i izvanredne, kao "nihilizam u farmaceutskom obliku" – znoji se Šola dok svim naporima izvlači zgađenosti iz sebe – jedino lice ciničkog, nihilističkog zla. "U cinizmu zvanom kondom također se nalazi odvratna spoznaja: On služi da te zaštiti (!?) od osobe s kojom dijeliš nešto najintimnije na svijetu. Bolesni paradoks, štitiš se od partnera s kojim ideš u krevet, od objekta vlastite želje!?"

Pišimo: Šola, raspištoljen uskličnim upitnicima, optužuje seks u ime seksa. Rekvizite odterećivanja seksa, za češće i lakše prakticiranje, proklinje u ime vrijednosti zvane – seks.

Čekaj ... što ja to rekoh? Ček malo! Kako možeš prvo biti seksofob i služiti se formulom što više seksa, to gore, a potom se upravo na ''seksualni čin'' pozivati kao na vrijednost koja ne treba biti anulirana i cinizam je ako je se anulira? To su simultano dijametralne pozicije: je li onda seks na koncu nešto fuj ili je seks vrijednost zbog čijeg anuliranja nešto biva fuj?

Sve bi bilo lakše i jednostavnije da pokvareni svijet nije izumio pilule (FOTO: Pixabay)

Privid kontradikcije posljedica je korištenja termina "seksualni čin", dok zapravo Šola uopće nema na umu sam seksualni čin. Pilula za dan poslije ne anulira sam čin. Ako smo to radili, radili smo to, i ostat će kao činjenica i nakon što netko od nas popije pilulu za dan poslije. Ono što će biti anulirano je jedino mogućnost začeća uslijed tog seksualnog čina. Kondomom se ne štitimo od dijeljenja intime s partnerom (dijelimo je i dalje), nego od potencijalnog dijeljenja veneričnih bolesti; ne od nalaženja u partneru utočišta vlastite želje (želimo i dalje jednako), nego od potencijalnog začeća djeteta s partnerom.

Pišimo: Šola seksualni čin poistovjećuje s mogućnošću začeća, odnosno reducira ga na taj potencijal. Pa ako je potencijal poništen, kao poništen tretira čitav seksualni čin.

Kontradikcija zapravo nije na djelu zato što Šola, dok govori "seksualni čin" i ovdje i ondje, ipak čini razliku između seksa kao čina i seksa kao potencijala začeća, pa mu je ovdje ovo, a ondje ono. 

Pišimo: iz Šolinog podteksta se čita prosta formula - seks je nekad okej, a nekad nije, a okej je samo dotle dok nije bezbrižan. Košer seks, kojeg tretira kao vrijednost na koju se poziva u prozivci, to je onaj u kojem nema ''nesputanog užitka'', a fuj seks, kojeg tretira kao predmet prozivke, je onaj u kojem ''nesputanog užitka'' ima.

Ali ako je razlika samo u prisustvu užitka i bezbrižnosti, zar se radi o činjenju problema od užitka i bezbrižnosti kao takvih? To je onda neki flagelantski imperativ? Drugačije se ne može objasniti da se traži da ne uživamo i ne budemo bezbrižni samo zato da ne bismo uživali i bili bezbrižni. Nesporazum proizlazi iz toga što je Šola ponovno nedorečen. Ono što je očito imao na umu je da seks postaje fuj ne odmah onda čim je užitak prisutan, nego onda kada je užitak svrha sam sebi, tj. ne biva okajan. 

Čime seksualni čin može biti okajan? Znamo sve to iz teologije: košer je isključivo seks u ime reprodukcije, iako mnogom kršćanskom misliocu ni to nije bilo sasvim pravo (silne srednjovjekovne polemike o tome je li se Adamu u Raju dizao na Evu, jer ako nije, otkud onda mi, a ako je, kako pobogu Adamu još bezgrešnom, verzija iz Raja, prethodnom istočnom grijehu?!) – ali što se može, začeće ne ide bez snošaja (bar ne mimo umjetne oplodnje, što je još gore), pa su to naposljetku morali dopustiti. Ali onda i obratno da vrijedi: seks treba biti samo snošaj radi začeća, reduciran na taj potencijal, odnosno seks kao – Šolin termin – ''izričaj ljubavi'', koji služi kao šira matrica potencijalnosti za ovo prvo, znači kao sveti brak muškarca i žene, u kojem će se rađati novi kršćani za rasti u vjeri.

Kinizam i cinizam ljubavnog života

Članak iz 2016. godine spojio mi se s ovim nedavnim koji najavljuje nestašicu rekvizita seksualne emancipacije – a onda i novijim Šolinim, na međusobnom križanju sva tri – također i zato što se on u svoje svete agende nije libio upregnuti ni samog „luciferastog“ Sloterdijka, falsificirati ga na svoju oplićenu poantu (objasnit ću do kraja, obećavam, kako je to vezano jedno s drugim s trećim). Ne propušta Šola izrijekom ukazati na znakovitost naziva knjige „Kritika ciničkog uma“. Mig je jasan: aha, ne samo pristrana teologija, nego nam evo i Sloterdijkov autoritet postmoderne filozofije ("koja i dandanas zbraja veliko razočaranje vjere u napredak kao otkupiteljski proces") kaže da je cinički um nešto fuj i krivo, što zaslužuje kritiku. A cinički um, to je – već smo unaprijed obaviješteni – 68-ška seksualna revolucija (koja "u seksu vidi put čovjekove sreće i emancipacije", u ime čega "nakon smrti Boga treba ubiti u prvom redu obitelj kao glavnu represivnu instituciju"), zatim tehnologija seksualne emancipacije (kondom, pilula, abortus), pa homoseksualna prava, a još najviše je svemu kriva psihoanaliza, "u kojoj je duhovno najprije svedeno na psihičko, da bi na kraju psihičko bilo svedeno na kemijske procese u mozgu, drugim riječima, ubojstvo duše i duha".

Sloterdijk nam po Šoli poručuje: "eto mi smo slobodni, razuzdani i prosvijećeni, ali apatični i depresivni". Šola pritom "zaboravlja" navesti da premda Sloterdijk uistinu radi kritiku moderniteta, u sklopu čega – među drugim tzv. kardinalnim cinizmima – upire prst i u smjeru vidova seksualnog cinizma moderniteta, sigurno ne čini to iz pozicije konzervativizma koji traži povratak u predmodernost, imajući nešto protiv činjenja seksa bezbrižnijim i neokajanim u užitku, već imajući nešto protiv recimo "novinstva grudi i bedara" (rubrika Guzice i sise, eno je odmah do Zvjezdane prašine), čiji se cinizam sastoji u lažnoj subverzivnosti spram tobožnjih tabua dok zapravo "neprestance restaurira zastarjele odnose spolova i s visokim stupnjem svjesnosti radi na rafiniranu zaglupljivanju". Cinična je i "kasnograđanska pornografija u kapitalističkom društvu" (za ilustraciju je dan Playboy – što danas zvuči nevino i gotovo naivno, ali imajmo na umu da je knjiga pisana osamdesetih!), time što "služi kao uvježbavanje u Ne-sada – strukturu shizoidna, za vlastito vrijeme prevarena života", "prodaje iskonsko, dano i samorazumljivo kao neki daleki cilj, kao utopijsku seksualnu draž".

Ali prije svega, Šola ne razumije (ili se pravi da ne razumije) značenje arhetipskih pojmovnih kategorija iz knjige na koju se poziva. Tri ih je: kulturni idealizam, cinizam i kinizam. Kinizam i cinizam nešto bitno dijele (otuda i zajednička etimologija): stav negacije vrijednosti. Mimo toga su dijametralni, jer se cinizam neodvojivo veže uz hegemonski kulturni idealizam, kao oznaka oportunog pristajanja uz lažne vladajuće vrijednosti (lažne po def. ako vladajuće), uz negaciju istine koju se iznutra priznaje (otuda neizbježno cijepanje svijesti: znaju što čine i ipak to čine), nasuprot čemu je kinizam oznaka za negaciju, odbacivanje kulturnog idealizma poštovanih lažnih vrijednosti, uz zadržavanje poštenog, kako bi to Sloterdijk formulirao, patetičnog odnosa prema istini. Sve obratno. 

Navedimo ogledni odlomak, na primjeru upravo Šolinog đira. "Budući da je kršćanski seksualni moral izgrađen na uzvišenim lažima, ono nasuprot-tome-reći-istinu poprima agresivnu, djelimice satiričku blasfemičnu crtu. Da Katolička crkva nije tvrdila djevičanstvo Marije pri donošenju Isusa na svijet, onda bezbrojni muževi, obijesno satirični, ne bi došli na ideju poganiti jezik s tom osebujnom vrstom djevice." Da prevedemo u arhetipski pojmovnik: hegemonski kulturni idealizam je tu priča o Marijinom djevičanstvu, kao baza kršćanskog seksualnog morala – to su uzvišene laži. Cinik u pravom smislu riječi bit će onaj tko će iz oportunih razloga propovijedati te uzvišene laži (npr. Šola spada u tip cinika). Ismijavati uzvišene laži, negirati ih, odričući im poštovanje – to je pak kinička gesta. Ona je usmjerena protiv lažnih vrijednosti, bivajući na taj način ljekovit impuls, u smjeru pravih vrijednosti, pa stoga kinik nipošto nije cinik u smislu nihilističke dispozicije. 

I dalje je živ kompleks slut-shaming etiketa (FOTO: Pixabay)

Propustio je Šola navesti i da Sloterdijkova knjiga – ne ostajući neutralna, nego jasno i nedvosmisleno stajući svojim simpatijama uz kinizam, a protiv cinizma, tj. idealizma – kao punokrvnu kiničku gestu identificira i onu psihoanalitičkog svođenja "duhovnog" na psihičko. Nije da Freudu nema što prigovoriti, ali ne ovako kako bi to Šola htio, nego zbog toga što u svom kinizmu ipak – i dalje demonizirajući "životinju" koju otkriva u nama – ostaje polutanski (naziva ga "neoromantičnim znanstvenikom"). Kao što i seksualnim cinizmima moderniteta neće za prigovoriti to što bi bili kinički, već upravo činjenicu da su premalo kinički ili nisu uopće, zaobilazno reproducirajući retrogradne obrasce – u krajnjoj liniji, i te Šoline. 

Retrogradnost konzervativnog seksualnog morala, koji bi spolnost htio reducirati na ''izričaj ljubavi'', kod Šoline je reference, ironično, van svake dileme – i ni pod razno ne bivaju dezavuirani emancipacijski procesi, nego se Sloterdijk, baš naprotiv, poziva na kinizam kontra tih uzvišenih laži. "Građanstvo," podvlači, "ne izdiže zahtjeve za kulturnom hegemonijom, a da istodobno ne istakne vlastiti uzorak idealne ljubavi: brak iz ljubavi. Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske. Time nastaje kulturna zagušljivost nepoznatih razmjera: jer, s jednom stranom, 'građanska duša' želi sudjelovati u radosti ljubavi te žudi za iskustvom njezina pustolovna, vitalizirajućeg, fantastičkog te štoviše osjetilno-strastvena poriva, no, s drugom stranom, mora voditi brigu o tome da ljubav ostane strogo usmjerena na brak, da „životinjska strana“ ne igra nikakvu ulogu te da se tjelesnost, u krajnjem slučaju, može prihvatiti kao 'izraz' duševne pasije."

Što imam ja – ili on – protiv romantične ljubavi, pitat će netko možda. Ama, ništa, ništa protiv nje, nego samo protiv toga da je konzervativizam kooptira u svoje redove. Kao što je u izvornom puritanizmu istočnog grijeha potisnuta "životinjska strana", u cijepanju na idealno i animalno, bila okajana kao ne-grijeh jedino u interesu reprodukcije (opravdane od Boga, budući da je naređeno plođenje & množenje), što se provodilo drevnom tradicijom kontrole ženske seksualnosti, tako se i promjena paradigme od romantizma i viktorijanske epohe naovamo kultivirala preko ženske savjesti: one osjećaju – jer tako ih se tretira, tj. maltretira, u odgajanosti za časne sestre – grizodušje i krivnju ukoliko bi strastvovale samo onako, jer im se može i želi, kao strasne sestre, da si ne mogu racionalizirati kao tek tjelesno očitovanje "duševne pasije" (to je taj Šolin "izričaj ljubavi"). I dalje u sebi suočene s kompleksom slut-shaming etiketa, samo ovaj put legitimiranih upravo na priči o istinitosti, autentičnosti u zapaljenoj afekciji, odnosno emancipiranosti od lažnih i krivih osnova pretpotopnog hladnog puritanizma, s njegovim idealom asketizma. Ono što je na pozornicu povijesti stupilo kao vjetar slobode, romantičarske emancipacije, sturm und drang vrele i nepatvorene osjećajnosti, a usuprot normativnog asketskog morala, završava, zatvaranjem u ovjereni sveti brak, preko čega se između dvoje ugurava zajednica, i opet sa zavjetima, zabranama, zazivima na ćudorednost i kao vječitom optuženošću zbog prijestupa zajednici, latentnošću skandala, prozivki, uperenih prstiju, a onda se npr. za "nevjeru" može ili ne mora završiti na stupu srama. (Osjećam nelagodu ostaviti samo na ovome, jer bi se o duhovnoj povijesti paradoksalne restitucije puritanizma kroz upravo njegovu antitezu u romantizmu dalo još toliko toga ispričati. Ali opteretio bih digresivno ovaj tekst, a učinio medvjeđu uslugu onome što bi zasluživalo da bude tekst za sebe. Možda jednom.)

Stazama kontrarevolucije

Protuepidemijske mjere kojima smo izloženi, a kojima nećemo poricati opravdanost, pokazale su do sada da imaju tendenciju prerastanja u diktaturu i policijsku državu, klandestinog izvanrednog stanja. O čemu je već bilo dosta govora. Najlucidniji je, po običaju, bio Viktor Ivančić, koji je potegnuo alegoriju s autohtonim fašizmom: Za doma spremni. Za preduhitriti promašene linije prigovora: ne, ne radi se o doslovnoj usporedbi, inteligentnije je od toga, tekst je distopijska redukcija ad absurdum, kakve i služe tome da ukazuju na već prisutne elemente i tendencije koje slijede iz njih; i ne, ne radi se o poricanju opravdanosti neke mjere mjera (to pitanje stoji izvan opsega teksta), nego – u segmentu konstatacije prisutnih elemenata – o taksativnom pobrajanju od a do ha svih totalitarnih zastranjenja kojima je vlast pribjegla povrh samih mjera koje bi ikako mogle biti pravdane kao objektivno opravdane.

Ali ima i drugih aspekata mračnjaštva koji se švercaju uz opravdane mjere. Počevši od ekonomskog, s pokušajima derogiranja radničkih prava – i o tome je bilo dosta riječi u javnosti. Najavljena blokada u proizvodnji prezervativa, jer nema tko da ih pravi, kao jednog od glavnih simbola i preduvjeta oslobođene seksualnosti, metafora je aspekta o kojem se manje govorilo – Šola i njegova publika došli su na svoje!

Kurton 'oćeš? 'Oćeš kurac!

Opažamo kao neki kraj neoliberalizma, barem nešto u svemu za obradovati se, ali zlokobno se u pozadini ceri i obustava seksualne emancipiranosti, natjerane na povlačenje. Zapravo i prethodno vijestima iz tvornica kondoma. Ljudi su, dospjelo je i do mene, po trgovinama fotodokumentirali kako su police s ulošcima opustošene, dok one s kondomima netaknute. Štos bi išao da to govori o napaćenosti naroda koji više krvari nego tulumari. Ali nije to samo štos: jedan od nusprodukata zabrane izlaženja iz kuća i susretanja s drugim ljudima, s naglaskom na dodire, je taj da kondome ne samo da nema tko da pravi, nego ni tko da ih troši. Oskudica ponude zapravo će odgovarati oseci potražnje. 

Drugi opet prognoziraju baby boom za devet mjeseci ... ali čekaj, što – kako, s kim? Jedino što je teoretski moguće, po definiciji stjeranosti u kuće, bilo bi da... ali, zaboga, ne valjda... s ukućanima... pa tko to još radi s ukućanima?! Perverzno! Nije vrag da će sad još s rođenim bračnim drugovima ljubav voditi? Gdje je sad policija za incest?

Dobro, ja se i opet šegačim malo, ali u biti nije smiješno. Čitav mogući spektar ljudske seksualnosti reduciran je na dulje i neodređeno vrijeme na katolički ideal: smjerna misionarska poza s vremena na vrijeme u svetom braku, jer jedino ukućani su još na dispoziciji za približavanje na manje od dva metra, za potrebe (i opet kondomi neće trebati) porasta nataliteta za devet mjeseci. 

Poznato je da je ideologija najprobojnija onda kada ne biva prepoznata kao ideologija. Kao u ovoj situaciji, koja scijentistički, s epidemiološke pozicije, nameće ideološke aksiome obiteljskog konzervativizma. Koronizma diktira prisilno odricanje od svih mogućih stilova ljubavnog života izuzev katoličkog kao jedinog s ovjerom seksološko-epidemiološkog stožera da je siguran za upotrebu. Trijumf konzervativizma u konzerviranosti: samo strogo kontrolirana varijanta, ugodna bogu i vlastima, kako već i priliči ovim vremenima! Što za svih godina črčkanja kolumni nije pošlo za rukom Šoli i njegovim apelima, durenjima i snebivanjima zbog raspuštene seksualnosti, ni onima uvezanim i lijepo potkoženima u dobro nam znanim konzervativnim udrugama i inicijativama, učas je uspjelo protuepidemijskim mjerama, kao da je virus od kojega se branimo nova i nezaustavljiva beštija spolnog prijenosa (možda bi covid-19 trebalo baš onda i staviti na listu veneričnih virusa?).

Kad smo već kod distopijskih redukcija ad absurdum iz Šolinih mokrih snova, ne zaboravimo za kraj ni na onu Brešanovu, "Država Božja 2053." se zove, koja doduše počinje opasno vući na stvarnosnu prozu: "Bez potvrda o nazočnosti misama ništa se ne može, ni produljiti osobnu iskaznicu. Crkveni Ured za čistoću vjere pali knjige i u školama Darwina zamjenjuje biblijskom Genezom. Kazališta se zatvaraju, rock'n'roll je zabranjen, suknje sežu do gležnjeva, ljudi nestaju."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay