Godina je 2010., sedmi veljače, dan u kojem je Viktor Janukovič dosegnuo vrh svoje političke karijere. U drugom krugu izbora za predsjednika Ukrajine pobijedio je Juliju Timošenko, predsjednicu konzervativne stranke Batkivshchyna (Domovina). On je dobio 48,95 posto, ona 45,47. On je važio za "proruskog" kandidata, ona za "prozapadnu" kandidatkinju. Istok i jug zemlje glasali su za Janukoviča, u nekoliko regija imao je preko devedeset posto podrške. Na Krimu, u Mariupolju, Donjecku, Luhansku i Horlivki imao je preko osamdeset posto, u Odesi preko sedamdeset posto... Timošenko je bila popularnija u središtu i na zapadu, ali njezina pobjeda u tim dijelovima zemlje bila je slabije izražena nego njegova na istoku.

OKVIR ZA KATASTROFU (I. dio): Ukrajinski istok i zapad, san o Europi i ekstremna desnica na Majdanu

Viktor Juščenko, dotadašnji predsjednik, također je sudjelovao u izbornoj utrci, ali birači su ga ponizili. U prvom krugu dobio je 5,5 posto glasova. Činilo se da je Janukovič tog dana u velikom stilu naplatio stari dug: pet godina ranije Julija Timošenko i Viktor Juščenko osporili su mu pobjedu na predsjedničkim izborima, takozvanom "Narančastom revolucijom" iznudili treći krug izbora i u trećem ga krugu pobijedili. Julija Timošenko i ovaj put, 2010. godine, pokušala je osporiti regularnost izbora, ali nije uspjela. I međunarodni promatrači potvrdili su da su izbori provedeni bez ozbiljnijih nepravilnosti, čak ocijenili da je to bio "festival demokracije", pa je OSCE pozvao da se konačni izbor poštuje.

Viktor Janukovič (FOTO: Vadim Čurina/Wikimedia)

U inauguracijskom govoru Janukovič je rekao da je Ukrajina u "ekstremno teškoj situaciji", da "nema državnog proračuna za tekuću godinu", da je vanjski dug "kolosalan" te da su "siromaštvo, urušena ekonomija i korupcija samo dio liste nevolja od kojih se sastoji ukrajinska stvarnost". Nije pretjerivao. Prosječna ukrajinska mjesečna plaća bila je 241 dolar, mjesečna plaća ukrajinskog neurokirurga iznosila je oko 330 dolara. Kijev je slovio za jednu od europskih prijestolnica prostitucije, korupcija se podrazumijevala u svim sferama života, a politička elita radila je u svoju i u korist svojih financijera.

Od raspada Sovjetskog Saveza Ukrajina je bila premrežena interesima oligarha, koji su često i sami bili istaknute figure političke scene. Oligarsi su posjedovali medije, osnivali političke stranke, a ako stvari nisu mogle biti riješene novcem - na raspolaganju su imali usluge kriminalnih skupina. Nasilje povezivano s oligarsima bilo je najizraženije na istoku. Najmoćniji oligarhijski lobi stajao je iza Viktora Janukoviča. Najbogatiji čovjek Ukrajine Rinat Ahmetov bio je jedan od osnivača njegove "Partije regija". Klub bogataša čiji novac se slijevao u Janukovičevu predizbornu kampanju nazivali su donjeckim klanom. To su bili ljudi koji su se obogatili uglavnom na privatizaciji teške ukrajinske industrije, poslovnim i političkim interesima povezani s Rusijom. Oligarh Ahmetov slovio je za jednog od prijatelja i suradnika Vladimira Putina. 

Ukrajinski oligarh Rinat Ahmetov (FOTO: Marco Residori/Flickr)

Svi su oni imali velika očekivanja od Viktora Janukoviča, jer četiri prethodne godine, godine nakon "Narančaste revolucije", obilježio je vrlo aktivan rad zapadnih organizacija, ali i zapadnih obavještajnih službi u Ukrajini te Juščenkova "antiruska politika", koja je podrazumijevala i reviziju novije povijesti. Usvojen je paket zakona o "dekomunizaciji", kojim su zabranjeni komunistički, ali i nacistički simboli te propaganda ovih ideologija. U isto je vrijeme Juščenko davao snažan vjetar u leđa ukrajinskom nacionalizmu oličenom u Stepanu Banderi, povijesnom vođi ukrajinskih nacionalista, čovjeku koji je s nacističkom Njemačkom surađivao sve dok su od njega imali koristi.

Tragikomičnih momenata dekomunizacije bilo je na pretek: na gradskim ulicama rušili su Lenjinove spomenike, a ukrajinska pošta izdavala je obljetničarske poštanske marke s likovima Stepana Bandere i Romana Šuheviča, jednog od zapovjednika "Nachtigalla", bataljuna ukrajinskih nacionalista pod zapovjedništvom obavještajne službe Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga nacističke Njemačke. Želeći graditi "novu Ukrajinu" na tim temeljima, pobjednik "Narančaste revolucije" izazivao je nezadovoljstvo rusofonog dijela Ukrajine i poticao podjelu ukrajinskog društva.

Poštanska marka s likom Romana Šuhevića na stotu godišnjicu njegova rođenja (FOTO: wikimedia.commons)

Diktiranje takvog smjera izazivalo je nezadovoljstvo Rusije, ali o onom čega se Rusija uistinu bojala nije se odlučivalo u Ukrajini. Sjedinjene Američke Države blisko su surađivale s Juščenkovim režimom na nizu polja, uključujući i danas često spominjanu suradnju na području bio-laboratorijskih istraživanja, a američki predsjednik George Bush pozvao je 1. travnja 2008. godine Gruziju i Ukrajinu u NATO pakt. Uoči summita Sjevernoatlantskog saveza u Bukureštu, američki predsjednik posjetio je Kijev i rekao da Rusija nema pravo ulagati veto na odluke dviju bivših sovjetskih republika. Vladimir Putin to je doživio kao prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Moskovski Komersant objavio je iz neimenovanog izvora rečenicu koju je Putin, pri njihovom susretu na zadnji dan NATO summita, rekao američkom predsjedniku: "Ti ne razumiješ, George, da Ukrajina čak i nije država. Što je Ukrajina? Dio njezinog teritorija je u istočnoj Europi, ali veći dio smo im mi darovali".

Na tragu ove rečenice Putin će govoriti u obraćanju naciji 2022. godine, dva dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu, nakon što je u ime Rusije dvije pobunjene ukrajinske pokrajine priznao kao neovisne države: "Ukrajina je uskrsla kao dio boljševičke politike i s dobrim razlogom ona se i danas može nazivati Lenjinova Ukrajina. On je njezin autor i arhitekt. Ovo je u potpunosti potvrđeno arhivskim dokumentima. Danas zahvalni nasljednici ruše Lenjinove spomenike u Ukrajini i to nazivaju dekomunizacijom. Želite li dekomunizaciju? U redu, nama to sasvim odgovara, ali ne treba, kao što se kaže, stati na pola puta. Mi smo spremni pokazati vam što uistinu dekomunizacija znači za Ukrajinu".

Rušenje Lenjinovog spomenika u Hmeljnickom (FOTO: Volodimir D./wikimedia.commons)

Od Viktora Janukoviča očekivalo se da "vrati u bocu antiruskog duha" kojeg je pustio njegov prethodnik. Istraživanja javnog mnijenja uoči njegovog dolaska na vlast pokazivala su da Europsku uniju pozitivno vidi između 45 i 51 posto Ukrajinaca, dok je za NATO pakt biračko tijelo pokazivalo daleko manje simpatija; između 20 i 28 posto sudionika istraživanja gledalo je pozitivno na vojni savez sa zapadom. Iz Rusije su tvrdili da u eurointegraciji Ukrajine ne vide problem. Janukovič je obećao da će Ukrajina nastaviti pregovarati s ujedinjenom Europom, dok pristupanje NATO paktu nije dolazilo u obzir. U predizbornoj kampanji proklamirao je politiku vojne neutralnosti.

Novoizabrani ukrajinski predsjednik, neočekivano, najprije je posjetio Bruxelles. Tumačilo se da Janukovič želi pokazati da su mu odnosi s Europskom unijom i Rusijom podjednako važni. Sam ukrajinski predsjednik rekao je da su europske integracije "ključni prioritet Ukrajine", ali i najavio da namjerava popraviti odnose s Rusijom. Moskva je bila druga vanjskopolitička destinacija u njegovom mandatu. Tamo ga je dočekao Dmitrij Medvedev, koji je zamijenio Putina na mjestu predsjednika Ruske Federacije. Prijem je bio vrlo srdačan. Medvedev je Janukoviča dočekao riječima: "Vaša izborna pobjeda znači da se bratske veze sada mogu obnoviti. Otrovni sukob između Kijeva i Moskve otvoren 2004. godine završen je." 

Vladimir Putin, Dmitrij Medvedev i Viktor Janukovič (FOTO: kremlin.ru) 

Stepan Bandera i ostali kontroverzni junaci ukrajinskog nacionalizma ponovno su bili nepoželjni u institucijama na nacionalnoj razini, ali ostali su zaštitna lica zapadnih oblasti, gdje su ih slavili i njihove simbole isticali ekstremno desno orijentirani nogometni navijači i politička udruženja s krajnje desnice. O različitim obljetnicama ekstremna desnica i u Janukovičevom će mandatu marširati ulicama gradova, ali bez podrške političkog vrha gradnja Banderinog kulta bila je usporena.

U drugoj godini Janukovičeva mandata, 11. listopada 2011. godine, Julija Timošenko, bivša premijerka i poražena Janukovičeva protukandidatkinja, osuđena je na sedam godina zatvora. Od raspada Sovjetskog Saveza Rusija i Ukrajina imali su česte sporove oko plinskog biznisa. Iz Ruske Federacije plin je u Europu transferiran plinovodima pruženim kroz Ukrajinu. Plin je u odnosima Rusije i Ukrajine bio ruska mrkva i batina. U dobra vremena Rusi su Ukrajini davali dobre popuste i povoljne uvjete otplate dugova, a u vrijeme zategnutijih odnosa prijetili da će Ukrajina plaćati kao svi ostali ili će u suprotnom isporuke plina biti obustavljene.

U Ukrajini, gdje je korupcija prožela sve pore društva, plin je misteriozno "nestajao" iz skladišta u ogromnim količinama, što je također bila tema čestih pregovora s Rusima. Nakon jedne takve plinske krize, Timošenko je, kao premijerka Ukrajine, s Rusijom zaključila državnim organima gonjenja sumnjiv ugovor o kupnji plina. Podignuta je optužnica, a u njoj je stajalo da je Timošenko sklopila nepovoljan ugovor, s namjerom da osigura vlastitu korist.

 Julija Timošenko s bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel (FOTO: Wikimedia) 

Nije to bila prva istraga, niti prvi sudski slučaj protiv Janukovičeve političke protivnice, koja je slovila kao "miljenica zapada". Protiv nje je 1996. godine vođena istraga zbog sumnje da je u Donjecku sudjelovala u organiziranju ubojstva oligarha Evgen Šerbana, 2001. godine zbog krivotvorenja i šverca u plinskom biznisu, 2003. zbog sumnje da je pokušala podmiti vrhovnog suca, 2009. godine zbog sumnje da je zloupotrijebila javne financije, 2011. godine zbog sumnje u pronevjeru u poslovima njezine privatne tvrtke s plinom. Kad je Timošenko osuđena, iz Europske unije i SAD-a stigle su osude i ocjene da je proces protiv nje politički motiviran. Presuda Juliji Timošenko kroz cijeli Janukovičev mandat bila je tema prisutna u vanjskim odnosima Ukrajine sa zapadom. 

Sivu ukrajinsku svakodnevicu razbilo je Europsko prvenstvo u nogometu, koje je Ukrajina od lipnja do srpnja 2012. godine organizirala s Poljskom. Ukrajinci su uložili između 13 i 14 milijardi dolara. Izgrađena su dva stadiona, modernizirane četiri zračne luke, sagrađeno i modernizirano više od dvije tisuće kilometara cesta, otvoreno na desetke novih hotela... Priprema za turnir i mjesec dana nogometnog cirkusa, kad se Ukrajina željela svijetu predstaviti na najbolji mogući način, nisu mogli proći bez podsjećanja da se radi o nesretnoj zemlji, s bremenom teških političkih i društvenih problema. Najprije su organizacije za zaštitu životinja razotkrile da ukrajinske vlasti, u akciji "čišćenja" gradova, masovno ubijaju pse lutalice. Procjenjivalo se da samo u Kijevu ulicama luta 30.000 pasa, a sličan problem imali su i mnogi drugi gradovi diljem Ukrajine. Njemačka PETA objavila je da je u Donjecku pronađena masovna grobnica u koju su zakopani psi lutalice ubijeni u tom gradu. Pokušavajući prevenirati štetu i odgovoriti na pritisak UEFA-e i sponzora poput Coca-Cole, ukrajinsko ministarstvo okoliša izdalo je zabranu ubijanja pasa lutalica.

Fotografija s peticije protiv ubijanja uličnih pasa u Ukrajini (FOTO: change.org)

U zatvoru je Julija Timošenko obznanila da započinje štrajk glađu, njemački mediji objavili su da kancelarka Angela Merkel zbog njezinog slučaja neće putovati u Ukrajinu na Euro, a kad je turnir započeo zaredale su se optužbe za rasističke napade. Britanski Foreign Office savjetovao je Britancima azijskog i afričko-karipskog porijekla da pri eventualnom putovanju u Ukrajinu budu oprezni i spremni na incidente, a bivši engleski reprezentativac Sol Campbell javno je poručio sunarodnjacima: "Ostanite doma, gledajte prvenstvo na televizoru. Nemojte riskirati jer bi se moglo dogoditi da se kući vratite u lijesu." Bio je ogorčen rasističkim napadima kojima su za trajanja prvog kruga turnira bili izloženi članovi obitelji dvojice tamnoputih engleskih nogometaša. Predsjednik UEFA-e Michael Platini žalio se da su ga u hotelu "oderali", govoreći da su se tu "umiješali neki prevaranti i lopovi".

Kad je turnir završen, Ukrajina se okrenula sebi, a politička elita stala se ubrzano spremati za parlamentarne izbore održane u listopadu. Partija regija Viktora Janukoviča osvojila je najveći broj glasova, ali to više nije bio "festival demokracije". Neovisni promatrači koje je angažirao OSCE detektirali su niz nepravilnosti i na koncu izbore ocijenili korakom nazad na putu pune demokratizacije Ukrajine. Više od polovice ministara u Vladi premijera Mikole Azarova bilo je ili rođeno u Donbasu ili je u tom dijelu Ukrajine živjelo i napravilo karijeru. Izbore je karakterizirala i suradnja stranke Julije Timošenko sa strankom Sloboda. Ultranacionalisti iz Slobode ostvarili su svoj najbolji rezultat. Dobili su nešto više od deset posto glasova i 38 mjesta u parlamentu. Povjerenje birača nastojali su opravdati često izazivajući incidente u Vrhovnoj Radi, pred kojom se uskoro našao i vrlo delikatan prijedlog zakona o jeziku. Raspravu su pratili prosvjedi pred zgradom parlamenta i obračuni zastupnika unutar parlamenta, uključujući i fizičko nasilje.

Obračun u ukrajinskom parlamentu zbog zakona o jeziku

Zakon je na koncu izglasan te je ruski jezik, kao jezik nacionalne manjine, uz ukrajinski postao službeni jezik u regijama gdje se više od deset posto stanovništva izjasnilo da im je to maternji. To je obuhvaćalo uglavnom područja na istoku i jugu zemlje. Bila je to još jedna tema kojom je potencirana podjela u Ukrajini. Zakon je stupio na snagu u kolovozu 2012. godine. Janukovič je vodio politiku kojom je želio poništiti efekte Juščenkovog mandata u godinama nakon Narančaste revolucije, vodeći pritom računa da ne naruši ravnotežu između dva ključna vanjskopolitička pitanja, koja su se ticala odnosa s Europskom unijom i odnosa s Rusijom.

U posljednjoj godini mandata, u godini Majdana, Janukovič je Ukrajincima poručio da bi trebali "tražiti unutarnji mir, spokoj i dijalog" između potomaka Ukrajinaca koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na različitim stranama: "Svaka strana mora razumjeti poziciju onog drugog, razumjeti da smo zajedno, da živimo u jednoj zemlji i da gradimo zajedničku budućnost". Govorio je da je njegov san ujediniti Ukrajinu i izbrisati razlike između istoka i zapada zemlje, ali nije ga dosanjao. Ukrajinska budućnost bit će krvava.

Nastavit će se

P. S. Na ovom mjestu možete pročitati prvi dio serijala Ukrajina - okvir za katastrofu 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ukrop4ik/Wikimedia