„Cveće živi na vodi“ – tako je svoju zbirku pjesama naslovio Ivan Ergić, Lupigin kolumnist kojeg šira javnost ponajviše pamti kao nogometaša Basela. A trebalo bi da ga pamti kao pjesnika, jer Ergić je i ovom zbirkom pokazao koliko je kvalitetna njegova poezija.

Za one koji se pak s ovim imenom prvi put susreću vrijedi obaviti kratko upoznavanje. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Do rata je živio u Gaćelezima, u šibenskom zaleđu, a onda ga je ratni vihor odnio u daleku Australiju. Umješnost baratanja nogometnom loptom početkom 2000. godine vraća ga u Europu, kada ga „kupuje“ Juventus, a nakon godinu dana seli u švicarski Basel gdje je u osam godina igranja ostavio dubok trag. Nakon nogometnog umirovljenja živi na relaciji Švicarska – Srbija – Hrvatska. Redovno ili povremeno, osim za Lupigu, piše za Politiku, Novosti, Tages-Anzeiger, TagesWoche i NIN.

Zbirka „Cveće živi na vodi“ njegova je treća zbirka pjesama, nakon „Bajronovskog junaka“ i „Priručnika za čekanje“. Radi se o šezdesetak Ergićevih pjesama koje su se natiskale na osamdesetak stranica štampanih u ravno tisuću primjeraka. Ono što je na prvo čitanje primjetno je raznolikost tema s kojima se Ergić, sasvim intimno i otvoreno, uhvatio u koštac. Međutim, većina njih ipak ima jednu zajedničku crtu. Poprilično lucidno je to primijetio i Ergićev urednik Danilo Lučić iz Kontrast izdavaštva koje je objavilo ovu zbirku.

„Ergić konstatuje ogroman apsurd naših postjugoslovenskih, nekada bratskih društava, i upire prstom, tačnije stihovima, u naše noge zaglavljene u balkanskom žitkom blatu, koje odbijaju da nas odnesu sa mesta kolektivne traume. Dosledno se vraćajući tom emocionalno neobrađenom povesnom prelomu, on uspeva da konstatuje njegove simptome i posledice u sadašnjem trenutku. Međutim, nemojmo istinoljubivost Ergićeve poezije otpisivati izgovarajući se njenim pesimizmom. Ispod negacije vrednosti koje mnogi doživljavaju kao najstrože neupitne, tinja pesnikova vera u autentični revolucionarni potencijal nežnosti prema bližnjem svom. Iako su ognjišta u ruševinama, prijateljstva zauvek raskinuta, a romantične bliskosti zamagljene srebroljubljem i samoljubljem, knjiga 'Cveće živi na vodi' prepoznaje lepotu čovečjeg srca, makar ona bila duboko zatomljena i temeljno odbacivana“, zapisao je Lučić. 

Korice nove Ergićeve zbrike (FOTO: Kontrast)

Da Ergićeva poezija preslikava i nijansira doživljaj kojem kao suvremenici možemo posvjedočiti, taj da je domašaj života u našem vremenu „jedna solidna pirova pobeda”, smatra pjesnikinja Jelena Nidžović, također urednica u Kontrast izdavaštvu. 

„Budna savest, lirsko uzvraćanje svetu koji nas je zakočio u sopstvenim raspuklinama i razderotinama, ozleđenost i neporaženost, curenje ironije iz nezaraslih mesta unutar nas i – možda najvažnije od svega – govor ljubavi nezaglušen šenlučenjem zbilje“, riječi su Jelene Nidžović.

Sam Ergić je u kratkom ironičnom predgovoru, među ostalim, napisao: „Čuo sam ako si pesnik, a ne piješ, nećeš biti uverljiv publici, jer samo nesrećni ljudi, mogu da pišu. Tako sam negde pročitao. Tako su mi govorili neki učitelji koji su sami bili nesrećni. Ako nemaš loše zube, misliće da ti je ipak stalo do tako banalnih stvari kao što je higijena. Neće ti verovati na reč ako ne patiš i ako redovno ne pomišljaš na samoubistvo. To moraš uvek naglašavati. Ako se ne fotografišeš sa cigaretom za zubima, nećeš postati član pesničke internacionale. To se strogo proverava.“

Kako bismo vas pobliže upoznali s Ergićevom poezijom na ovom mjestu donosimo vam premijerno njegovu pjesmu „dulce et decorum est pro patria mori“, objavljenu u novoj zbirci. 

dulce et decorum est pro patria mori

moj drug Kajzer je govorio
kako mu je žao čistih ljudi
koji su išli u prljav rat
i čupali zastavu ispod onih
što su se u njoj budili upišani
a imaju ista prezimena
imaju iste žene pomalo brkate
imaju žene stonoge koje vole cipele
vratili su se loših zuba
vratili su se poljuljane vere
u čokoladnu zečetinu za rođendane
vratili se i zure u nejasno drvo lipe
jedu repetiranim grkljanom
lumpuju kazanom i kašikom
vremenom više vole kćeri nego sinove
pridrže se za dobro zašivene rane
kada ustaju za himnu
a ustaju malo sporije
ne osećaju više svoju zemlju
obuveni u proteze

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nika Petković