Prošetate li kroz Ramat Gan – recimo da je jutro proljećnog dana, te vam se nikamo ne žuri – sva je prilika da ćete naići na nekog od trgovaca dijamantima po kojima je ovaj grad, ili ako hoćete: dio Tel Aviva, slavan. Neće taj trgovac, nužno, kao kolege mu u holivudskim filmovima, imati dugačku prosijedu bradu i nositi kožnu aktn-tašnu lisicama vezanu za ruku... 

Najluksuzniji kvart Ramat Gana je Dijamantski distrikt – taj Wall Street Tel Aviva, najveći je svjetski centar trgovine dragim kamenjem. Tu tornjevi zaklanjaju nebo. No odozdo, sa ulice, ljudi su vidljivi: lijepi su, ukusno odjeveni. Čine se spokojni. Šetajući između staklenih tornjeva dijamantske berze, čovjek bi mogao poželjeti odmor. Od toliko progresa i bogatstva skeptik bi mogao osjetiti zamor. Recimo da ste jedan od takvih ljudi – onih koji pred vizijom boljitka ustuknu. Daleko ste od zavičaja: daleko od tvrdog poretka sivih soc-realističkih kvartova i haosa predgrađa koja arhitektonski artikulišu svu gnusobu postratne tranzicije u kapitalizam. Tamo je vaš dom. Ne biraš zavičaj – ako ikad biraš bilo šta, čak i u ovom, naročito u ovom, vremenu u kojem ljudi misle da je sve stvar izbora.

U Ramat Gan, vrijeme je da to kažemo, niste došli zbog dijamanata, još manje zbog hi-tech gadžeta koje u tom gradu proizvode. Tamo vas je odvela priča o stanovniku drugog grada, nimalo nalik na ovaj u kojem ste danas stranac. Ime toga čovjeka je David Frankfurter. Grad je Daruvar, Hrvatska – tu je, naime, veliki jevrejski heroj rođen.

Koliko juče, bili ste u Petah Tikvi. Prošli ste Ulicom Davida Frankfurtera. No ta vam šetnja ništa nije rekla, nije vas primakla cilju. Ništa u Petah Tikvi nije vas podsjetilo na Daruvar i njegovu baroknu srednjeevropštinu. Ulica Davida Frankfurtera je mirna, stanovi u njoj moderni i skupi. Sve u toj ulici, kao i u kvartu Dijamantskog distrikta, otvoreno je ka budućnosti. Tek ime te ulice podsjeća na prošlost: na ono što je bilo nužno istrpjeti i učiniti ne bi li vrata budućnosti ostala otvorena.

Potraga vas je danas dovela pred Dijamantski toranj. Užurbani ljudi u njegovoj utrobi razmjenjuju dijamante i milione, no malo je stvari na ovom svijetu koje vas zanimaju manje od toga. Vi tražite Vrt Davida Frankfurtera u kojem se, barem na fotografijama do kojih ste uspjeli doći, bezbrižno igraju djeca.

On, David Frankfurter, rođen je u Daruvaru, u porodici rabina Mavra „Moše“ Frankfurtera i Rebekke Figel. Bila je godina 1909. Mavro Frankfurter je u Daruvar doselio iz Holešova u Češkoj. U kući Frankfurterovih, kažu istorijski izvori, govorio se hebrejski i njemački. Prve hrvatske riječi David Frankfurter naučiće u dječijoj igri sa susjedima. No te su igre bile rijetke. Mali David patio je od hronične upale pokosnice. Bolest djecu – ili odrasle, svejedno – isključi iz društva. Jurnjava za loptom, utrke, hrvanje – sve je to bilo za drugu djecu. David je bio posmatrač. Pretpostavimo da je tu naučio gledati i vjerovati u ono što vidi.

Tekst Andreja Nikolaidisa objavljen je u zborniku "Kad čujem Daruvar" (FOTO: "Kad čujem Daruvar")

Do dvadeset i treće godine šest puta je bio podvrgnut operacijama. Izolacija i hospitalizacija bili su dječakova rutina. Doktori su mu predviđali kratak život. Svaku operaciju pratio je dug oporavak. A oporavak je značio usamljenost.

Vrijeme između dvije operacije, pretpostavljam, David provodi u Julijevom parku, daruvarskom lječilišnom perivoju. Možemo ga zamisliti kako, u pratnji majke, čiju zabrinutost ćutnja nije uspijevala prikriti, kamoli odagnati, sporim korakom šeće između golemih stabala platana i graba. Dugački drvoredi, pretpostavićete, u Davidu bude strah – podsjećaju ga na bolničke hodnike. Da: vidi on svjetlo na kraju drvoreda, no baš tako svijetle i operacione sale.

Voda u Antunovoj kupelji je ugodna. No, samoća nije. U bazenu su, dok ga majka strpljivo čeka sa šoljicom hladne kafe koju ignoriše onako kako je sreća ignorisala njenu obitelj, tek on i bolest koja odbija proći.

David, usudićete se pretpostaviti, snagu i nadu pronalazi u mašti. Svijet koji zamišlja velik je, uzbudljiv i čaroban.

Optimizam i vjera u napredak bliski su ljudima i duhu tog vremena. Neki od njih, doduše, šapuću: biće rata. No rat kao rat: neće biti ni prvi, svakako ne ni najgori do sada – zar ne?

Daruvarske razglednice iz tog vremena otkrivaju nesputanu vjeru u bolju budućnost. Dok sjedi na klupi u lječilišnom perivoju, David očima većim od nade proučava dvije od njih. Na prvoj nad Daruvarom, visoko iznad najvišeg gradskog tornja, prolazi željeznica. Vlak njome putuje naopako: krovom ka tlu. Muškarci sa uredno potšišanim brkovima, odjeveni u brižljivo opeglana građanska odijela, voze moćne motocikle. Gradskim ulicama kreću se snažni, sjajni tramvaji. Nebom iznad grada promiču cepelini.

Druga je razglednica slična prvoj. Na njoj piše: „Daruvar in der Zukunft“ – „Daruvar u budućnosti“. David na njoj prepoznaje likove koje je vidio i na prvoj razglednici. Smije se neopreznoj gospođi koja je pala sa bicikla. Djeca stoje sred gradske vreve, bezbjedna kao u gostinskoj sobi svoga doma, dok kraj njih prolaze moćni strojevi. Dva cepelina prolijeću kraj crkvenog zvonika. No Davida, nije teško zamisliti, ushićuju avioni: četverokrilci koji suvereno nadlijeću Daruvar. Ko bi pomislio – bolećivi dječak svakako ne – da čelične ptice, sagrađene da čovjeka brzinom kakva se do juče nije mogla ni zamisliti povedu u trijumfalnu sutrašnjicu, na gradove, dame na biciklu, prostodušnu gospodu i njihovu djecu mogu ispuštati i bombe?

Dok sa majkom sjedi na trijemu Švicarske kuće obrasle u tekomu i lozicu – pred njim su knedle sa pekmezom od šljive, pred njom štrukli sa sirom – David Frankfurter ne može pretpostaviti da će se ključni trenutak njegovog života odigrati upravo u – Švicarskoj.

Rabin Frankfurter i njegova porodica Daruvar će napustiti 1914. Odlaze u Vinkovce, gdje će Mavro Frankfurter biti postavljen na čelo tamošnje židovske općine. David Frankfurter u Hrvatskoj ostaje do 1929., kada ga otac šalje u Leipzig, na studij stomatologije. Godine 1931. David živi u Frankfurtu, koji će napustiti dvije godine kasnije, uvjeren da, kao Židov, neće biti bezbjedan u Njemačkoj.

U vozu za Švicarsku prisjeća se – moglo je tako biti – djetinjstva u Daruvaru. Dok lokomotiva kompoziciju vuče kroz visoke klance, ponovo je dječak koji, sjedeći na džemperu prostrijetom po travi, posmatra vršnjake u igri. Vidi oblake koji se primiču. Kiša će, dovikuje prijateljima. Oni se ne obaziru na njega. Ustaje i odlazi. Kući je prije nego što prvi naleti ljetnje oluje udare o prozore porodične kuće Moše Frankfurtera.

Iz Frankfurta je otišao na vrijeme, no da li je otišao dovoljno daleko, pita se tokom svojih studentskih dana u Bernu. Mržnja prema Jevrejima iz Njemačke se preliva i u Švicarsku. Pogledi puni prezira i došaptavanje na fakultetu; glasne uvrede u gostionicama; nelagoda na tržnici, napokon: Gustloffovo izdanje „Protokola Sionskih mudraca“ koje je ugledao u izlogu knjižare kraj koje je zastao.

Wilhelm-Gustloff, vođa švicarskih nacionalsocijalista (FOTO: Wikimedia)

Time stižemo do pitanja koje vas je odvelo u Ramat Gan, gdje još šećete Dijamantskim distriktom, tražeći Vrt Davida Frankfurtera. Pitanje je jednostavno, no bez odgovora: u kom trenutku je čovjek čiji život istražujete razumio, u svoj punoći užasa, šta njegov narod čeka na svakoj tački svijeta u kojoj ih se nacisti uspiju dočepati? Na tržnici, pred tezgom na kojom su bile izložene naranče iz zemlje odakle je njegov narod prognan, iz kojih se cijedio sok crven kao krv? U javnom toaletu, na čijem zidu je pročitao prijetnju koju, zaključio je, mudar i odlučan čovjek neće ignorisati? U gradskoj kavani, gdje u novinama ponovo čita smrtne uvrede Wilhelma Gustloffa, čelnika nacističke partije iz Davosa? Ili možda u snu? Vjerujete kako odgovor treba tražiti na marginama Davidove biografije, na dnu strane, ispod fusnota, odgovor moguće ispisan nevidljivom tintom koja će se oku izložiti tek nakon što na nju svjetlost padne pod naročitim, jedinstvenim kutom. David Frankfurter jamačno nije bio prvi Židov koji je vidio budućnost, a u njoj cepeline sa kukastim križom koji na Zemlju donose Ha-Shoah. No bio je prvi koji je zaključio da ovoga puta neće biti dovoljno pobjeći dovoljno brzo, da ovoga puta roditeljski dom, ni jedan dom, neće biti sigurno skrovište. Bio je prvi koji je odlučio da puca u glavu zvijeri koja je čeljusti razjapila nad njim.

Davos, 4. veljače 1936. David Frankfurter je pokucao na vrata. Otvorila ih je Hedwig, supruga Wilhelma Gustloffa. David Frankfurter će ući, u hodniku sačekati da čelnik švicarskih nacista dovrši svoj razgovor, potom mu se predstaviti, naglasiti da je Židov, pa ga ustrijeliti sa pet metaka. Policiju će pozvati iz susjedne kuće i predati se, priznavši ubistvo.

Osuđen je na šesnaest godina. U zatvoru će ga posjetiti otac i upitati ga: kome je to što je učinio, zapravo, pomoglo? Rabinu Mavru Frankfurteru svakako ne. Umrijeće u Jasenovcu, kamo je odveden nakon što su se nacistički vojnici iživljavali nad njim u vinkovačkoj gostionici u kojoj su ga pronašli.

Tijelo Wilhelma Gustlofa smješteno je u voz koji ga je, kao relikviju mržnje prema Židovima, vozio kroz njemačke krajeve: od Davosa, preko Stuttgarta, Würzburga, Erfurta, Hallea, Magdeburga i Wittenberga, sve do rodnog Mecklenburga, gdje je sahranjen u prisustvu Goebbelsa, Göringa, Himmlera, Bormanna, Ribbentropa i samog Führera, koji je udovici lično izjavio sućut i uručio doživotnu penziju u vrijednosti od današnjih 13.000 američkih dolara.

Kada je njemački ratni brod „Wilhelm Gustloff“ potopljen u Baltičkom moru, u koje će sa njim potonuti 9.400 njemačkih civila i vojnika u bijegu od Crvene armije, je li vijest o tome dospjela do Davida Frankfurtera? Po okončanju rata koji će potvrditi svaku crnu slutnju koju je mogao imati prije nego se odlučio da će, prije nego okrenuti drugi obraz, udarac uzvratiti, David Frankfurter je pušten iz švicarskog zatvora. Otišao je u Palestinu i kao vojni časnik učestvovao u stvaranju Izraela.

David Frankfurter u Izraelu nakon odslužene zatvorske kazne (FOTO: Wikimedia)

Preminuo je 1982., u Ramat Ganu gdje danas jedan vrt, koji ste upravo pronašli, nosi njegovo ime. O tome, moguće, govori tabla na ulazu u vrt, ispisana na jeziku i pismu koje ne razumijete. Pokušavate uočiti sličnost, povući paralelu, artikulirati asocijaciju na Julijev park u Daruvaru. Ne uspijevate. Ona za vas ostaje skrivena: moguće zato što je očigledna.

Pogled vam pada na grm ruža u vrtu koji nosi ime Davida Frankfurtera i vi razumijete; na tren mislite da možda ipak razumijete. Ruža će uvenuti, miris će iščiliti. Ime je jedino što ostaje.

Tekst Andreja Nikolaidisa objavljen je u zborniku "Kad čujem Daruvar" koji je uredio Kruno Lokotar

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia