Svestrani umjetnik i povremeni suradnik Lupige, Edi Matić, u petak u 18 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu predstavlja prvu zbirku poezije „Neke riječi ne stanu u pjesmu”. Na promociji će uz autora sudjelovati Bartul Vlahović i Sonja Šumić iz Naklade Fragment dok će moderatorica biti Slobodanka Boba Đuderija, splitska novinarka i publicistkinja.

„Ljubav ne filozofira, ona kod Matića nije 'stanje' o kojem bi se nešto moglo reći, koje bi se lako dalo opisati; ona je proces i trajanje. Ona se kreće i pulsira od prvog do posljednjeg stiha rukopisa“, riječi su Nedžada Ibrahimovića, urednika zbirke, u čijem je pogovoru svih 46 pjesama egzaktno secirao nepresušni literarni motiv – ljubav. 

RIJEDAK FENOMEN: Čak dvojica Lupiginih kolumnista predstavljaju svoje nove knjige

ČITAJTE ZBIGNIEWA HERBERTA : Poetika kakva nedostaje na našem jeziku

CVEĆE ŽIVI NA VODI: Ivan Ergić sasvim intimno i otvoreno

Kazivanje u drugom ili prvom licu, narativni pasaži, anegdotalni završeci i duhovite poante, te neobične usporedbe i metafore su glavne formalne i kompozicijske odlike Matićeve poezije. Stilski i polazišno, zbirka pjesama „Neke riječi ne stanu u pjesmu” smještena je između forme dnevnika i memoara o ljubavi i prolaznosti, a radnja se, prema urednikovim riječima, događa u trenu dok se o njoj govori. 

Prva zbirka poezije Edija Matića, "Neke riječi ne stanu u pjesmu" (FOTO: Privatni arhiv)

„Postavljena između sadašnjosti i sjećanja, knjiga pred čitatelja prostire cijeli spektar ljubavnih osjećanja, onih i onakvih koja uvijek spajaju, koja su sinteze, a ne analize, koja su životodajna i onda kada su promašena. Zapravo, možemo zaključiti kako Matićev lirski subjekt drži da ljubav nikada nije zaludan posao, nikada nije besmislena gradnja i - nikada nije gubitak“, objašnjava Ibrahimović u pogovoru. 

Muškarca, lirskog subjekta njegove poezije, ne zanima ljubav kao takva već zaljubljenost, privlačnost, posjedovanje i gubitak, sreća i tuga, te sjeta i melankolija, kao procesi koji se uz pomoć ljubavi ostvaruju, uspostavljaju i isprepliću, sami sa sobom i s drugima. 

„Matićeva poezija je na proceduralnoj i strukturnoj razini, dakle i formalno, erotična jer se bavi granicama. Njihovi sadržaji su voljenje – ravnodušnost, imanje/posjedovanje – gubitak/odsustvo, ljepota – praznina, čežnja – nespokoj, davanje i posvećenost naspram zatvorenosti i sebičnosti“, dodaje dalje urednik knjige. 

Ljubav je za ovog pjesnika uvijek afirmacija, čak i onda kada je i bolna i teška i (rjeđe) depresivna. Jezik i riječi koje „ne stanu u pjesmu“ su dinamični i pobuđuju emocije, a autor se ne libi ni intertekstualnih upliva i referenci. 

„Tako se lirski subjekt poziva na Preverta, na Magritta, Čajkovskoga, Arsena Dedića, E.A. Poea, Petrarcu itd. Spominju se Carmen, Beatrice, Anabel Lee. Nisu 'oko nas svugdje stihovi', kako svojoj ljubavi spočitava lirski subjekt, nego je oko nas očigledno cjelokupna umjetnost. Bez nje ni ovi stihovi ne bi imali smisla“, zaključuje Ibrahimović. 

Poezija Edija Matića je recenzirana od Zagreba i Prištine, do Podgorice i Kölna, a posebno izdvajamo osvrt koji dolazi iz Beograda.

„Biće ovo knjiga za koju ćete posle zauvek govoriti 'kako vam je jedna od omiljenih, iako baš ne čitate poeziju'. Jer postoji poezija kojoj se ne može odoleti. E, ovo je takva knjiga“, napisala je Jelena Lengold, srbijanska pjesnikinja, spisateljica i novinarka. 

"Poezija kojoj se ne može odoleti" (FOTO: Privatni arhiv)

Iako je ovo njegova prva tiskana zbirka pjesama, Edi Matić je dugogodišnji autor i fotograf, a iza sebe ima svestranu karijeru. Studirao je elektrotehniku u Splitu, bavio se grafičkim dizajnom te glazbenom i video produkcijom. Za vrijeme rata vodio je jednu njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedan je od pokretača prvog projekta "Writers in residence", udruge SpLitera i međunarodnog književnog festivala Split Lit Int. Sudjelovao je u organizaciji hrvatskih i međunarodnih nastupa na sajmovima, a kao autor na brojnim domaćim i stranim književnim festivalima i rezidencijalnim programima. Do sada je pisao prozu, a svoj prvu roman „Ovdje fali ženska ruka“ izdao je 2008. godine. Zatim četiri godine kasnije objavljuje roman „Grimalda“ (2012). Nakon istog perioda izlazi njegova knjiga „Regija stranaca“ (2016.) dok je posljednji Matićev roman naslovljen „Pop” izdan 2020. godine. 

Da prikratite vrijeme dok čekate splitsku promociju, ovdje donosimo tri izabrane pjesme Edija Matića iz njegove zbirke „Neke riječi ne stanu u pjesmu”.

Dok je zora Bosnu budila

Rekla je dotakni me tu i tu i tu, sva sam ti takljiva

Pa mi spustila ruku baš tamo gdje sam i sam stao

Nagnula glavu, pružila mi vrat, sva napeta i gorljiva

A mlad je mjesec iznad nas, srebrom Bosnu okivala

Rekla je ljubi me, nemoj stati, jer sva sam ti ljubljiva

Pa sklopila oči i pružila usne, ko procvjetale ciklame

U njih sam šaputao pjesmu, što nije svakom čitljiva

Dok je našom Bosnom spavo behar rumene ašlame

Rekla je zagrli me čvrsto, jako, jer sva sam ti grljiva

ne puštaj me nikad, ni kad ti se učinim nepoznatom

Držao sam je dugo, da postane dovijeka pamtljiva

Dok je zora Bosnu budila, posipala proljećem i zlatom

//

Neke riječi 

Term-oak-um-ul-ac-ion-a peć

stvarno ne može u pjesmu

Ma koliko se trudio, opet ne ide

Termo... neće

akumulaciona... još manje

Neke riječi baš ne mogu u pjesmu

ni kad mi najviše trebaju

Evo, na primjer, ta peć

Toliko potrebna da prospe toplinu

po jednoj stiješnjenoj sobi

negdje na Vračaru, jedne zime

dvadesetprvog vijeka

Vidiš, neće ni ovaj - dvadesetprvi

Opire se, bježi bezglavo iz nje

dole niz Mekenzijevu, prema Slaviji

Pa zavrti jedan krug

dva kruga. Tri

Ali u pjesmu neće, pa neće

Baba Višnjinom

s Kalenića

po onim rupama u trotoaru

izmičeš pokraj crnog mladića

što popravlja kišobrane

i oštri noževe

Medenjaci se u džepovima tvog kaputa

mrve kao izgubljena sjećanja

Vruća kifla na dlanu

nekorištena vozna karta za jedan smjer

i ulaznica za teatar

Večeras

Marks u Sohou

Neke riječi baš neće u stih

Evo

na primjer

Poželiš li pjesmom

pobjeći u zelene uvale Brača

Daleko od straha, nemira i ratova u snu

Ali ne možeš

jer trajekt ne stane u pjesmu

jer kat-am-ar-an ne može u pjesmu

Pa ostaješ u ravnici svojih strepnji

Naša soba

ispod purpurnog neba

Iznad topota noćnog tramvaja

i bilijarskih kugli

raspršenih poput

želja, mogućnosti i htijenja

Vidiš... I te mogućnosti

baš nikako ne idu u pjesmu

Ne idu, a postoje

Bedra uzmiču po plahtama

Bljesak golog ramena

pod žutom lampom okačenom na uzglavlju

Pa silueta tvog struka na trošnom zidu

Treperi

Kao da pleše

Gary Moore, još jedan blues

skorom nedostajanju

S tornja hrama zvoni tvom otajstvu

Nečujno, čudno, sa zadrškom

s odgodom

Vidiš, ne valja ni ova zadrška u pjesmi

Ni odgoda

Pobogu, kakve su to riječi

koje ne mogu u pjesmu

Ne daju zvonkom zvonu da se čuje

noćas

u dvadesetprvom vijeku

u sobama tvojih povrataka

Neke riječi baš ne mogu u pjesmu

Eto, na primjer

ne može

ni tvoje ime

//

Srebreničko zlato*

Lijepa si, Fatima...

A to crveno što se slijeva niz obraz

nije krv

To je ona maskara iz pariškog dućana mode

što je i žena unproforca u bijelom oklopnjaku

upravo pažljivo stavlja, pred izlazak u operu

Lijepa si, Fatima...

A ta velika, otečena usna

nije od udarca kundaka

To je silikon u usni djevojke vojnika nad tobom

I ona ih je upravo, baš tako napućila

ogledajući se pred nekim beogradskim izlogom

Lijepa si, Fatima...

A ti modri tragovi na bijelim butinama

nisu od nasilnika koji se gura među njih

To te, lijepa Fatimo, stegnuo čipkani halter skupih najlon čarapa

koje s mukom navlači supruga briselskog promatrača

dok izlazi iz hotelske sobe svog ljubavnika

Lijepa si, Fatima...

A zgnječeni gležnjevi nisu od čvrstog stiska šaka

nakeženih pomagača tvog silovatelja

Baš takvi su, lijepa Fatimo, zglobovi žena haških sudaca

dok im prodavači s mukom pridržavaju bijela stopala

da isprobaju nove cipele. Od antilope. Sa štiklama

Lijepa si, Fatima

dok netko čupa zlato iz tvojih usta

i pretače ga u križ na debelom lancu

Lijepa si dok plačeš

dok umireš

klanjaš

sahranjuješ

Lijepa si dok učiš

dženazu

Lijepa si dok stojiš pred onima koji te gledaju u čudu

Zašto si još živa?

Lijepa si dok bacaš kamen na to smeće

ravno u glavu

* Davnih devedesetih imao sam sreću u nesreći da razgovaram
s prvim zlostavljanim ženama izbjeglim iz Srebrenice.
Još čuvam zahvalnicu Haaškog tribunala u kojoj kažu da će me pozvati na svjedočenje,
ako i kad se otvore takva pitanja. Nisu više zvali.

Četvrt stoljeća kasnije, visoki politički dužnosnik dolazi u posjet Srebrenici
i netko iz gomile pogodi ga kamenom u glavu.
Neki mediji pitali su me tada što mislim o tome
i je li lijepo političare gađati kamenjem.
Rekao sam: „Ne znam je li to lijepo, ali o ljepoti znam nešto drugo.”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni arhiv

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.