Hrvatska je među četiri članice Europske unije s najslabijom procijepljenošću, u kojima još ni polovina stanovništva nije primila dvije doze cjepiva, objavila je Europska komisija početkom ovog tjedna. A ukoliko je suditi prema istraživanjima hrvatskih sociologa i psihologa, kao i prema procjenama epidemiologa, tako bi moglo i ostati, jer stručnjaci upozoravaju da je vladina kampanja o cijepljenju podbacila, dok su istodobno izrazito snažne društvene silnice otpora epidemiološkim mjerama. Ako, dakle, hrvatsko društvo želi učinkovitiju borbu protiv pandemije covida, stručnjaci kratkoročno preporučuju slojevitiju i stratificiraniju kampanju procjepljivanja, prilagođenu pojedinim društvenim skupinama, a dugoročno institucionalizaciju brige o prihvaćanju cijepljenja, te, u najmanju ruku, jačanje obrazovanja i građanskog odgoja.

Prema spomenutom istraživanju Europske komisije, utemeljenom na podacima od 10. prosinca, Hrvatska je dvjema dozama procijepila tek 49 posto stanovništva, a od nje su lošije samo tri članice EU: Slovačka sa 46 posto, Rumunjska sa 39 i Bugarska sa 26 posto. S trećom je dozom još i mnogo gore: u Hrvatskoj ju je primilo manje od deset posto građana, što je također jedan od najlošijih rezultata u EU. 

U razgovoru za Lupigu epidemiolog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Andrija Štampar” i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci, Branko Kolarić takav loš rezultat pripisuje, prije svega, strahu koji se širi dezinformacijama, ali i tradicionalnim hrvatskim nepovjerenjem u instituciju, pa i nenaviklošću ovdašnjih ljudi da sami, autonomno, donose odluke.

„Mi smo zemlja u kojoj se dobro prima fake news“, ocjenjuje Kolarić i primjećuje da su neki građani skloni prihvaćanju teorija zavjera, dok su drugi zbunjeni konfliktnim informacijama.

"Vlast mora prestati slati međusobno konfliktne poruke" - Branko Kolarić (FOTO: Lupiga.Com)

„Mnogi u tome optužuju društvene mreže, ali one postoje i u zemljama s visokom procijepljenošću. Kada sam, primjerice, nedavno u Portugalu pitao da mi objasne kako su uspjeli procijepiti 90 posto stanovništva, odgovorili su mi da je Vlada rekla kako je važno cijepiti se i ljudi su se cijepili. Hrvatska, dakle, ima drugu vrstu problema”, objašnjava Kolarić.

Redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci smatra, prije svega, da je otpor cijepljenju mnogo složeniji društveni problem od njegova svakodnevnog svođenja na zagovornike i protivnike cijepljenja, te da bi mu se država i društvo trebali posvetiti mnogo ozbiljnije nego dosad. 

On podsjeća kako se nepovjerenje prema cijepljenju počelo širiti i prije pandemije koronavirusa. U Dubrovniku je, na primjer, 2017. godine izbila epidemija ospica jer su roditelji počeli odbijati cijepiti djecu, a smirila se tek nakon što je situacija gotovo izmakla kontroli, pa su ljudi djecu napokon ipak odveli na cijepljenje. 

„Otpor cijepljenju počeo je posljednjih desetak, petnaest godina i poklapa se sa svjetskim antivakserskim pokretom. U Hrvatskoj smo imali visoku procijepljenost obaveznim cjepivima, ali kad su počeli problemi s Imunološkim zavodom i prodor proizvođača cjepiva u naš javni prostor, počele su se širiti i sumnje te opadati povjerenje u cijepljenje“, podsjeća naš sugovornik.

Problem je osnažen i činjenicom da na našim područjima “nema tradicije donošenja individualnih odluka”, što se, kada je o cijepljenju riječ, ogleda u čestom stavu da ljudi ne propituju uobičajena obavezna cjepiva, ali kada ona postanu dobrovoljna, tada počinju sumnjati. U zemljama sjevera Europe ljudi su navikli odlučivati sami o sebi, a to rezultira i višim postocima procijepljenosti, kaže Kolarić. 

Epidemiolog predlaže tri mjere za učinkovitije suprotstavljanje otpora cijepljenju: uspostavljanje konzistentnosti službenih poruka, što je prvi i nužan uvjet; diverzifikaciju kampanje cijepljenja, te, dugoročno, institucionalizaciju skrbi za cijepljenje.

„Vlast mora prestati slati međusobno konfliktne poruke. Jedna od kardinalnih grešaka te vrste počinjena je, podsjećam, kada su vlasti tvrdile da je pogreb zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića održan u skladu s epidemiološkim mjerama, a na njega su došle tisuće ljudi, u vrijeme kada je vrijedilo pravilo Stožera civilne zaštite da ne pogrebima smije sudjelovati dvadeset ljudi. Takve poruke doslovno razaraju povjerenje u institucije, što nikako nije dobro“, kaže Kolarić te poručuje kako službene poruke moraju biti logične i međusobno nekonfliktne, jer je to, tvrdi, prva i najvažnija stvar.

Potom, valja obaviti istraživanja o otporu cijepljenju, kako bi se moglo ciljano intervenirati prema različitim skupinama. 

„Nije isti otpor kod zagrebačkog dvadesetogodišnjaka i žene od 70 godina koja živi na Hvaru”, navodi Kolarić primjer, dodajući kako u ta istraživanja treba uključiti stručnjakinje i stručnjake iz različitih područja, od raznih zdravstvenih specijalizacija, preko sociologije, do psihologije.

Otpor cijepljenju ne postoji od "jučer" (FOTO: HINA/EPA/Angelo Carconi)

Naposljetku, Kolarić drži da država treba institucionalizirati skrb o cijepljenju, jer je problem dugoročan, slojevit i tvrdokoran. 

„Francuska, u sklopu svojeg Instituta za javno zdravstvo, već godinama ima cijeli odjel koji se bavi problemima i zagovaranjem cijepljenja, te borbom protiv antivakserskih uvjerenja. Oni su osvijestili da je riječ o širem društvenom problemu, a vrijeme je da to učini i Hrvatska“, zaključuje Kolarić.

Počeci naznaka takve svijesti u Hrvatskoj svakako su istraživanja što su ih tijekom pandemije koronavirusa obavili stručnjaci Instituta za društvena istraživanja, Filozofskog fakulteta u Zagrebu te zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Jedan od zaključaka tih istraživanja, naime, jest i taj da se društveni stavovi prema pandemiji, što ona duže traje, sve više polariziraju i da ekstremi jačaju, sve do stupnja u kojemu se oblikuju čak i novi društveni identiteti, koji mogu postati uporište novih politika, koje mogu promijeniti cijeli politički, pa i civilizacijski krajolik zemlje, dovodeći, recimo, u pitanje autoritet znanosti kao jednog od pouzdanih socijalnih orijentira.

Takav je zaključak rezultat nalaza “skale za mjerenje i praćenje mobilizacijskog potencijala za otpor epidemiološkim mjerama”, svojevrsnog instrumenta za praćenje tog otpora, koji su razvili sociolog Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Adrijana Šuljok sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, u sklopu njihova istraživanja protivljenja cijepljenju s naslovom “Cijepi si mamu, mene nećeš - mobilizacijski potencijal kod različitih društvenih skupina”. 

Dosadašnje nalaze svoje “skale za mjerenje” Šuljok i Bagić predstavili su na nedavnome simpoziju Instituta za društvena istraživanja “Otpor(nost) društva: lekcije iz hrvatskog konteksta za vrijeme pandemije”, koji je 14. prosinca održan u Zagrebu. Prema tim nalazima, koji se odnose na sadašnji trenutak, ali će se pratiti i kroz vrijeme, visoki su postoci otpora epidemiološkim mjerama: više od 13 posto građana njeguje izrazito negativan, čak aktivistički otpor prema svim epidemiološkim mjerama i spremni su im se aktivno suprotstaviti, a gotovo četvrtina građana glasala bi za stranku koja bi protivljenje mjerama pretočila u neku vrstu političkog programa. 

Još i mnogo više, gotovo polovina građana, slaže se s pobunom protiv nekih oblika epidemioloških mjera, a oko trećine građana podržava otpor ugostitelja zabranama rada ugostiteljskih objekata. Pritom, sva istraživanja pokazuju da je osobna percepcija opasnosti od oboljenja najsnažniji čimbenik koji formira uvjerenja. Na to hoće li ljudi podržavati ili pružati otpor mjerama, a onda i odbijati cijepljenje, naime, najsnažnije utječe njihova predodžba o tome jesu li osobno ugroženi pandemijom, neovisno o tome bila ta predodžba točna ili ne. Takav je zaključak važan, jer sugerira da bi racionalna, argumentirana, uvjerljiva i kvalitetna kampanja možda mogla povećati povjerenje u epidemiološke mjere. 

Pritom je zanimljivo da se, primjerice, pokazalo kako religiozni stavovi ne utječu pretežito na odnos prema epidemiološkim mjerama, pa je među onima koji im se protive podjednako i ateista i uvjerenih vjernika; nešto je više mlađih i slabije obrazovanih muškaraca, i veći je otpor u manjim sredinama Slavonije, nego u gradovima, a razlike nisu velike čak ni po političkome spektru, premda je “otporaša” najviše među glasačima Mosta i Domovinskog pokreta, a najmanje – indikativno – među simpatizerima HDZ-a, SDP-a i Možemo!

Postoji, drže stručnjaci, priličan broj ljudi koje nikakva racionalna kampanja, naročito ne ona koja se poziva na znanost, ne može uvjeriti (FOTO: Jovica Drobnjak)

U sklopu svojeg istraživanja, Šuljok i Bagić istraživali su i dodatne sociodemografske odrednice protivljenja cijepljenju u nekoliko vremenskih intervala. Ujesen prošle godine, primjerice, njihovi su rezultati pokazali da se epidemioloških mjera više pridržavaju žene i stariji, potom roditelji male djece, kao i oni koji se smatraju ugroženijima od bolesti, te građani koji su preboljeli covid. Istraživači su zaključili kako je moguće građanima uspješnije objasniti opasnost od pandemije, te pronaći mjeru između toga “da ne izludimo ljude, a da im ipak objasnimo kako bolest jest opasna”. No, istodobno, u to je vrijeme čak 17 posto građana mislilo da opasnosti uopće nema, a što se tih najtvrdokornijih protivnika borbe s pandemijom tiče, zaključci nisu ohrabrujući: postoji, drže stručnjaci, priličan broj ljudi koje nikakva racionalna kampanja, naročito ne ona koja se poziva na znanost, neće moći uvjeriti. Njima, naprosto, treba pristupiti drukčije. Kako? O tome zasad nitko ne govori.

U proljeće ove godine, Bagić i Šuljok pripremili su i istraživanje o cijepljenju koje je, u obliku članka, prihvatio Croatian medical journal. Prema nalazima, stopa oklijevanja je visoka, čak 35 posto, a s inozemnim studijama poklapaju se nalazi da niže povjerenje u institucije pokazuju žene te mlađi i slabije obrazovani građani iz manjih naselja. 

I ovo je istraživanje otkrilo kako je osobna procjena opasnosti odlučujući čimbenik u odluci o tome cijepiti se ili ne. Različite društvene skupine na različite načine argumentiraju svoje oklijevanje, pa “različitim skupinama treba pristupiti različitim porukama”, poručuju sociolozi, slažući se time s mišljenjem epidemiologa Branka Kolarića. Istodobno, valja znati da “pozivanje na znanost i društvenu solidarnosti nisu učinkovite poruke za najtvrdokornije protivnike cijepljenja”.

“U društvu postoje različite vrijednosne orijentacije, pa je javnu kampanju od početka trebalo diverzificirati, umjesto da se ističe samo narativ društvene solidarnosti. Primjerice, one koji su nepovjerljivi prema znanosti znanstveni argumenti neće moći uvjeriti. Edukacija i objašnjavanje djelovat će samo kod jednog dijela građana, što postavlja pitanje je li dugoročno potrebno mijenjati sustav obrazovanja”, poručuju autori istraživanja. Dapače, kako vrijeme odmiče, mogu se nazrijeti čak i začeci dubljih društvenih sukoba oko općeg povjerenja u znanost, pa i njezinu društvenu ulogu. 

“Zašto se nisu cijepili – odrednice stavova o cijepljenju protiv Covida” naslov je još jednog istraživanja znanstvenika s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te Instituta za društvena istraživanja, koje je na spomenutom simpoziju predstavila psihologinja s Filozofskog fakulteta Mirjana Tonković.

Istraživanje je, na više od tisuću ispitanika, obavljeno u tri vremenska razdoblja: u kasno ljeto 2020. i 2021, te u siječnju ove godine. Vjerojatno je najzanimljiviji nalaz onaj koji sugerira da vladina kampanja za cijepljenje nije bila učinkovita: od onih ispitanika, naime, koji su u drugome valu ispitivanja izjavili kako još nisu odlučili hoće li se cijepiti, u trećem valu cijepljeno je manje od polovine. Vladina kampanja, dakle, “nije uspjela pridobiti neodlučne”, zaključak je istraživanja. 

No, istraživači su zaključili i da je “namjera cijepljenja visoko povezana sa stavovima o cijepljenju, što je važno, jer se na stavove može utjecati”. Kako bilo, zaključak je da je Hrvatska trenutno, što se stava prema cijepljenju tiče, podijeljena gotovo pola-pola. Rezultati istraživanja sugeriraju kako su cijepljenju skloniji stariji, obrazovaniji, bogatiji i politički lijevo usmjereni građani. Važni čimbenici u stavovima prema cijepljenju su i “osjećaj osobne političke bespomoćnosti” te povjerenje u znanost: što se ljudi osjećaju bespomoćnijima da utječu na vlastite živote, manje su skloniji cijepljenju, a što više vjeruju znanstvenicima, više vjeruju i cjepivu.

Zanimljivo je i da postoje jasne sociološko-psihološke veze među stavovima: što je veće nezadovoljstvo institucijama i sklonost teorijama zavjera, niža je društvena solidarnost i povjerenje u znanost, ali i osobni osjećaj bespomoćnosti. Teorije zavjera, pak, medijator su između bespomoćnosti i stava prema cijepljenju: ljudi koji se osjećaju bespomoćnijima, skloniji su teorijama zavjera, a one pak uzrokuju odbijanje cijepljenja. Slično je i s obrazovanjem: što je slabije, snažnije biva prihvaćanje teorija zavjera, a s njima opet protivljenje cjepivu. Sve u svemu, necijepljeni građani, u odnosu na cijepljene, pokazuju višu razinu bespomoćnosti, niže povjerenje u znanost i slabiji osjećaj solidarnosti. 

Istraživači preporučuju: povjerenje u znanost može se jačati ulaganjem u obrazovanje i učenjem o prepoznavanju dezinformacija; osjećaju bespomoćnosti možemo se suprotstavljati građanskim odgojem, “ali sve to nije dovoljno ako imate vlast kojoj ne vjerujete”. Krug time kao da je zatvoren: sve je počelo aljkavom kampanjom i nevjerodostojnom politikom Vlade i Stožera civilne zaštite, a završava zaključkom kako valja poboljšati kampanju i politiku učiniti konzistentnom. Ostaje, međutim, pitanje može li to biti dovoljno, ili je tek nužan, ali minimalan uvjet da se svijet kakav znamo, pod ovakvim pritiskom, doslovno ne raspadne.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Edvard Šušak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"