„Odlazak na nastavu zapravo je prikriveni odlazak na robiju, početak šesnaestogodišnje kazne“
Nakon ljetnog raspusta učenici su u ponedjeljak ponovno zasjeli u školske klupe. S kraćim pauzama tamo će sjediti narednih devet mjeseci. Tim povodom prisjećamo se teksta koji je Ozren Kebo u isto ovo vrijeme prije šest godina objavio u magazinu Gracija.
Pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornošću, pri zdravoj pameti i potpuno svjestan – izjavljujem: najgori period u mom životu nije bila opsada, tih 1350 dana pakla, nego škola, tih 16 godina kontinuiranog genocida iz kojih sam izašao za čitav život unakažen, uplašen, nesiguran, izranjavan…
Nakon školovanja, ja sam doživotni PTSP-ovac. Škola, Tiiito dragi, koji je to represivni izum i kakav strah sije ta institucija među svojim podanicima, to je sjest pa plakati. Pa mene i danas zaboli stomak od same pomisli na školu. Hemija, geografija, historija, fizika, matematika… Zašto mi je trebalo da mjesece provodim u najgorem, smrtonosnom strahu, samo zato što ne mogu da shvatim i naštrebam razlomke? Zbog čega meni u životu treba da znam koliko je 3/4 podijeljeno sa 7/2? Ili periodni sistem elemenata? Jebe mi se živo i doživotno koji je simbol stroncija? Zašto će mi to trebati? Za ukrštenicu? Pa za to nisam morao guliti 16 godina… Ili, evo najradikalnijeg primjera: šta me zaboli rinakaš – ali stvarno, evo pitam pa se vi ljutite koliko god hoćete: šta me zaboli rinakaš – koliko je Zimbabve proizveo čelika 1969. godine, a Novi Zeland vune 1972.
Milost, nikada, i nigdje ne tražim milost, ali tu ne ubrajam školu. Svi su sistemi mučenja tokom vremena nekako otpali, svijet se neumoljivo demokratizira, a škola se i dalje drži. Evo samo nekoliko primjera. Inkvizicija je tako na lošem glasu da se i crkva odrekla te mračne epizode iz svoje povijesti. Vještice se ne spaljuju više nigdje. Čovječanstvo sve to tretira kao grijehe razvoja plodotvornih društvenih odnosa. Holokaust je tamna mrlja zbog koje se Nijemci i sedamdeset godina kasnije izvinjavaju i kleče gdje god treba. Zlostavljanje crnaca, žena, Roma, danas je ta mračna navada nešto o čemu pričamo sa stidom. A samo zbog škole nikada niko nije odgovarao. Onaj ko je to smislio, ne prevrće se u grobu jer ga niko i ne proziva. Iz nepoznatih razloga, škola se još ne ubraja u sramne epizode civilizacije.
Zašto i čemu ocjene? Valoriziranje jadne dječice, niko nikada ništa gore nije smislio. Škola se temelji na srednjevjekovnim metodama ugnjetavanja, sve počiva na strahu i sankcijama. Jedinica iz bilo kojeg predmeta nije ništa drugo nego sredstvo zlostavljanja. Ubitačno sredstvo, moramo – s teškim prigovorom u glasu – reći svi mi koji smo tokom školovanja stekli impozantnu kolekciju istih. Škola je izvor ozbiljnih strahova, trauma, grčeva, nerješivih dilema, unutrašnjih konflikata, trajne nesigurnosti.
Školovanje, najskuplja riječ naše civilizacije, ima tu manu da je nakaradno, dosadno, represivno, nekreativno, otužno (FOTO: Pixabay)
Škola, ovakva kakvu znamo, nešto je najgore što se malom čovjeku može desiti. Odlazak na nastavu zapravo je prikriveni odlazak na robiju, početak šesnaestogodišnje kazne kojoj, istina, niko ne vidi razlog, što opet ne znači da joj iko dovodi smisao u pitanje. Jednostavno, u našem civilizacijskom okruženju i vrednosnom sustavu škola se prihvata kao nešto obavezno, nešto bez čega se ne može, iako je svakog dana i na svakom koraku vidljivo da smo uprskali sve čega smo se dotakli i da bi trebalo pod hitno i temeljito mijenjati i školu i civilizaciju i nas same.
Škola je prokletstvo. Ima u njoj i jedna dobra stvar: pokazuje kako će nam proteći ostatak života. Dobro nas pripremi za sve užase koji slijede, jer ni ona nije ništa drugo nego veliki, organizirani užas. Od prvog razreda ošinu vas nastavnim planom i programom od kojeg bi i kamen proplakao. Matematika, biologija, ovo, ono… A zamislite ovakav prvi razred, satkan od prelijepih i izazovnih predmeta: bonton, plivanje, bicikl, ekologija, ljubav prema životinjama, domaćinstvo, principi i postulati iskrenog prijateljstva, crtanje, učenje. Posebno naglašavamo ovo učenje. Dakle, od prvog dana u školskoj klupi tjeraju nas da učimo, a da nas pri tome nikada niko nije naučio kako učiti. Postoje efikasne i kreativne metode štrebanja, „usvajanja gradiva“, i tim bi metodama trebalo posvetiti čitav prvi razred, pa tek od drugog, trećeg ili sedmog krenuti eventualno s čitanjem, računanjem i ostalim patnjama…
S tako postavljenim obrazovnim sistemom, svijet bi imao više šanse. Kada obrazujete mlade hemičare, vi danas zapravo regrutirate armiju inovatora koja će razvijati nove bojne otrove. Fizičari kuju planove za još ubojitije tenkove. Sociolozi će praviti još dosadnije i smrtonosnije okrugle stolove o miru i pomirenju. Zahvaljujući matematičarima, ubrzat će se naše osvajanje Marsa, Venere i Saturna, gdje ćemo odložiti milijarde tona našeg radioaktivnog otpada i ubiti tamo zametak bilo kakvog života…
Školovanje, najskuplja riječ naše civilizacije, ima tu manu da je nakaradno, dosadno, represivno, nekreativno, otužno. Sankcionira radost. Ono djecu, ta mlada bića u kojima sve vri od energije i pokreta, disciplinira i svakog dana primorava na šest puta po 45 minuta neprekidnog mirovanja u sjedećem položaju. A odraslima se savjetuje: ne sjedite, to je pogubno za vaše zdravlje. Pa zar nam sistem nije bolestan? Sve što okusimo radosti, to je do šeste ili sedme godine života, a nakon toga su sankcije, obaveze, namrgođenost, sistem, moranje i odricanje od veselja, spontanosti, iskrenosti. U školi nas uče pogrešnim konvencijama. U školi nas uče strahu i pripremaju za društveno licemjerje. Budući šupci to su postali u školi, koja je od njih napravila velike talente koji obećavaju…
Čeka se neko ko bi izmislio novi koncept škole. Neko ko bi od nje napravio radost, a ne kazamat.
Čekamo…
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA
jako dobro!
to nasilje iz škole nekoliko godina kasnije vrši učenik nad drugima. to je naučio kao jedini način funkcioniranja odraslih, što svatko želi biti, tko to još nije.