Nedavno smo na ovom mjestu u formi intervjua ugostili Robertu Nikšić, ovogodišnju dobitnicu Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koju organizira zagrebački Kultipraktik, udruga za kreakciju, a danas ćemo u našoj rubrici „Autori/ce u gostima ponedjeljkom“ predstaviti i njenu poeziju.

Roberta Nikšić rođena je u Mrkonjić Gradu 1982. godine, a odrasla u Velikoj Kladuši. Studirala je i diplomirala na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a potom završila i Ženske studije u Zagrebu. Dobitnica Nagrade Post scriptum već dvije godine bavi se humanitarnim radom, a danas u Bihaću radi s migrantima.

„Pisanje me odvelo u Isusovačku službu za izbjeglice i dalo mi uvide u živote izbjeglica, u smislu da sam mogla ući na sve prostore gdje borave, ili su u prolazu, u očajne i derutne skvotove, u kampove na rubu rubova. I tamo sam osjećala da sam među svojima. I nije to samo zbog iskustva izbjeglištva, ili toga da sam manjina, ili toga da sam igrom slučaja i teologiju studirala, pa volim Boga smještati među skrajnute. Ima tu još nešto što se ne može do kraja doreći, a možda i ne mora. Bitnije mi je bilježiti i pamtiti“, rekla je u intervjuu za Lupigu. 

O svojoj potrebi za pisanje na istom će nam mjestu objasniti odakle ona dolazi.

„Pišem da bih bolje vidjela, pišem i da ne zaboravim. Uvijek je to stvarnost prekrojena i zabilježena da bi takva zapisana trajala. Izgleda da mi je bitno i da sve iščašeno zabilježim, ne i da namjestim, kao kost koja je iskočila jer to tako naprosto ne ide. Bez uvida u stvarnost, bez dokumentiranja, ne bi bilo ni mog pisanja“, reći će Roberta Nikšić.

Dosad je objavila dvije zbirke poezije, prvu, neobično, tek u 35. godini života. Osim toga piše novinske tekstove, eseje i kolumne, najčešće na prijateljskom nam portalu Polis.ba. Jedan od prvih njenih tekstova na tom portalu, iz 2020. godine, bavio se migrantima, a za tekstove o životima migranata dva puta je nominirana za European Press Prize.

„Baš u to vrijeme, intenzivirat će se takozvana migrantska kriza, izgorio je improvizirani kamp Lipa, šatorsko naselje, daleko od svega, u selu čijih prijašnjih stanovnika nema, niti će ih ikada više biti, i padaju pahulje. Na sve te ljude, pada i pada snijeg, i pišem tekst o tome kako pada snijeg na izgorjelo šatorsko naselje. I svaka me riječ, poput kamp, šator, migrant gađa u lice kao smrznuta grudva. I ne mogu tome izbjeći. Muka tih ljudi nije moja muka, nije meni hladno, niti će mi ikada tako hladno biti jer naprosto nisam migrant. Ali me zanima što znači ta riječ, i koja je granica izdržljivosti i bola koju moraš biti ako si nositelj te kože i ako si, da zaoštrimo, Bog u toj koži“, prisjetila se u razgovoru koji smo objavili krajem prošlog mjeseca.

Danas Robertu Nikšić na Lupigi predstavljamo s njenih pet pjesama. Radi se o još uvijek neobjavljenoj poeziji koja je nastajala ovoga ljeta.

Roberta Nikšić (FOTO: Privatna arhiva)

O KRHKOSTI

Kažu da čovjek po svom tijelu, posvuda, ima male skrivene džepove za tuge koje se nisu isplakale, za ljutnje koje se nisu izvikale. 
Od sebe se tako sakrivamo, po tajnim pretincima.
Ja svoje istresam u male, uredne gredice.
Kažu da je dobro imati takve hobije, poput šarene baštice.
Čovjek se tako prizemlji.
Tako i ja, iskopam noktima male grobove i polažem u njih misli koje bi najradije ostale umrtvljene. 
Danas sam sahranila jednu svoju fotografiju.
Smijem se na njoj, radosno, 
baš kao da sam se na neki pijedestal popela.
A stojim u razvalinama i pustoši
bivšeg poljoprivrednog giganta
Zovu ga dimnjakom
A neki i skvotom. Ti koji ga skvotom zovu, oslikali ga grafitima, jer su umjetnici i ne priznaju granice, u znak solidarnosti sa migrantima.
Ja ga zovem skloništem za puževe.
Deke glume prozore, podivljale kupine zidove, tu je jedan kauč derutni, mokri zidovi i smrad nepodnošljivi. Oko mene je smeće i psi lutalice što se hrane ostacima i otpacima. Guraju njuškice u moje službene džepove. U njima ništa, osim ID kartice. Dozvole za ulazak u takve predjele.
Smiješim se slavodobitno, vid me hrabre, ne bojim se ničega, pa ni ovog limba, nad pakao bi salazila, Boga se igrala. Trenutak zamrznuti.
A onda niz stepenice silaze, u skupini, i on među njima. Od ostalih očajniji. Rob svima. Privatna svojina. 
U to malo vremena, ponavljam mu iznova: ti ćeš biti dobro, ti ćeš biti dobro. Kao da sebe tješim da se u tom trenutku za njega više ništa ne može učiniti. Da ja za njega ne mogu ništa učiniti. Osim što ću mu patike na noge obuti, kad mu već stopala ne mogu oprati. 
Na odlasku, drugi istim poslom dolaze, oni pružaju psihološku podršku, kratko se, vrlo kratko zadržavaju. 
Oni ostaju. 
I više se nismo vidjeli.
Sahranila sam danas sve te momente, i tu svoju fotografiju, na kojoj poziram kao netko jak i sretan, netko baš zadovoljan jer se bez po muke usudi zalaziti među posljednje, a da ga to nimalo ne okrzne.
Sutra ću taj mali grob okopavati, plijeviti, zalijevati. 
On je otišao. I sav je njegov očaj u ovom malom grobu ostao. 
Kažu neki da su ga vidjeli u Trstu, na klupi je u parku spavao, neki opet u javnoj kuhinji.
Slikao se u Veneciji, s gondolama u pozadini, 
posljednji put bio je u Španiji.
Dokument se tu dobije nakon dvije godine.
Tako se eto, okopavam i zalijevam, korova lišavam. 
Jer čovjek je krhka biljčica.

KAPITULACIJA

Nisam o Gazi pisala jer nisam umjela. 
Želja nije bila dovoljna.
A onda sam usnila.
Strašna neka eksplozija ruku mi otkinula.
Gledam i mislim dobro je. Lijeva je.
A prsti druge ruke prema meni se skupljaju
kao štenci pod most bačeni.
Iza glasa poviknem
Ubijte me, ubijte
Ja ne znam bez ruke pisati.
A nikog da mi pomogne.
Svi sakati.

ZIDAR

Miješa malter, šaluje stepenice,
Njegovo je tijelo trošno, dotrajalo
Pa ipak, u njemu još snage ima za miješanje maltera
I kaže, evo, sve me ide.

Pored njega tri Mladena pričaju
Ide li uz miješano meso vino, mineralna, piva
I zovu ga Stari ajde probaj
Uz ovaj meni kako se slaže vino piva mineralna

I Stari svečano zasjeda na terasu što lijepo more gleda
drhtavim rukama hvata se ubrusa i jela
I kaže, evo, sve me ide
 
Za to vrijeme tri mlada Mladena
Kradomice šaluju stepenice
A Stari zaziva još malo rakije da sve to zabetonira
 
Sve je to pusta fikcija
I pitam se, koje bih sve zakone prekršila kad bih mu bijele kante ponijela
I s njim stepenice, bijele kule od kamena, podigla
 
Šapćem mu, ne govori ovo nikome,
Uzela sam tvoje ruke čvornate, tvoje noge žilave
sve od sebe same rade
 
Kaže mi radim već šezdeset godina
A misli nemoj me bogati sad tu žaliti
I kaže mi ma pusti postoje ženski i muški poslovi, nemoj se prljati
 
Ja mu ne govorim, a baš bih voljela
Prije smrti naučiti
Kuću ozidati
Ne mogu to obični smrtnici
Istom tom lakoćom njegovom
Pisati.
Tko bi to razumio.
Neke su biografije dovoljno velike samo za poezije.

IDEM KUĆI

Idem kući,
znači sjest ću na autobus, linija u tri ili četiri,
slušati lokalne radio stanice
i juriti kroz zelenilo
oči podjetinje
od silne mekote 
rasute brdima kuće na četiri vode
rožnica je paukova mreža
lovi mušice sreće
idem kući,
znači materinu baštu obići, i voćke što smo ih zajedno sadile,
i one što su prije nas bile,
i ruže što ih je s ocem dvadeset godina okopavala, brala, njegovala
cijelo dvorište na njihovu ljubav miriše
idem kući,
znači u šetnjama gradom učim se malim mudrostima
ženu u dronjcima prati čopor pasa lutalica
čuvam se svakog procjenjivanja, ona ne izgleda kao najsiromašnija
ona u ovom gradu najviše prijatelja ima
i na kraju, šetnje uz rječicu, gdje pratim čaplju mjesecima,
svaki me put podučava
čekanje je uvijek aktivno, a danas leti, visoko, visoko
jer ne treba se zadržavati nad ustajalim vodama.
I tako odmorna, sebi sam se vratila, kući koju valja iznova obnavljati, dizati, učvršćivati
Oko nje baštu i ruže njegovati,
Učiti se mudrosti cvijeća i drveća, da sve pod nebom svoje vrijeme ima
Vrijeme rana i vidanja,
Vrijeme rasta i oporavka
I vrijeme stvaranja.
Idem kući
Znači pisat

RADMILA IZ BILEĆE

Ljeto je, Cavtat je, a Radmila mi govori
Moja je porodica moja država
Što turisti znaju o Radmili iz Bileće
dok je gledaju zaposlenu svo vrijeme njihovog olinklusiva
Na pozadini od valova i dječje vriske u bazenima
Radmila izjutra, Radmila u podne
Radmila uveče – jednako umivena, jednako blistava
Kao da je sva ta prljavština, što je uklanja plastičnim rukavicama, ne dotiče.

 
Zid ograđen oko Radmiline države
U dvije smjene, Radmila od šest na nogama.
Na pauzi, Radmila noge zadiže, vraća cirkulaciju.
Riječi su njene smirene, melodiozne,
upravo se vratile s mora
Pa sad u san ušušukavaju tu Radmilinu živu ogradu oko njene države.
Rascvjetane jasmine
Radmile iz Bileće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.