Selvedin Avdić bosanskohercegovački je pisac, rođen u Zenici 1969. godine. Poput brojnih suvremenih pisaca i spisateljica, Avdić u književnost stiže iz novinarstva. Neke od kratkih priča iz njegove zbirke "Podstanari i drugi fantomi" (Vrijeme, 2004.) najprije su se pojavile u magazinu Start BiH, gdje su objavljene u okviru kolumne "Intimni jukebox". I danas, kad se već etablirao kao izvrstan romanopisac, Avdić još uvijek vozi na dva kolosijeka - književnom i novinarskom. Glavni je, naime, urednik izvrsnog portala Žurnal (www.zurnal.info).

Ako izuzmemo koautorsku zbirku novinarskih reportaža "Zemlja - turistički vodić Jajca" iz prve polovice dvijetisućitih, drugo Avdićevo književno djelo roman je "Sedam strahova", 2009. godine objavljen u izdanju Algoritma. Njime je Selvedin Avdić dao do znanja da je bosanskohercegovačka književnost dobila još jednog ozbiljnog suvremenog pisca. Avdićev prvijenac dočekan je pohvalama publike i kritike, a u nekoliko narednih godina preveden je na nekoliko svjetskih jezika. Kritičar britanskog Guardiana Nicholas Lezard proglasio ga je jednim od pet najboljih paperback izdanja u 2014. godini. U razgovoru za sarajevsko Oslobođenje iz ožujka prošle godine Avdić će reći: "Roman 'Sedam strahova' nije mi donio nikakav društveni status koji moram braniti. Niko od mene ništa ne očekuje. Na margini sam i ne žalim se. Odavde ne moram ispunjavati ničija očekivanja, bar ne u književnosti ako sam prinuđen da to radim u nekim drugim vidovima života. Kada sam stekao dovoljno samopouzdanja i osvojio dovoljno slobodnog prostora, počeo sam da pišem."

Nakon "Sedam strahova" Avdić objavljuje knjigu o zeničkom zatvoru pod naslovom "Kazniona" (Vrijeme, 2011.), a potom i knjigu "Moja fabrika" (Vrijeme, 2013.), koja govori o zeničkoj željezari. Po ovom Avdićevom djelu redateljica Selma Spahić napravila je izvrsnu kazališnu predstavu, koja je premijerno odigrana u veljači 2017. godine u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Vezujući svoje pisanje za Zenicu, Avdić se, između ostalog, predstavio kao svjedok propadanja grada koji je u boljim vremenima predstavljao pojam industrijskog razvoja. Zenicu su, govorio je u svibnju prošle godine za Al Jazeeru, "zbog važnosti za jugoslovensku industriju, nazivali 'centrom crne metalurgije', 'kolijevkom proleterijata' pa je ona sebi pripisivala mnogo veću važnost nego što ju je uistinu imala, ali nakon što se 'centar crne metalurgije' sveo na mali proizvodni pogon u vlasništvu stranih kapitalista, kolijevka je zaustavljena i stvarnost se pokazala u svoj svojoj okrutnosti". Zeničani se s tim rasulom, dodao je, nisu bili spremni suočiti. 

Proces suočavanja, vlastitog i kolektivnog, Selvedin će Avdić nastaviti romanom "Kap veselja" (Sandorf, 2018.), u kojem ulogu stajne točke opet ima Zenica, kao sinonim propadanja društva u kojem se pisac formirao i obreo u ulozi kroničara te propasti. O romanu "Kap veselja", čiji naslov je autor preuzeo od popularne pjesme Lole Novaković, urednik Krunoslav Lokotar je pisao: "Priča je to o mraku, o otvorenim vratima podzemnog svijeta koji je prokuljao u ljude, o zlu koje raste i dolazi, o padu i sumraku civilizacije, o tjeskobi i paranoji, o onome od čega kao od nekog apokaliptičnog ili tamnog futura općenito, strepimo." O gradu i društvu koje ga inspirira, sam pisac će reći: "Znam da je Zenicu, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu uostalom, teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio."

Na našem portalu Selvedin Avdić gostuje s "Autobusnim bilješkama", kratkim crticama koje najavljuju nastavak jednog obimom za sada skromnog, ali kvalitetom izvrsnog književnog opusa. 

Selvedin Avdić (FOTO: Ladislav Tomičić)

2

Na zagrebačkoj autobuskoj stanici bunim se zato što vozilo koje sam dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”. 

Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća, prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja, prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta. 

Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike koji film žele da gledaju - “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.

Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena bila. Ali, nije ni sada loše, vidi sad i ja mogu da nosim papuče”. 

Klap, klap, otklapao je kao stari “Man”, vješto pretekao dječija kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.

8

Igra je uvijek ista: ko će prvi vidjeti more. Obavezno more, nikada rijeku ili konja. Zato što mora ne može biti previše.

Traje borba na život ili smrt. Za komadić plave boje iza svake oštre okuke.

13

Ustao je sa sjedišta i s raširenim nogama u savršeno čistim čizmama stao ispred vrata autobusa. Dlanovima je zategao kosu i pažljivo smjestio šešir na glavu. Stezao je nervozno dršku od torbe dok je vozilo usporavalo. Vrata su se otvorila, udahnuo je duboko zrak u nozdrve, nasmijao se, mahnuo mi rukom i zakoračio u noć. Za mene je to bio kraj putovanja, za njega tek početak. Revolveraš je stigao u grad.

Godinama poslije, leukemija mu je svukla kosu. Kapa od sintetike bila je puna sitnih bijelih grudvica, meni sasvim nepoznatog porijekla. Pričao mi je da je arogantnim ljekarima postavio filozofski problem, zaboravio sam koji, sigurno neki o smrti. Ljekari su gospodstveno prečuli pitanje.

19

“Dok god sanjamo naše mrtve, znači da smo u nedjeljivom svijetu” – napisao je Mirko Kovač Filipu Davidu.

Kada sam ga prvi put vidio bio je početak marta, kupovao je cvijeće. Lijep, kao i uvijek. Hladan vjetar širio mu je mantil, tanak kao košulja. Skupljao ga je oko tijela. Dok sam prešao ulicu on je već nestao. Od tada sam ga vidio još sedam puta. Najčešće je jako ličio na sebe, samo jednom tek neznatno. Ali, znam da je to bio on. 

Jer, tako mrtvi pronađu način da nas podsjete na sebe.

31

Plitko diše od uzbuđenja iako će putovanje trajati samo jedan sat. Staklo je mutno i blijedo je jutro a njega veseli svaki novi prizor na koji naiđemo.

Ne poznajem ga, ali osjećam kako se njegova radost lagano prelijeva u mene. Nas dvojica smo međuopštinski pustolovi.

40

Ljudi hodaju kao pod teretom, ne vidim im lica. Zavjese su navučene na prozore, baštenske stolice oborene na leđa, velika reklama sakrila je brdo.

Rukavom brišem staklo. Ne vrijedi. I mrak će pasti a ja ništa lijepo vidjeti neću. 

45

Posjećujem oca u bolnici. Razgovaramo na klupi u hodniku. Ubjeđuje me da idemo pit kafu i zapalit cigaru. Ja njega ubjeđujem da mu počnem donosit ženske časopise, jer mu škodi politika u novinama. Neće, jer bi ga svi u sobi zajebavali. Pitam ga koliki su mu šećer i pritisak. Uvijek kaže manje nego što jest. Ponovo me nagovara za kafu i cigare. Odbijem, pa mi on ispriča kako jednog u sobi zovu gitaristom jer mu drhti desna ruka. Opet ga pitam za šećer i pritisak, a on o kafi i cigarama.

Kući idem polako, nogu pred nogu.

49

Pričao nam je da su Francuzi iz njegovih gustih obrva čitali mračne namjere. 

Rekao nam je da mu Šveđani nisu iznajmili stan jer je previše preplanuo na gradilištu.

Govorio nam je da Nijemci Nijemcima daju veće nadnice. 

Žalio nam se da ga Danci nikada nisu uveli u svoje kuće. 

“Rekosmo mu:

Mi bismo ti kod kuće zadali dublje

Rane.”

61

Kako kilometri prolaze postaje mi jasno: 

Od svih senzacija svijeta najradije gledam žuta svjetla malih gradova.

68

Vani, sa druge strane autobusnog prozora, djevojka odjevena u dres Chicago Bullsa sjedi u plastičnoj stolici. 

Na komandni šapat “kurva” okrećemo se prema njoj. Saputnik se naginje da bolje vidi.

“Vide joj se sise”, dijete izgovara. 

Vidimo i više: prišt na ramenu, modricu na koljenu i karmin kako se topi. 

Spaljujemo je ispod sunca vogošćanske petlje. Gori na komadiću spržene trave, između autoputa i rijeke. Nema gdje pobjeći od naše hajke.

Kada su u 17. stoljeću na Griču ispitivali copernice, čerečenje nesretnica posmatrali su sudac, senatorijuš, gradski kapetan, uzničar i stražari. “Žganje baba” trajalo je od “cika zore do u mrklu noć” pa su se uglednici krijepili vinom i blagovali kruh, sir i hladno meso. 

Tako tada. 

A danas, moj saputnik jede kiflu. Zrna soli, kao perut, padaju mi na rame. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay