NEMOJMO ŠUTJETI

19. 4. 2024. Gdje smo?

ritn by: Monika Herceg | 21.04.2024.
NEMOJMO ŠUTJETI: 19. 4. 2024. Gdje smo?
19. 4. 2024. Gdje smo? Našli smo egzoplanete, radimo intenzivno na tome da pokrenemo nuklearnu fuziju, koja daje energiju samih zvijezda, promatramo svemir gotovo do trenutka Velikog praska, dakle: gledamo u povijest svemira dalje od trinaest milijardi godina, vidimo stvaranje prvih galaksija, naši mobiteli i računala instantno nas povezuju i daju nam informacije, CHAT GPT-u postavljamo pitanja, on/ ona /ono prevodi i piše za nas, sve je to bilo nezamislivo prije svega desetak godina. U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je više od 1.139 ljudi. Istovremeno, u ovom trenutku, u Gazi je stradalo više od trideset tisuća ljudi. Više od 12.000 djece ubijeno je u Gazi. 19. 4. 2024. kažu mi prijatelji – traje i retrogradni Merkur. 828 milijuna ljudi gladuje. U Hrvatskoj je u zadnja dva desetljeća ubijeno 400 žena. Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu.

Pjesnikinji Moniki Herceg ovog je petka u poljskom Gdanjsku dodijeljena europska pjesnička nagrada „Pjesnik slobode“. Pred vama je vrijedan govor kojim se Monika obratila publici u Gdanjsku i koji je objavila na svojoj Facebook stranici.

19. 4. 2024. Gdje smo? Našli smo egzoplanete, radimo intenzivno na tome da pokrenemo nuklearnu fuziju, koja daje energiju samih zvijezda, promatramo svemir gotovo do trenutka Velikog praska, dakle: gledamo u povijest svemira dalje od trinaest milijardi godina, vidimo stvaranje prvih galaksija, naši mobiteli i računala instantno nas povezuju i daju nam informacije, CHAT GPT-u postavljamo pitanja, on/ ona /ono prevodi i piše za nas, sve je to bilo nezamislivo prije svega desetak godina. 

U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je više od 1.139 ljudi. Istovremeno, u ovom trenutku, u Gazi je stradalo više od trideset tisuća ljudi. Više od 12.000 djece ubijeno je u Gazi. 

19. 4. 2024. kažu mi prijatelji – traje i retrogradni Merkur. 828 milijuna ljudi gladuje. U Hrvatskoj je u zadnja dva desetljeća ubijeno 400 žena. Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu. Stotine su djece ubijene, tisuće su otete u tom ratu, usred Europe. Živote je izgubilo preko deset tisuća civila, pola milijuna vojnika ubijeno je ili teško stradalo.

U Hrvatskoj svakih petnaest minuta jedna žena doživi nasilje. U Poljskoj je abortus ilegalan. Međunarodna organizacija za migracije bilježi od 2014. godine 48.231 izbjegličku smrt, što znači barem 16 mrtvih svakog dana. Sredozemno je more postala velika grobnica, naše su rijeke postale grobnice jer je Europa zatvorila svoje granice.

U prosincu 2021. u rijeci Dragonji utopila se desetogodišnja djevojčica Rahime, izbjeglica koju majka, držeći tada nju i još dvoje djece u nabujaloj rijeci, nije mogla spasiti. Majka je tada donijela odluku, Odlučila je držati snažnije drugo dvoje manje djece, koje nije imalo nikakve šanse. Rahime se nikada nije suludo zaljubila, nije stigla shvatiti niti želi li postati doktorica ili pjesnikinja, nije stigla ostati do jutra vani dok je majka ljuta čeka nakon izlaska, napiti se, otputovati bez ideje konačnog odredišta, nije stigla ludovati u pubertetu, sazrijevati, otkrivati tko je zaista i tko bi mogla postati.

Primo Levi u knjizi “Zar je to čovjek” opisuje san, koji ga je potresao više od strahota koje je doživio u koncentracijskim logorima. U tom snu, on pokušava govoriti obitelji, ali ga nitko ne čuje, nitko ga ne sluša ili mu ne vjeruje i upravo to – nemogućnost da nas se čuje, da se sasluša naše istine, bol je koja ponekad znači veće rane od onih koje ostaju na našim tijelima i u našim sjećanjima. Čujemo li, danas 19. 4. 2024? 

Događaji koje ne možemo pretvoriti u priče ne postaju sjećanja. To se događa kada smo maleni i ne možemo još ispričati ono što doživimo, i kada nam se dogode velike traume. Naša povijest, individualna i kolektivna, ovisi o tome možemo li i kako ćemo iznijeti naše priče. I to je nevjerojatna moć. Onaj koji priča, koji piše, uvijek nanovo stvara i gradi. Ono što jesmo i ono što ćemo biti u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti i što smo bili u prošlosti priča je koju smo sami sebi ispričali. Ne postoji događaj o kojem će dva čovjeka imati jednako svjedočenje.

19. 10. 1990. majka Mara rodila me početkom rata, odrastali smo nemajući mjesto koje bismo imenovali domom, u siromaštvu i izbjeglištvu, od kuće do kuće, većinu mog djetinjstva. Velik dio tih godina bio je neimaština, a moja me majka, snalažljiva i prkosna, nesvjesno učila što je to ženska snaga. Ona je, usprkos nemogućim uvjetima, uspjela podići četvero nas, i svatko je danas svoj, pošten i pravedan, dobar čovjek. Taj uspjeh moja majka mjeri, ne onaj što smo također otišli dalje nego je ona mogla zamisliti, u svojim karijerama i postignućima. Moji roditelji nisu imali knjige, ja sam dijete sa sela, s vrha brda, usred ničega, moja mama nije sebi kupila komad odjeće više od trideset godina. Ima samo osam razreda osnovne škole i gotovo da jedva čita. Prošle sam je godine na more odvela prvi put nakon skoro trideset godina.

Ja sam bila jedna od te djece koja nisu imala šansu, i iznimka sam jer stojim ovdje pred vama, i privilegirana sam, naspram djece i mladih koja u ratnim zonama gladuju, naspram onih u izbjegličkim kampovima, na granicama, onih koji i dalje grcaju u siromaštvu. 333 milijuna djece živi u potpunom siromaštvu. Pitanje siromaštva i klasnih razlika i dalje je jedno od najbitnijih pitanja; toliko je pjesnikinja i pjesnika, slikarica i slikara, genijalnih matematički i matematičara koji nikada neće dobiti šansu. I zato za mene poezija nije šutnja. 

Za mene je poezija, za mene je književnost, mjesto promjene, otpora i postavljanja pitanja. Mjesto na kojem mogu vjerovati u nježnost kao primarni jezik svijeta, u suosjećanje kao pogon koji može pokretati pametniju budućnost. Poezija ne mora biti istinita, ali mora biti iskrena. Ona povezuje svijet izvana s našim unutarnjim svjetovima, naše intelektualno i emotivno, ona neprestano izaziva našu želju da ostanemo u zonama komfora.

Poezija su moj bicikl, stabla koja volim grliti, moji prijatelji, pijanstva, izlasci do zore, moja djeca, moja zaljubljivanja, ono što je boljelo, ono što se nadišlo, moja majka, poezija su ljudi koju vjeruju u mene, i u koje vjerujem, koji su postali moj dom i obitelj. I mene danas ne bi bilo bez tih mojih prijatelja. Poezija je vjerovati u zajednicu, jer nismo sami, i ne bismo trebali pristati na usamljenost. Poezija je u svakoj osobi pronaći čovjeka. Poezija je ne pristati na ravnodušnost, svaki dan. 

I ako govorimo o poeziji, Europi i slobodi, danas 19. 4. 2024. ja vas molim da osjećamo. Da suosjećamo. Da zagrlimo naše prijatelje i voljene, one za koje vjerujemo da su naša obitelj. Da kažemo svaki dan da volimo. Da kažemo da smo antifašisti i feministi. Da se borimo za prava žena i jednakost. Da se borimo za LGBT prava. Da osudimo šovinizam i ksenofobiju, antisemitizam i islamofobiju. Da osudimo rasizam. Da osudimo napad Hamasa u Izraelu. Da osudimo svaki terorizam. Da znamo da jedno zlo nikada ne opravdava drugo. Da osudimo ubijanje civila u Gazi i nasilje koje trenutno Izrael radi nad Palestinom. Da stojimo i dalje s ljudima Ukrajine, da stojimo s ljudima Gaze. Da stojimo sa svim ljudima koji su drugačiji i radi toga trpe opresiju, bilo da je riječ o njihovoj seksualnosti, vjeri ili boji kože. Da osudimo nasilje na granicama Europe prema izbjeglicama, zbog kojeg ljudi svakodnevno umiru i nestaju. Ne vjerujem u bogove ili boga, ali još uvijek vjerujem u Čovjeka. Nemojmo okretati glavu. Nemojmo šutjeti

U Gdanjsku, 19. 4. 2024.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Monika Herceg

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije