Ivica Šola pripadao je skupini prilično rijetkih biljaka. Bio je kolumnist dnevnih novina čitan jedva nešto šire od njihovog ograničenog dosega, no kvalitetom kolumni nadmašivao je autore iz „prve lige“. Dobrim obrazovanjem, širokim znanjem, vrsnom elokvencijom i stilom odskakao je od prosječnih stranica tiskovine u kojoj je objavljivao. Držeći se u pravilu minimalističkih formata, na dojmljiv je način kombinirao razmjernu jednostavnost izraza sa sadržajem koji je bio sve samo ne plitak, potkrepljujući ga brojnim referencama koje su svjedočile o erudiciji i bile korisna uputnica „onima koji žele znati više“. Pored toga, do izražaja je u pravilu dolazila i njegova navada kritičkog sagledavanja stvari te britak jezik, za koji jedva da je bilo tabua. 

Da, Šola je pritom bio više-manje jasnih političkih stavova koje nije krio skrivajući se iza tobožnje neutralnosti. Da, ti su stavovi često bili rigidni, meni ponekad i posve neprihvatljivi. Da, počesto sam se stavovima nalazio nasuprot njemu (premda smo se oko općenitijih tema nerijetko i slagali), i nisam bio od onih koji bi ga smatrali istomišljenikom. No, unatoč toj čestoj disparatnosti, redovito sam ga čitao i respektirao, pa se i radovao kada je počeo dobivati prostora u tiražnijim novinama, na nacionalnoj televiziji te konačno na Sveučilištu. 

Što se dogodilo u međuvremenu? S obzirom na nekrološku intonaciju prethodnog odlomka mogu samo odagnati zabrinutost neupućenog čitatelja i reći „ne, Šola nije umro“. Dalje je od toga doista teško nagađati, no što god da se dogodilo, očito je imalo prijeloman utjecaj. Pisanje kolumni u regionalnim novinama zamijenio je u kratkom vremenu pojavljivanjem posvuda, uključujući i razne opskurne portale (u čiji se kontekst potrudio uklopiti), postajući tako konkurencija domaćim fast-thinkerskim zvijezdama. Pritom je mahom zadržao minimalističku formu, no progresivno srozavajući kvalitetu diskursa sve do razine da ga se još samo po odsutnosti gomilanja uskličnika moglo razlikovati od Tihomira Dujmovića.

Što mogu biti razlozi da netko postane u tolikoj mjeri karikatura samoga sebe? (SCREENSHOT: YouTube)

Čudnovatom amnezijom zaboravio je ili iskrivio i većinu teorijskog tezaurusa kojim je baratao, pa su tako njegovi tekstovi umjesto obilja referenci počeli donositi njihovu upadljivu odsutnost na mjestima na kojima bi dojučerašnje reference mijenjale plitke i tendenciozne nabačaje ili pak falsificiranje do razine neprepoznatljivosti. Uopće, britke analize i opaske zamijenili su pamfletistički napisi puni banaliziranja, sklepani na isti kalup da nemušto elaboriraju već unaprijed očekivano. No izvrtanje se nije zaustavilo na stilskoj razini, budući je pritom počeo i intenzivno ulaziti u kontradikcije sa svojim stavovima i izjavama po kojima ga se ranije respektiralo te sve češće optirati i agitirati u politikantskom prostoru, pa se tako ponekad činilo da se u podtekstu razračunavanja s vjekovnim baucima desnice na osobit način razračunava i s nekim bivšim sobom. 

U svakom slučaju, onome tko Šolu poznaje isključivo po tekstovima iz ovog desetljeća vjerojatno će sasvim nadrealno zvučati to da su se u njegovim kolumnama znale obrađivati teme kao što su Derridaova promišljanja o Abrahamu (Derrida: Televizija je bogoubojica, 12. 4. 2006.), kritika Chomskog u odnosu na Negrija i Hardta (Chomsky postaje dosadan, 18. 1. 2006.), nametnuti standardi zdravlja i ljepote i biopolitika (Estetska kirurgija i fašistički ideali, 2. 2. 2005.), subverzivno djelovanje humora kroz prizmu Rabelaisa, Kundere i Eca (Ima li Bog smisla za šalu?, 1. 12. 2004.), gotovo althusserovska kritika subjektivacije čovjeka kroz podređivanje državnom aparatu (Varijacija na Kafkinu temu, 5. 3. 2003.) i brojne druge slične. 

Što mogu biti razlozi da netko postane u tolikoj mjeri karikatura samoga sebe, može se samo nagađati. Je li Šola nezgodno udario glavom pa se probudio drukčiji? Je li ga na to nagnala kriza srednjih godina? Imamo li posla sa žanrovskim klišejom otimača tijela iz SF- filmova prošlog stoljeća? Doista, nijedna opcija nije nevjerojatna. Ta otvorenost mogućnosti daje nam spekulirati i je li ne posve nevjerojatno da bi se objašnjenje moglo tražiti u približnoj koincidenciji s drugom velikom prijelomnicom u Šolinu životu – onom koja ga je učinila sveučilišnim nastavnikom osječkog Odjela za kulturologiju. Doista, neobične koincidencije događaju se svakodnevno, stvari koje nemaju veze naprosto se poklope; dogodilo se to sa savršenom korelacijom kretanja brojeva filmova s Nicolasom Cageom i fatalnih nesreća u bazenima, kao i navodno s nedavnim raspuštanjem studentskog zbora zagrebačkog filozofskog fakulteta i sjednicom na kojoj su ti glasovi trebali biti presudni. 

Ipak nije suludo pretpostaviti da je na korjenitu reartikulaciju Šolina javnog nastupanja utjecaj moglo imati vremenski blisko stjecanje doktorata, a potom i docenture na osječkoj kulturologiji, koje mu je otvorilo dugo željenu sveučilišnu karijeru. Drugim riječima, možda nije van pameti pretpostaviti da se taktika mrkve i batine, kojoj je radi redakcijskog ukalupljivanja bio izložen ranije, pokazala neefikasnom za dobivanje efekata priželjkivanim od njega u nekim krugovima, pa je zamijenjena efikasnijim davanjem u leno priželjkivane sveučilišne katedre koja dugoročno zadužuje i učinkovito interiorizira prisilu na određeni tip ponašanja.

U traljavo sročenom tekstu Šola je odlučio uhvatiti zadnji vlak komentiranja zbivanja na FFZG-u (FOTO: Hina)

Duže sam već vremena razočaran tom Šolinom promjenom i toplo sam se nadao da je motivirana krizom srednjih godina, a ne netom sugeriranim, no o tome nisam nalazio potrebnim pisati. Svačije je pravo revidirati stavove; dapače, samo oportunisti i budale to ne čine kada smatraju da su u krivu. Svačije je pravo i promijeniti stil; taj koncept u sebi podrazumijeva određen štih individualnosti i teško da bi se ikome smjelo na tome zamjerati. 

S karikiranjem i uvrtanjem ili pak selektivnom amnezijom, a sve s pozicije akademskog autoriteta, nešto je drukčiji problem – tu bi čovjek očekivao makar etičku odgovornost. No božemoj, nije Šola ni prvi ni zadnji koji na takvu odgovornost zaboravi pa politički učinkovite simplifikacije i manipulacije pretpostavi akademski poželjnoj sklonosti preispitivanju svega (onoj koju je, zagovarajući nepostojanje tabua, branio krilaticom „Europa je dijete sumnje“, referirajući se pritom opširno na Nietzschea; v. Zabranjeno sumnjati!, 30. 3. 2005.), naročito ako su benefiti zadovoljavajući. Na kraju krajeva, njegovi raniji tekstovi i istupi dostupni su u arhivama medija u kojima se pojavljivao; svatko koga ta promjena imalo zanima može je vrlo jednostavno pratiti, te se činilo izlišnim na to trošiti kartice teksta. 

Motivacija mi je ipak stigla u vidu Šolina novog pamfletističkog teksta naslovljenog „SDP-ovi šatoraši s Filozofskog“, objavljenog 28. rujna u Glasu Slavonije. U tom traljavo sročenom tekstu kojim je Šola odlučio uhvatiti zadnji vlak komentiranja zbivanja na FFZG-u, nakon što su ih već komentirale sve medijske posvuduše (osim Ive Banca, čiji je komentar došao još dva dana kasnije), evidentno je već na samom početku da se autor – premda nastupa s pozicije superiornog rasvjetitelja situacije, prepričavajući svoj put iz inicijalne zbunjenosti do svojevrsnog heureka-momenta i aristotelovskog anagnorisisa – vrlo slabo informirao o recentnim događajima, pa se kao baba iz bunila dohvatio nametanja ugovora o suradnji s KBF-om, koji su već odavno prožvakana tema i tek jedan segment isplivalih problema. 

Osim te neinformiranosti, ili pak tendencioznog skretanja, dalo bi se u tom tekstu komentirati više stvari. Primjerice, to kako Šola potencira priču o neracionalnom, izmanipuliranom i mržnjom zadojenom odbijanju ugovora o suradnji s KBF-om, ne spominjući ni riječju da se širokom raspravom na FFZG-u pokazala njihova sasvim prizemna štetnost po tu instituciju i da su ih, zbog toga, uvjerljivom većinom odbili i studenti, i odsjeci, i Vijeće fakulteta, nakon čega ih se odrekao čak i dekan koji ih je nasilno nametao. Ta valjda se među tom usuglašenom masom ipak zatekao i poneki praktičan katolik kojem iz očiju ne isijava patološka mržnja prema „svemu hrvatskom i katoličkom“, kako je to formulirao jedan zagovornik ugovora? Ja ih, primjerice, poznajem nekoliko. 

Nadalje, Šola u klasičnom izvrtanju teza doduše spominje da suradnja na određenoj razini postoji već dugo i da nije sporna, ali istovremeno ne problematizira razloge da se – ukoliko je to tako – ista dodatno formalizira ugovorima koji zadiru duboko u status jedne od ustanova, dovodeći je u ulogu uslužnog servisa onoj drugoj te dovodeći njezine studente u izrazito nepovoljan položaj. Moglo bi se analizirati i Šolino lupetanje o plenumu, legalnosti i legitimitetu, reproduciranje svih frazetina što već podugo kruže medijskim prostorom te pobrojavanje svih bauka hrvatskog državotvornog diskursa – od SDP-a, preko ćirilice pa do Sanje Sarnavke – koje djeluje kao da se za tipkovnicu otimao s Velimirom Bujancem. 

Šola istovremeno grli retoriku o podijeli na koristan tehno-znanstveni sektor i parazitske društvene i humanističke znanosti, te šalje poruku da je svaka pobuna protiv autokracije, nestatutarnosti i kriminala zapravo obijesno razbacivanje vremena (SCREENSHOT: YouTube)

Moglo bi se pisati i o njegovom jeftinom etiketiranju i kvaziznalačkom razotkrivanju zavjera koje je netom prije fabricirao u svojoj glavi, a da se pritom vjerojatno nije udostojao ni kratko guglati ne bi li sebi makar osvježio elementarne informacije. No, nešto drugo mi je u kontekstu Šoline preobrazbe privuklo pozornost mnogo više. Isti Ivica Šola koji je u svojim kolumnama nekad upozoravao na opasnost prihvaćanja tehno-znanstvene paradigme kao svetog pisma (naglašavajući opasnost „mučnog razdoblja tehnološkog nasilja“; Postoji li djetinjstvo, 8. 1. 2003.), te odbacivao napade na humanističke znanosti spektrom odgovora, od teorijskih osvrta do osobnih anegdota (od kojih se jedna – ispričajte me što nisam sačuvao tu kolumnu, no dobro je se sjećam – ticala upravo i njegovog izbora studija), kao šećer na kraj teksta stavlja primjedbu o beskorisnosti i džabalebarenju studenata i profesora FFZG-a, suprotstavljajući im kao pozitivan antipod ljude s očito korisnijih fakulteta, „medicine, strojarstva, matematike… koji za jedan ispit uče mjesecima i nemaju vremena naganjati imaginarnu 'klerikalizaciju'“. 

Kopernikanski je to zaokret u odnosu na ranije Šoline tvrdnje kako „osnova sustavskog zaglupljivanja masa leži u činjenici što nitko ne poučava ljude onom što im za dostojan život nije potrebno, već isključivo obrnuto, proizvodeći sve više iracionalnih nezadovoljnika i gunđala ogromnih trbuha.“ Ili pak na teze o tome da „dobar dio problema ljudi i društava nije 'ekonomske' ili 'političke' naravi, nego filozofijske, pri čemu treba razumjeti da se danas većini glupana diže kosa na glavi od spomenute riječi.“ (Sokrat i kriza, 21. 3. 2002.) Tim zaokretom Šola istovremeno grli retoriku o podijeli na koristan tehno-znanstveni sektor i parazitske društvene i humanističke znanosti, te šalje poruku da je svaka pobuna protiv autokracije, nestatutarnosti i kriminala zapravo obijesno razbacivanje vremena. 

Koja je od tih poruka politički opasnija, teško je reći, no obje su žestoko u kontradikciji s onim što je ranije zagovarao, te predstavljaju najdalji korak u njegovom totalnom zaokretu, prelazak crte koju donedavno ipak nije prešao. Uz to Šola kao da zaboravlja paradoksalnost tih poruka u odnosu na njega samog, zaposlenog na visokoškolskoj ustanovi društveno-humanističkog profila. Ili se, dakle, nekadašnji glasni zagovornik europske humanističke i univerzitetske tradicije preobratio u protržišnog zelota koji vjeruje da se njegova akademska uloga svodi na proizvodnju spin-doktora i kulturalnih menadžera te ga više ne brine to što su „kapitalizam i tržište postali religije, ishodište i dohodište svega što se čini od kulture, preko ljubavi sve do dokolice i sporta“, odnosno što je takva paradigma sve „usisala u sebe i svoju ideologiju učinkovitosti“ (Pusti me da šurim!, 16. 2. 2005.), ili je pak shizofrena Šola-protiv-Šole situacija svoju manifestaciju dobila i u samorazotkrivanju i prozivanju svog trenutnog statusa te čitavog historijata svog javnog djelovanja kao najobičnijeg džabalebarenja. 

U svemu tome najsablažnjivije ipak ostaje pitanje obraza. Ako se sa Šolom, već spomenutom preobrazbom, potvrdi da odgovarajuća sinekurčina može zatvoriti i tako uporna usta te ih rekonfigurirati da skaču sama u sebe, ako je već pokazao da konformitet može odnijeti prevagu i kod onih kod kojih se činilo da ako išta imaju, onda imaju obraza – odakle potreba da se za četiri stupca teksta tjedne kolumne taj obraz prlja i dalje? Odakle nedostatak srama da se, s pozicije nekoga čiji je ulazak u priležnički odnos sa strukturama oko sebe koincidirao s osiguravanjem stabilne sveučilišne egzistencije, tako jeftinim napadima gadi svoje kolege koji su, nasuprot tome, ne pristajući na jednako konformiranje na kocku stavili istu tu egzistenciju, izlažući se prozivkama, prijetnjama i ucjenama? Odakle želuca da im se s visoka imputiraju glupost i izmanipuliranost ili zaplotnjaštvo i pokvarenost, sve braneći jednog makijavelističkog tiranina i čitavu mrežu mutnih djelovanja?

Proizlazi li to iz projekcije osjećaja prema vlastitoj poziciji, latentne grižnje savjesti ili je naprosto simptom uznapredovalog gubitka skrupula koji se u pravilu događa kada se čovjek upetlja u takve igre, ne znam. Ne znam ni što osjeća Ivica Šola kada se nakon takve bagatelne prozivke svojih kolega pogleda u ogledalo da namjesti svoje uvojke, niti što bi nekadašnji Ivica Šola rekao o ovom današnjem. Znam samo da je moje čitateljsko iskustvo njegovog teksta – s jedne strane kao prozvanog sudionika događaja, a s druge strane dugogodišnjeg mu čitatelja – obilježeno krajnjim gađenjem. Jer ako je i od Šole, previšić… pardon, previše je.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube