"U Muzičkoj školi u Zenici su govorili ljudima da idu na pevanje. 'Pevanje' su bili krici u toku batinanja. Kada su ti krici postajali glasniji, oni su pojačavali muziku (u muzičkoj su školi) da zaguše te krike", prepričao je novinar Nemanja Stjepanović, suautor fotomonografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ Viktora Ivančića i fotoreportera Hrvoja Polana. Kada radite horor, a jedan od njegovih bitnih elemenata je ratni zločin i mučenje, prikaz tog nasilja ne čini se nelogičnim. A u predstavi "Sedam strahova" nećete čuti krikove iz logora Muzičke škole, barem ne ušima i nećete se nagledati škole uopće. Od fascinantnog teksta Selvedina Avdića ovdje se koristi samo dijaloge. Ostale riječi ispadaju iz zidova, zvučnika, reflektora i kroki rješenja za Avdićevu i narodnu bujnu maštu. Umjesto bezbroj jebozovnih kostima spomenutih u romanu, samo je jedan obukla sjajnoj Lani Delić.

Šta je od medijskih napisa istinito, a šta ne? Za mnoge stanovnike Srbije ovo pitanje postalo je značajno bitnije tek marta prošle godine kada je novi korona virus, zvanično, kročio i u njihovu zemlju. U tim trenucima, istinitosti izveštavanja medija postala je zdravstveno relevantna, a na novinare je pala velika odgovornost jer je njihov nesavestan rad u novonastaloj situaciji nekoga mogao koštati i života. Ipak, mnogi novinari u Srbiji i regionu nastavili su da se vode politikom profita koristeći cunami različitih informacija o novom virusu za lako sticanje pregleda, klikova i reakcija koji donose novac. Naravno, nisu sve informacije koje su u tom cunamiju dospele u medije bile istinite, naučno utemeljene ili relevantne. Redakcije srpskih portala za proveru činjenica FakeNews Tragač i Raskrikavanje ubrzo po zvaničnom početku pandemije otvorile su posebne odeljke svojih sajtova posvećene isključivo dezinformacijama koje se tiču korona virusa.

Kod nas u Splitu riječ „redikul“ ima malo širi pojam i kontekst. Redikul, kako definicija kaže, u Splitu ne mora nužno biti osoba koja služi za ruganje, koja općim dojmom, ponašanjem ili, recimo, odijevanjem izaziva porugu. Nama ta riječ često služi i za osobu uživljenu u svoju ulogu, osobu koja ima svoj model ponašanja koji je često u suprotnosti sa stvarnošću. Riječ „redikul“ inače dolazi iz latinskog korijena „ridiculus“ što zapravo znači „smiješan“, no držim da smo je mi Splićani pokupili od Talijana kojima „ridicolo“, kao uostalom i nama, znači mnogo više. Nama u Splitu, da vas ne davim više, ta riječ često označava primitivca, „retaja“ što bismo mi rekli, ljigavca, cirkusanta, bezveznjaka ili, jednostavno, seronju. Kada vidim sve te "kvalifikacije" pada mi na um točno jedna osoba koja se tu svojim ponašanjem, izvedbama i načinom na koji komunicira, savršeno uklapa.

I dok u Hrvatskoj Nikola Grmoja i Božo Petrov najavljuju da će se "boriti protiv LGBT propagande", u Gruziji su ovih dana krenuli u ozbiljan obračun s tom i takvom „propagandom“. Naime, jučer se u glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju, trebala održati Povorka ponosa. Međutim razularena gomila unaprijed je spriječila održavanje Prajda, protiv kojeg silovito ratuje Gruzijska pravoslavna Crkva. Više stotina osoba napalo je ured aktivista koji su planirali organizirati „Povorku za dostojanstvo“, a osim aktivista premlaćeno je i nekoliko novinara. Sa zgrade u kojoj se nalazi ured „borci protiv LGBT propagande“ skinuli su nekoliko dana ranije izvješenu zastavu duginih boja. Pohod gomile po sjedištu Tbilisija, inače grada koji ima gotovo milijun i pol stanovnika, što je više od trećine ukupnog gruzijskog stanovništva, trajao je satima. Mnogim snimateljima uništene su kamere i druga oprema.