Facebook status Hrvoja Kozmusa, oca dječaka s posebnim potrebama koji je krenuo u prvi razred Osnovne škole Bogoslav Šulek u Slavonskom Brodu, a koji između ostalog prikazuje na priloženoj fotografiji svog sina koji sjedi pred školom i plače, potresao je Hrvatsku. Dijete s posebnim potrebama, čekalo je svog pomoćnika u nastavi, no ovog naravno nije bilo, i tko zna hoće li ga biti i danas, unatoč obećanjima dobivenim samo zbog pritiska javnosti. Hrvoje Kozmus zahvalio se resornoj ministrici na prekrasnom prvom danu škole svog sina koji se uplašio i počeo plakati. Status je, rekli smo već, potresao Hrvatsku, zemlju resornih ministara koji imaju za nove limuzine, jurišne helikoptere i borbena oklopna vozila, ali eto nemaju za asistenta, jednog koji ide u prosjeku na troje prvašića. Da stvar bude gora, a u Hrvatskoj gora uvijek i jest, svu djecu koja pohađaju rečenu školu, a s posebnim su potrebama, „strpalo“ se u isti razred.

Zanimljivo mi je bilo, priznajem, pratiti razvoj slučaja, posebno na društvenim mrežama, s kojih se sipao pravednički gnjev resornih roditelja po resornoj ministrici, no jedan detalj iz te kakofonije koja je potresla društvene mreže ostao je nezapažen. Detalj da su sva druga djeca i njihovi resorni roditelji mirno gledali kako to dijete plače, potreseni naravno, ali nedovoljno da dječaka autista prime recimo taj dan, barem taj jedan usrani dan u svoj razred. 

Slučaj koji je onomad potresao Hrvatsku, zbio se u Čepinu na početku školske godine u koju su krenula četrdeset i četiri učenika. Već prvi dan resorni roditelji počeli su prebacivati svoju djecu iz razreda u razred, a na kraju se ispostavilo da su razlog djeca s posebnim potrebama kojih je u toj školi bilo osmero. Nezadovoljni resorni roditelji preko društvenih mreža obratili su se tada resornoj ministrici s molbom da se to osmero djece stavi u zaseban razred kako bi im se drugarica učiteljica mogla „kvalitetnije posvetiti“. Neki su resorni roditelji bili čak i šokirani kada su shvatili da im djeca idu u isti razred s djecom s posebnim potrebama, autistima i tome slično, pa su na školsku pedagoginju vršili pritisak ucjenama, a jedan se resorni roditelj čak i grozio svojim političkim vezama u HDZ-u. 

Ravnateljica Branka Savanović na koncu je popustila pred ucjenama, ali i kao pedagoginja, te je učenicima odobreno prebacivanje, zbog kako se navelo „lakše organizacije prijevoza“. Djecu s posebnim potrebama tako su resorni roditelji strpali u isti razred jer resorni roditelji i njihova resorna djeca nisu mogla adekvatno pratiti nastavu i izučiti se za štajaznam, voditelja resorta u spa–wellness centru Čepin. 

Sasvim je jasna stvar kako je slika dječaka koji sjedi pred svojom školom, i to prvi dan nastave potresna i kako je potresla milu nam i dragu domovinu, resorne ministre koji imaju za limuzine i grijače guzica u njima, jurišne helikoptere i besplatna putovanja s popularnom repkom, no jedan detalj, a vrag je u detalju, meni nije promakao, a taj je da upravo na toj fotografiji ne vidim niti bijesne roditelje, niti bijesnu djecu koja sjede zajedno s malenim dječakom, niti ga drugarski grle, niti mu daju podršku. Resorni roditelji kazat će vam kako je stvar u tome da dijete treba asistenta, a ne njih i njihovu empatiju, no vrag je u detalju, a u ovom detalju ima i štogod detaljnije.

Isti oni koji su puni gnjeva i empatije svoj bijes iskazivali na tipkovnici kada vide uživo dječaka kako plače, a znaju da je dijete s posebnim potrebama, svom će djetetu sugerirati da se makne što dalje (FOTO: Pixabay)

Da budem sasvim detaljan, i moje je dijete „strpano“ u jedan razred srednje škole u Splitu zajedno s još desetak djece s posebnim potrebama koja su upisala tu školu. Prebacivanja kao u Čepinu tu nije bilo jer su mudri ravnatelji i pedagozi rečene škole, valjda poučeni iskustvima od prije, stvar uredili kako spada. Sva ostala djeca, dakle ona bez posebnih potreba, mogla su odahnuti, zajedno sa svojim resornim roditeljima. Autisti, djeca sa Downovim sindromom, djeca s operacijama i tumorima koji su ih na mnoge načine limitirali, djeca s običnom epilepsijom, kao što je bio slučaj kod nas, strpana su tako u jedan jedini razred, hermetički i kirurški precizno izdvojen od ostatka škole. Treba li šokiranoj javnosti Hrvatske uopće crtati razmjere potresenosti koju su ta djece ni po čemu zapravo drugačija od ostalih imala u tih četiri godine? 

Recimo samo jedan primjer. Dok su svi u školi kupovali svoje maturalne haljine, i svoja maturalna odijela, moj sin i njegov razred – nisu. Dok su svi ostali išli na redovne ekskurzije, izlete i slična srednjoškolska druženja moj sin i njegov razred – nisu. Ponavljam, samo zbog toga što su označeni djecom s posebnim potrebama. Niti jedno to dijete, od njih deset ili jedanaest, ne sjećam se više, nije htjelo sa svojim vršnjacima ići na maturalnu zabavu i na maturalnu ekskurziju. Razlog? Upitat će potresena resorna roditeljska Hrvatska? Pa ako imate tri čiste razlog vam se nameće sam. Nakon četiri godine izolacije, četiri godine podsmijeha i ismijavanja od resorne normalne djece i njihovih resornih normalnih roditelja, što se na kraju moglo i očekivati? Ta su djeca sustavno i od početka stigmatizirana, kirurški precizno uklonjena od normalne i zdrave djece, jer je autizam, tumor i epilepsija kao što znamo, a svaka budala od resornog roditelja to zna, itekako zarazan i itekako opasan za njihovu zdravu djecu.

No, da ne potresam više ionako potresenu Hrvatsku, zaključimo ovaj tekst koji pišem čisto zbog malenog dječaka koji je u ponedjeljak proplakao svoj prvi dan škole. Hrvoje Kozmus, kao i svi roditelji te djece, osim što će se suočiti sa bezosjećajnim, nefunkcionalnim i totalno sjebanim resorom školstva, u koji valjda još vjeruje jedino resorna ministrica, morat će se suočiti s nečim puno gorim. A to su resorni roditelji. Isti oni koji su potreseni ovih dana stavljali svoje statuse po društvenim mrežama, i isti oni koji su puni gnjeva i empatije svoj bijes iskazivali kao svi pravi Hrvati na tipkovnici. Ti roditelji kada vide uživo dječaka kako plače, a znaju da je dijete s posebnim potrebama, svom će djetetu sugerirati da se makne što dalje od njega i Blaženoj djevici Mariji zahvaliti što imaju „normalno“ dijete. Jer kao što znamo sve što ima posebne potrebe možebitno je zarazno, a to pravi resorni roditelj Hrvat neće i ne može dopustiti. Kao i njegova zemlja uglavnom. Zemlja s posebnim potrebama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Hrvoje Kozmus

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"