“Dobro veče. Gde ste bili devedesetih? Koliko ste sela spalili? Jeste li doneli kući bar jedan frižider, prsten ili zlatan zub? Jeste li ubili bar jednog čoveka u Srebrenici? Ukopaste li nekog Albanca u masovnu grobnicu? Ili ste možda tih godina izgubili nekog svog u Bosni, Krajini, na Kosovu? Dok ste čekali u redovima za šećer ili hleb, platu menjali za pet maraka, marke za bugarski benzin. Dok ste bili siromašni, k'o što su mnogi i danas, dok ste gledali kako se neki bogate i grade vile, k'o što to rade i danas. E, takvi bi da se ništa ne promeni, da se i kad je teško sakriju iza naroda. A to je sve teže”, u svega minutu i dvadeset sekundi poručio je novinar srbijansk Newsmax Adria televizije, Željko Veljković. Ubrzo je uslijedila "odmazda", medijsko perje i katran za Veljkovića koji je zatrpan prijetnjama i uvredama na društvenim mrežama, zbog čega je reagiralo i Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS).

Konstruktor Splita 3 i profesor emeritus, Ante Mihanović, okupljenima je ispričao i jednu anegdotu. Tražio je parking 15 minuta oko svoje zgrade koja je na području Splita 3. Toliko se iznervirao što ga nije mogao naći da je onda potrošio još 15 minuta i otišao prespavati u svoju rodnu kuću u Sitno, splitski ruralni suburbij. Slavodobitno je zaključio da ako vlasnik automobila može platiti svoj automobil na desetke tisuća eura, onda ne vidi logičku dilemu u tome da bi vlasniku mogao biti problem platiti i nekoliko tisuća eura za valjano zbrinjavanje iste te skupe pokretnine. Dražen Cvitanić, inženjer prometa i profesor na splitskom Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije, nadovezao se i iznio zanimljiv podatak da, između ostalih faktora koji stvaraju prometnu gužvu, otprilike 30 posto svih automobila na cesti cirkulira tražeći parking. Sve to moglo se čuti na okruglom stolu povodom četvrte manifestacije „50 godina Splita 3“.

Veliki interes u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa pobudio je hrabar, vrlo upečatljiv film „Zacijeli me“ nagrađivane srbijanske glumice i filmašice Danijele Štajnfeld. Proslavila se ulogom u filmu „Ivkova slava“ 2005. godine kada je „lansirana“ u filmsku orbitu. Po njezinom svjedočenju u svibnju 2012. godine silovao ju je vrlo moćni čovjek srbijanske kulture. Od tada ona živi u Americi i dokumentarac „Zacijeli me“ snimljen je tamo. Štajnfeld je razgovarala s desetak žrtava silovanja i pedofilije u SAD-u, ne samo sa ženama nego i ponekim muškarcem, silovanim i ponižavanim od muškaraca. No, središnja tema filma je ono što se dogodilo njoj u Srbiji, zbog čega je, kako kaže, i pobjegla u SAD te snimila ovaj film, kako bi se oslobodila višegodišnje traume. Autorica snima videa u kojima opisuje svoje stanje. U razgovoru s jednom žrtvom u Americi, Danijela kaže kako nakon dvije godine napasniku ne bi mogla oprostiti, ali poslije četiri već može.

U drugoj Lupiginoj emisiji „Reflektor“ ugostili smo Saru Lalić, sociologinju iz Centra za mirovne studije i koautoricu knjige „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanja baznih podataka“ i Sinišu Senada Musića, aktivistu, glumca i potpredsjednika Romske organizacije mladih (ROM). Svjetlo „Reflektora“ je ovog puta na društvenom položaju romske manjine. U emisiji koju smo realizirali u partnerstvu s prijateljskim Radiom 808, Lalić će reći kako je knjiga koju supotpisuje zajedno s Ksenijom Klasnić i Suzanom Kunac, proizašla iz istraživanja koje su provodili, a koje je do sad najveće terensko istraživanje među romskom populacijom u Hrvatskoj. Istraživanje koje je naručio Ured za ljudska prava i nacionalne manjine naručio, proveli su privatna tvrtka Ecoris i CMS te je uključivalo više od 100 anketara, a provođenje je trajalo godinu i pol.

Svima koji vjeruju da su uljuđeni (sjevero)zapadnjaci odavno cijepljeni protiv rasizma i sličnih gadosti, pa je infekcija time danas rezervirana samo za nas ostale – recimo na Balkanu – njemački je ministar zdravstva Jens Spahn prošli tjedan udario gromku pljusku. Ili ga je zakačio neki još nepoznat soj: izjavio je u Bildu da se uzrok velikom širenju koronavirusa u Njemačkoj početkom lanjske jeseni krije u ljetnim učestalim putovanjima građana porijeklom s Balkana i Turske koji mahom svoj godišnji odmor provode u starom zavičaju. Njemački su Turci tad reagirali krajnje uvrijeđeno, javio se kritikom i albanski premijer, ali bi vjerojatno sve ostalo na tome da novinari Welta nisu bili dodatno ljubopitivi i upustili se u fact-checking. Iz ministarstva im je poručeno da se tvrdnja zasniva na dvama istraživanjima saveznog Instituta Robert Koch o kretanjima njemačkih građana, na što je Welt presavio tabak i optužio Spahna da priča – bajke.

Kasno uveče stigla je poslanica Srbima sa Andrićevog venca. “Nisu osuđeni ni Srbi, ni srpski narod. Glavu gore, najvažnije je da radimo i otvaramo fabrike”, izustio je Vučić. Nije mogao da ne slaže kao pas (zašto li se tako kaže?), te se pohvalio izmišljenim, ili sumnjivim izvođenjem ratnih zločinaca pred lice pravde, odnosno beogradske sudove. Zatražio je da Srbi - jer “nema ničeg logičnijeg” - izdržavaju kazne u srbijanskim kaznionicama. I niko nije zvao Hitnu pomoć. Rekao je da se sudi uglavnom Srbima, da se Hrvati i Albanci uglavnom oslobađaju. Državna televizija je u udarnom Dnevniku objavila neutralni izveštaj, odrobijan hinjenom nezainteresovanošću, ali je, očekivano, profašistički državni roto proizvod Večernje novosti (urednik Milorad Vučelić) briljirao na svom sajtu i na naslovnici prvog izdanja “Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor: Sramna presuda srpskom generalu”. I ova medijska kuća kao i srodni joj patriotski lajavci daju ozbiljan prostor sutkinji Patrisiji Matimbe Nijambe.