Pitanje zakonske regulacije prostitucije u hrvatskom javnom prostoru sporedno je pitanje kojim se uglavnom bave nevladine organizacije, premda se prema nekim procjenama prostitucijom bavi oko šest tisuća osoba. Službene evidencije o broju osoba koje se bave prostitucijom ne postoje ni u Ministarstvu unutarnjih poslova gdje se zbrajaju podaci o osobama koje su prekršajno i krivično gonjene.

Naime, prema postojećem zakonskom okviru, Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira člankom 7. opisano je da će se tko dopušta da se u njegovim prostorijama vrši bludničenje ili tko omogućuje ili na drugi način pomaže vršenju prostitucije, kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, dok je u članku 12. propisano je da će se onaj tko se odaje prostituciji, kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana. (postoji koeficijent za izračun u kune).

NEVIDLJIVE ŽENE S UGLA ULICE: Kako prostituciju vide domaći mediji

Nadalje, Kaznenim zakonom u članku 157. propisuje se da će biti kažnjen (sa šest mjeseci do pet godina zatvora) onaj tko radi zarade ili druge koristi drugu osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga ili organizira ili omogući drugoj osobi pružanje spolnih usluga.

Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, iz članka 7. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u prošloj godini ukupno su evidentirana tri prekršaja, a u svim slučajevima radi se o muškim počiniteljima. A iz članka 12. istog zakona ukupno je evidentirano 72 prekršaja, koje je udruženo ili pojedinačno počinilo 75 počinitelja od čega su dva muška i 73 ženska počinitelja. Što se pak kaznenih djela tiče, po članku 157. Kaznenog zakona evidentirano je 47 počinitelja, od čega su 22 muškarca, te 25 žena. Slična statistička kretanja zabilježena su i u 2014. godini kad je prema MUP-ovoj službenoj statistici bilo 55 prijavljenih kaznenih djela organiziranog kriminaliteta – prostitucija i 170 prekršajnih prijava od čega su sve bile za odavanje prostituciji i sve prijavljene bile su žene.

Nizozemska je jedna od rijetkih europskih zemalja gdje je prostitucija zakonita i bordeli su legalni (FOTO: Pixabay)

Iz dobivenih podataka vidljivo je da su uglavnom žene te koje bivaju zakonski sankcionirane čemu pridonosi hrvatski zakonodavni model koji u pravilu i prema mišljenju stručnjakinja kao što je Ivana Radačić, koja je o tome više puta progovarala u javnosti, diskriminatoran je i zastario (čemu ide u prilog, valja primijetiti, i činjenica da su prekršajne kazne još uvijek propisane u njemačkim markama). Na loše uređeni pravni okvir nerijetko upozoravaju i organizacije za zaštitu prava žena, a nije na odmet zamijetiti kako u Hrvatskoj nema nijedna interesna udruga koja okuplja žene u prostituciji. Organizacije poput Ženske mreže Hrvatske i Centra za žene žrtve rata, koja je i objavila publikaciju pod nazivom Pravne i medijske perspektive trgovanja ženama i prostitucije zalažu se za takozvane nordijsko-baltičke standarde kad je riječ o trgovini ženama i prostituciji, odnosno švedski zakonodavni model.

Hrvatske ženske udruge tako pripadaju onom feminističkom dijelu koji na prostituciju uvijek gleda kao na nasilje nad ženama i primjer patrijarhalne podređenosti žena u seksualnosti, kako je u jednom od tekstova objasnila Radačić. Naspram ovog pristupa postoje još gledišta liberalnih feministkinja koje smatraju kako prostituciju ne bi trebalo zabranjivati već legalno urediti i regulirati. Radačić detektira i treći pristup, onaj seksualno pozitivnih feministkinja koje smatraju ne samo da je prostitucija legitiman posao, već i da može osporiti dominantne patrijarhalne obrasce koji funkcioniraju u društvu i odnosima među spolovima.

Slično ovoj podjeli funkcionira i klasifikacija različitih modela zakonske regulacije prostitucije. Najjednostavnija podjela jest legalizacija i dekriminalizacija.

Kod legalizacije, situacija je jasna, seksualni rad je ozakonjen, žene (ili muškarci) u prostituciji postaju radnice i radnici na tržištu rada. Takvi zakonski okviri postoje u osam država Europske unije, među ostalim u Nizozemskoj i Njemačkoj. Neke zemlje dopuštaju prostituciju, ali ne i druge pojave vezane za nju kao što su bordeli.

Neke zemlje dopuštaju prostituciju, ali ne i druge pojave vezane za nju kao što su bordeli (ILUSTRACIJA: Lupiga.Com/Wikipedia)

Dekriminalizacija s druge strane zakonski rasterećuje radnika, a kriminalizira klijente. To znači da nije nezakonito biti žena u prostituciji, ali plaćanje usluge jest. Takav model primjenjuje se u Švedskoj, Norveškoj i Islandu. Zakoni koji kriminaliziraju žene u prostituciji postoje uglavnom u zemljama Istočne Europe, ali i u Velikoj Britaniji, Irskoj i Francuskoj. Zemlje gdje prostitucija nije zakonski regulirana su Španjolska, Češka i Belgija.

I dok se naše aktivistice uglavnom pozivaju na švedski model, neki drugi stručnjaci poput profesora Aleksandra Štulhofera sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji se bavio istraživanjem rizika HIV-a među seksualnim radnicama, smatra da u svjetlu zdravstvene zaštite, legalizacija, za razliku od dekriminalizacije, gdje se ne osigurava zaštita, „ima potencijal da zaštiti zdravlje i temeljna ljudska prava seksualnih radnica“, kako je izjavio prošle godine. Protivnici legalizacije pak ukazuju kako legalizacija ne donosi kontrolu seks-industrije, nego je povećava te potpomaže trgovinu ženama.

Ipak, nijedno ni drugo stajalište ne čuje se dovoljno u javnosti niti se o njima raspravlja tako da pitanje prostitucije još uvijek ostaje na marginama promišljanja bilo sa strane zdravstvene zaštite, bilo sa strane ljudskih prava ili zakonski najboljih rješenja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Nevidljive žene s ugla ulice" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima