*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Bosanskohercegovački novinar i pisac Selvedin Avdić kao znak pažnje Lupigi je dostavio ulomak svog novog, neobjavljenog romana "Kap veselja". O Selvedinovom romanu "Sedam strahova" čitateljsku javnost izvijestili smo prije sedam godina, izvrsnom kritikom Jerka Bakotina, koja je premijerno čitana na programu Hrvatskog radija.

Roman "Sedam strahova" u međuvremenu je višestruko nagrađivan, prevođen na strane jezike i hvaljen u jednom od najuglednijih svjetskih dnevnih listova, londonskom Guardianu.

Avdić je objavio još i zbirku priča "Podstanari i drugi fantomi", knjigu reportaža "Zemlja" te knjigu "Moja fabrika". Po knjizi "Moja fabrika" redateljica Selma Spahić napravila je kazališnu predstavu u produkciji Bosanskog pozorišta u Zenici. Dirljiva priča o povijesti Zenice i zeničke željezare, o simbiozi Grada i Fabrike, dočekana je kazališnim nagradama i ovacijama publike.

S ponosom možemo reći: imamo posla s nesvakidašnjim autorom, piscem u punoj formi.

Kap veselja

Nekad je na uglu zgrade stajala trafika. Svakodnevno sam je zagledao sa svih strana, posmatrao izložene stripove, svaki detalj. Virkao sam unutra i mislio da je stolica obložena šarenim pletivom, na kojoj je sjedila trafikantica, najudobniji komad namještaja na svijetu.

Želio sam život provesti okružen svim mogućim stripovima, uključujući i rijetko izdanje Velikog Bleka Zakon šutnje. Još sam zamišljao da ću imati svoj novčanik i pljuvati kroz zube. I to sam ostvario. Po senzacionalnom rezultatu ispunjenih ambicija, može se reći da sam jedan ostvaren čovjek, ma šta to značilo, čak i ako označava sreću.

Zahvaljujući toj trafici, još u djetinjstvu naučio sam da je svijet zubata džungla. Stariji dječaci iz zgrade ponekad, ne dovoljno rijetko, slali su me da im kupim kondome u trafici. Kako je to bio okrutan škripac. Prodavačica je poznavala moju majku i ne samo što mi ne bi prodala kondom, nego bi zadržala novac i isti dan izvijestila oca o najnovijem incidentu. S druge strane, ako odbijem ponuđenu misiju, to je značilo dugu nemilost starijih dječaka, koji bi mi uskratili zaštitu i zabranili da slušam njihove razgovore.

I šta sam mogao? Skriven iza trafike vrebao sam neko slabije biće koje bih natjerao da uradi moj zadatak. Bilo je to prvo praktično upoznavanje prehrambenog lanca. Poslije sam imao mnogo prilika da se uvjerim u njegovu okrutnost.

(ILUSTRACIJA: Pogled.ba)

Stajao sam pred komisijama koje su uz pomoć desetak pitanja procjenjivale imam li pravo na život – jesam li lijen, agresivan, možda suicidalan, nedovoljno očajan... Trpio sam prezrive poglede kojima su me odmjeravali, a znoj mi je punio cipele. Na jednom testu poželio sam da im kažem:

“Da, mi jesmo opasni, hvala na pitanju... Naučili su vas da batler može biti ubica, tihi komšija špijun, a stidljiva bejbisiterka psihopatska nimfomanka, neće vas začuditi to što očajan čovjek može biti opasan. Mi jesmo došli po vaše udobne automobile, po mobilne telefone i bijeli namještaj, po suncobrane, bazene, pletene stolice i fotografije sa širokim osmjesima. Mislite da nećemo cijeniti vaš način života, vaš sistem vrijednosti? Ne varate se, uvjeravam vas da ih ne cijenimo, jer znamo kako je lako kad se život raspe pred očima da se nikad više ne sastavi. Ne cijenimo ni lijepo ponašanje, ništa ‘molim lijepo’, ‘poštovanje’, ‘ljubim ruke’, ‘drago mi je’, ‘preklinjem vas’, ‘bla bla’, ‘ćiribu ćiriba’, ništa nam te riječi ne znače, znamo da nemaju nikakvu vrijednost, snagu, magiju, ne mogu zaustaviti neizbježno, ne mogu promijeniti nečiju odluku. Brinete za vaše slatke supruge, za muževe sa četvrtastim vilicama? Imate razloga za brigu, s izrazitim apetitom bismo ih jebali, a jebali bi i oni nas, jer i među nama ima lijepoga svijeta, najmanje dva primjerka lično poznajem. Možda niste uočili, ali vi i mi jako sličimo, imamo dvadeset pet hiljada milijardi krvnih zrnaca, petsto jedan mišić, dvjesto osam kostiju, sedamdeset pet miliona nervnih stanica u očima, petnaest milijardi neurona u mozgu, dva kilograma bakterija, tačno toliko, identično, kako vi, tako i mi. Znamo se smijati, naravno i zaplakati, često i bez jasnog razloga, ama baš kao što se i vama dešava pa vas ljudi zbunjeno gledaju, a nekima od vas zbog toga bude neprijatno, a ima i onih kojima je sasvim svejedno, jebe im se.

Ne sumnjajte, sve vaše nama se dopada. Voljeli bismo iskusiti vaše depresije, otuđenja, seksualnu ovisnost, čak i vaše bolove, bez ikakva ustezanja do neba bismo jaukali zbog teniskog lakta. Svašta bismo radili, naježim se od ugode kad pomislim, ispružili bismo se u kućicama vaših ljubimaca, umivali se vodom iz akvarija, zalijevali cvijeće u vašim vrtovima, gledali kako se ono raduje i pljeskali rukama. Ali znate šta, neću lagati, mi to želimo odmah, bez ikakvih uslova, bez pola muke, jer pola života već smo preživjeli, nemamo vremena. Uvjeravam vas da ste sasvim upravu što se plašite, opasni smo jer sve to jako želimo da bismo sve mogli odbaciti kad nam dosadi, baš kao i vi... Snažno sve želimo, samo da bismo mudrovali kako su u životu najvažnije jednostavne stvari koje novac ne može kupiti.”

Ništa nisam rekao. Zagledao sam se u broš na bluzi jedne članice komisije. Jednostavan, bijel krug s dvjema vodoravnim linijama koje su mijenjale boje kad god se gospođa pomjeri, ili su boje pratile njezino raspoloženje, ne znam... Bio je to lijep broš. Takav isti želimo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.