Pokušajte zamisliti kako bi zvučala Grkinja koja je sav svoj engleski naučila u Bronxu. Ili pak Šveđanka, koja je svo znanje o španjolskome stekla među Baskima, ili možda... Ma, evo, da vam olakšamo zamišljanje, nu jedne prave Panamke, miješane indijansko-portugalske krvi, koja je hrvatski započela učiti u 25. godini, i to u - Komiži. A?! Zamisliti je možda i nije teško, razumjeti je već je malo zahtjevniji zadatak, ali zapisati to, vjerno na papir prenijeti očaravajući govor gospođe Elvire Bjažević, e to je potpuno nemoguće. Rođena je u Ciudad de Panami posljednjeg dana 1945. kao Rosilda Elvira Hernandez. Osamnaest godina potom, završivši školu za poslovne tajnice, počela se svakodnevno mimoilaziti s novim susjedom, stasitim ribarom koji je čekao da mu se brod-tunolovac prazan vrati iz Puerto Rica. Na prvu iskru nije trebalo dugo čekati, a godinu dana kasnije crnpurasti je djevojčurak postao seňora Martinis, supruga Komižanina Frane.

Rukopoloženik Andreja Plenkovića - Davor Filipović ušao je u gradonačelničku utrku u Zagrebu, za razliku od Miroslava Škore, još dok je Milan Bandić bio živ. HDZ je bio u višekratnoj dvostrukoj koaliciji s Milanom Bandićem, i u Gradu i u Hrvatskom saboru, i taj Plenkovićev izbor ujedno je značio da u stranci od Filipovića baš nužno ne očekuju da će biti bolji od Bandića, ali da su stara koalicija i ostanak na vlasti, ako se za koaliciju poslije izbora ikako ukaže prilika, opet neupitni. No, otkako je umro Bandić i na Filipoviću je veća odgovornost. HDZ-ove i Filipovićeve ambicije morale su porasti, ne smiju dopustiti makar to da ga pretekne netko s desnice. A istog dana kad je Bandić pokopan, i Škoro je potvrdio svoju kandidaturu. HDZ-ova i Filipovićeva nervoza lijepo se ogledala u mom dugotrajnom pokušaju dogovaranja intervjua s njim. Nazvao sam Filipovića početkom posljednjeg tjedna veljače i odmah je pristao da za Lupigu napravimo intervju.

Zar Splićani nisu oni koji su odbacili sve svoje svetinje, bogatu i slavnu povijest, i grad prepustili nepotizmu? Oni koji su šutke sve to promatrali i smijali se šaci aktivista, koja je godinama ukazivala na problem. Problem grada u svom neumitnom propadanju. Zar nisu Splićani sami sebe istjerali iz srca svog grada? Zar Splićani nisu ti koji su od modernog poimanja zajednice svojom samodestrukcijom na koncu birali pleme, pleme koje će zaposjesti grad i krojiti ga po svojoj mjeri? Splićani su oni koji su zaokruživali one koji će stajati na braniku domovine, a kako bi im od grada napraviti resort. Zar Splićani nisu zapravo ti, koji su od svog grada napravili ono što je danas Split? Grad nam nisu uništili došljaci, divlja plemena, rat, kuga, kolera ili korona. Grad Split uništili smo ignorirajući male i neovisne ljude na listama, zaokružujući partije i lokalne šerife. Lokalne šerife čije je vrijeme, nadajmo se sa Kerumom i Bandićem neumitno prošlo.

"Ne znam tko može slušati poznatu operu 'Seviljski brijač' Gioachina Rossinija, a da pritom ne pomisli na Duška Dugouška. Maestralan je način na koji redatelj Chuck Jones sinkronizira ´slapstick´ sa ´soundtrackom´“. Možda 'Der Erlkönig' Franza Schuberta ne znate po imenu, ali znat ćete kad ju čujete, zahvaljujući crtićima Looney Tunes. Govori o nadnaravnom kralju vila, ali skladatelj Warner Brosa Carl Stalling uvijek ju je koristio kada bi se pojavljivali negativci u crtiću", samo su dva od niza "tvitova" crtača i animatora Vincenta Alexandera. Uz zaključak kako je mnogo nas klasičnu glazbu naučilo gledajući stare crtiće Alexander je istaknuo niz primjera u kojima podsjeća na popularne crtiće i klasičnu glazbu u njima. Inače, Alexanderova najpoznatija kreacija je superherojski crtić „Musical Man and the Magic Kazoo“, a njegove "tvitove" vidjeli su milijuni.