„Što mi čekamo na trgu okupljeni? To barbari treba danas da stignu“ - Constantine P. Cavafi, „Čekajući barbare“

Otvorite sva vrata. Izmaknite sve zasune. Zaboravite na strah i oprez. Neka uđu barbari! Krvoločni. Primitivni. Nacijom osakaćeni. Vjerom omamljeni. Posvećeni zakonu noža. Neka uđu barbari! Graditelji bezumlja. Ili su već tu!? Već dugo među nama. Prikriveni uvježbanim osmjesima srdačnosti. Pritajeni iza snishodljivih krabulja. Oponašaju naše geste. Običaje. Navike. Pripremaju teren, za svoj skori i konačni dolazak. Koriste našu uzbuđenost nevažnim sitnicama. Naše slabosti. Našu samodopadnost. Naš nedostatak opreza. Razlike između nas i njih su sve manje. Vrijeme je za posljednji čin. Za završni udar.

Mi smo već odškrinuli vrata usplahireni našim nerazumnim metamorfozama. Prilagodili se novom vremenu. Zahtjevima o čistoći krvi. Dugovjekoj prisutnosti i prastarom podrijetlu. Od Etruščana. Od starih Egipćana. Perzijanaca. Starih Grka. Od Biblije. Od pamtivijeka ...

Klanjamo se ratnim zločincima. Masovnim ubojicama. Za čije se duše, skrušeno i strastveno, mole svećenici po našim bogomoljama. Mi smo već učinili gotovo sve kako bismo barbarima olakšali dolazak. Srodili smo se, stopili s njima. Čekamo ih spremni i ponizni. Sa svim ugodnostima i svim bljutavim, lažima jedne nakostriješene, umiruće civilizacije, na zalasku. Vođeni besramnim, bezidejnim, lako potkupljivim mesijama i vođama ove kastrirane epohe , koja se anđelima dodvorava, a vrazima nuđa, kao petparačka prostitutka po sofisticiranim bordelima isprazne tehnologije, načinjene i oblikovane za polupismene mediokritete i jeftinim drogama umrtvljene, neznanjem, predrasudama i mržnjom "našopane" proletere i plebejce.

Spustite sve mostove. Širom otvorite sve veže, haustore i portune. Pustite barbare unutra! Neka uđu i otruju nas do kraja! Grgoljivim pjesmama. Primitivnim ditirambima. Nakićenim molitvama. Druidskim učenjima o mržnji, zlobi i netrpeljivosti. Urušavanjem svih znanja i kulturnih naslijeđa. Zatvaranjem u ekskluzivne, plemenske torove.

Pripustite ih k nama. Neka se rašire po našim rasvijetljenim ulicama vječitog mraka. Po našim cvjetnim trgovima smrada i raspadanja. Po našim domoljubnim promenadama okićenim smjerokazima ka bespuću. Po pomno odnjegovanim bulevarima lažnog čovjekoljublja. Po prostranim parkovima s bistama namrgođenih zločinaca i blijedih samozaljubljenih vođa. 

Učinimo to. Završimo s tim. Proglasimo ih svojom braćom. Dekretom o srodstvu. Zakonom o bratimljenju. Podajmo se barbarima. Potpuno. Bez ostatka. Bez fige u džepu. Neka plove našim kontaminiranim morima. Neka udišu naš otrovni zrak. Neka spavaju sa našim ženama, stvarajući nove, poletne, tvrdokorne, savršene barbare.

Ovo naše samoubojstvo s predumišljajem je presporo. Ubrzajte proces. Obustavite svaki neposluh. Pustite ih neka dovrše davno započeti posao. Ugasite plamen otpora onih koji su željni potpune slobode i samostalne pameti. Zatvorite barbarski krug kredom. To će biti bezbolno i lako. Jer barbari su već tu. Potrebno je tek, u sebi, ugušiti posljednje tragove ljepote, ljudskosti, čovjekoljublja i razuma. Neka, u katakombama zaborava, nestane sve u što smo, do jučer, vjerovali.

Raširimo ruke, i s razdraganom pjesmom na usnama, strastveno prigrlimo taj divni novi svijet oportunizma, moralnih sunovrata i sveopćih čudesa. Maglom zastrti, blatom uokvireni svijet poželjnog praznovjerja i zašećerenih mitova. Svijet ravne zemlje, rodbinskih veza i zloslutnog ćudoređa. Taj divni novi svijet koji će nam darovati malo rasne superiornosti. Klasne sljepoće. Zadah privlačnog, ponosnog i vrlog nacionalizma. Potpunost i neprikosnovenost i čistoću vjerske pripadnosti ... i jedan neprozirni, neprovidni, omamljujući, sveprisutni mrak.

Barbari dolaze ... Barbari su već tu ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay