Mnogi su čitali Selvedina Avdića, ali teško je povjerovati da ovaj bosanskohercegovački pisac ima bolju čitateljicu od režiserke Selme Spahić. Znalo se to i ranije. Koristila je Avdićevu monografiju "Moja fabrika" i protrčala kroz sto godina zeničke Željezare u dva sata, bez žurbe, bez viškova i bez izostavljanja bitnih detalja. Time je ovaj tandem prvi puta "otpuhao" publiku zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, spomenika realizaciji socijalističke ideje. I ne samo socijalističke. 

U Jugoslaviji je Zenica, podsjetili su među ostalim Avdić & Spahić u "Fabrici", zauzimala prvo mjesto u potrošnji alkohola, kao i po broju lica oboljelih od veneričnih bolesti. Ipak, kroz vijek, Fabrika i njeni radnici nisu Zenici izgradili "samo" vodovod, kanalizaciju i stanove, već i jedno od najljepših kazališta u zemlji. Kao u teoriji Wolfganga Goethea i Viktora Frankla o idealizmu kao jedinom stvarnom i dopustivom realizmu: od grada i njegovih radnika možeš dobiti ono što jesu samo ako ih zamišljaš onakvima kakvi bi mogli biti u najboljem od svjetova. Jer ovaj nije idealan, prema padu pritišću brojni bočni vjetrovi i zato treba navigirati prema gore da bi se stiglo na odredište.

Spomenik stidu

Četiri godine nakon „Fabrike“, Spahić na istom mjestu postavlja Avdićevu horor priču "Sedam strahova" o samoj suprotnosti spomenika kakav je Narodno pozorište. Radi se o Muzičkoj školi, ostvarenoj želji nekog patološkog mrzitelja grada, neobilježenom - time i gorem - zeničkom spomeniku stidu. 

SELVEDIN AVDIĆ: Sedam strahova

RAZGOVOR SA SELVEDINOM AVDIĆEM: „Svi imaju neke veze, samo mene portiri zaustavljaju i pitaju: Đe si ti kreno?“

MONOGRAFIJA O ZLU: Domovi kulture kao mjesta mučenja i likvidiranja

"U Muzičkoj školi u Zenici su govorili ljudima da idu na pevanje. 'Pevanje' su bili krici u toku batinanja. Kada su ti krici postajali glasniji, oni su pojačavali muziku (u muzičkoj su školi) da zaguše te krike", prepričao je novinar Nemanja Stjepanović, suautor fotomonografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ Viktora Ivančića i fotoreportera Hrvoja Polana. 

Kada radite horor, a jedan od njegovih bitnih elemenata je ratni zločin i mučenje, prikaz tog nasilja ne čini se nelogičnim. A u predstavi "Sedam strahova" nećete čuti krikove iz logora Muzičke škole, barem ne ušima i nećete se nagledati škole uopće.

Škola je sveprisutna sporedna uloga, a glavna je ispričana kroz torturu Besima, čovjeka sposobnog da krikove zamisli, u svom gradu, u blizini instrumenata što su ih svirala djeca. Fibru, nesanice i napade panike čupavi je dugonja u glavnoj ulozi, Ermin Bravo, odigrao kao da je sâm mučio muku Zeničanina Selvedina Avdića. Senzibilan i nesiguran lik Avdićevog Besima, silno je isprepadan, baš onakav za kakvog se na kraju ispostavi da je najhrabriji. 

Avdićeve riječi u svjetlu, zvuku, kostimima i atmosferi

Tko je čitao roman, jasno mu je kakav je posao odradila Spahić i koliko univerzalnu nit predodžbi je povukla na scenu. Za razliku od dobrim dijelom prepričane „Fabrike“, "Sedam strahova" nema monologe. Od Avdićevog fascinantnog teksta ona koristi samo dijaloge. Ostale riječi ispadaju iz zidova, zvučnika, reflektora i kroki rješenja za Avdićevu i narodnu bujnu maštu. 

Umjesto bezbroj jebozovnih kostima spomenutih u romanu, samo je jedan obukla sjajnoj Lani Delić (za scenu užasavajuće obične bračne svađe). Bez golemih rekvizita i mnoštva statista, vidjeli smo i mitsko biće (njemačkih) rudara, pravog diva obasjanog zelenim svjetlom u mraku rudarskog okna, kao i sredinu koja proždire tako što bulji i šikanira. Samo igra svjetla i kostimi. Prosto k'o pasulj, a majstorski precizno. 

Priča o braći Pegaz upozorava na to šta može ustati iz zgarišta nakon što na njemu sagori nesretna, bilo koja siromašna obitelj u zapuštenoj sredini. Takve su sredine razbacane posvuda, a trauma braće Pegaz - koja ih čini pogodnim za kaljenje u demone, dželate - podsjeća na tisuće ne osobito dugih vijesti u crnoj kronici, u kojima djeca na kraju ipak i samo prežive. 

Budite dobri!

Sa samo dvije izgovorene riječi - "Budite dobri!" - Spahić & Avdić konstruirali su lokalnu, mesarsku verziju Rolling Stonesove "Sympathy for the Devil" u najbolnijoj sceni cijele predstave. Nije to dramatično poput ubojstva Kennedyja, Isusa ili carske obitelji, već je bar deset puta gore. 

Isti ti demoni vrlo hladno i cinično iznose vlastitu obranu, kao i optužnicu protiv onih koji se nad njima zgražaju. I to ne tako da relativiziraju zlo, već da opomenu čaršiju. Kada dođu rđava vremena, najgori će se dokopati moći, ali neće ostati jedini krivci. Oni koji šute, bit će jednako odgovorni, kao i oni što ne vide i ne čuju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: BNP