CENZURA ILI PRAVDA

Što je „cancel kultura“ i što nam ona donosi?

ritn by: Bojana Guberac | 10.09.2021.
CENZURA ILI PRAVDA: Što je „cancel kultura“ i što nam ona donosi?
Što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost? O toj temi smo razgovarali s Fridom Šarar, filozofkinjom i pjesnikinjom, Zoranom Stajčićem, glazbenim kritičarom i urednikom portala Ravno do dna te Bornom Sorom, novinarom i satiričarom koji misli da su Hrvati pioniri cancel kulture. "Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju", kaže u razgovoru za Lupigu Borna Sor.

Digitalno doba je uz sve svoje prednosti donijelo i brojne štetnosti čiju kulminaciju vidimo na društvenim mrežama. Govor mržnje, dezinformacije i fake news naša su svakodnevica, a jedan od fenomena koji je zaživio upravo zahvaljujući društvenim mrežama je i „cancel kultura“

Cancel kultura poznata je još kao kultura odstranjivanja ili kultura otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje pojave gdje osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili „odstranjuje“ pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova, javnih institucija ili javnih poduzeća. Kultura otkazivanja je fraza koja je ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovale "ogorčenja javnosti" što je u konačnici dovelo do toga da su „odstranjene“ ili su postale persona non grata u javnom životu. 

Pa iako je cancel kultura posljednjih godina uzela zamah, za mnoge je to samo imenovanje nečega što oduvijek postoji. Oblici kulture otkazivanja su postojali kroz cijelu ljudsku povijest. Primjerice, u starom Rimu postojala je praksa damnatio memoriae, nepodobnima su se rušili spomenici, „brisala“ imena s ploča te je svaki spomen ili trag na tu osobu bio izbrisan. Slično se događalo u Hrvatskoj sa spomenicima žrtvama fašizma o čemu smo već nebrojeno puta pisali. Sjedinjene Američke Države sa svojim spomenicima upravo pokušavaju slično pa se na „meti“ našao i Meštrovićev spomenik Indijancima u Chicagu.

Problematika brisanja povijesti slojevita je i u nekim slučajevima retrogradna, no zadržimo se na novopečenom pojmu cancel kulture. Premda „cancelan“ danas može biti bilo tko – od vlasnika vile s Drvenika do, vidjeli smo, Donalda Trumpa, nameće se pitanje je li cancel kultura oružje, napokon u rukama puka željnog pravde ili oblik cenzure koji vodi i autocenzuri? S obzirom na to da se u posljednje vrijeme cancel kultura ponajviše veže uz umjetnike (dobar primjer su Harvey Weinstein i Kevin Spacey), zadržali smo fokus na umjetnosti te pokušali doći do odgovora što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost?

Pisaća mašina
Kultura otkazivanja je fraza koja je ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovale "ogorčenja javnosti" (FOTO: Pixabay)

Za sugovornike smo odabrali Fridu Šarar, filozofkinju i pjesnikinju, Zorana Stajčića, glazbenog kritičara i urednika portala Ravno do dna te Bornu Sora, novinara i satiričara.

Može li se umjetnost odvojiti od umjetnika, odnosno bi li trebala te postoje li umjetnici koje više ne cijeni zbog njihovih stavova upitali smo Fridu Šarar.

„Odvajanje umetnika i dela je veoma složeno i teško pitanje. Svako ko s lakoćom odgovori na njega, nije se previše udubio u temu. Ja nikada nisam bila simpatizer pravca u hermeneutici koji se oslanja na biografiju autora. Delo doživljavam kao biće za sebe, podaci o autoru su mi nebitni za moj odnos sa delom. Iz tog razloga i u sopstvene knjige stavljam samo par redaka vlastite biografije. Moja knjiga i ja nismo isto. Međutim, čini mi se da je to odvajanje mnogo lakše provesti u odnosu na mrtve, nego na žive autore. Jer živi su i dalje aktivni članovi društva, koji deluju i stvaraju među nama, i kojima mi u vlastitom svetu dodeljujemo neko mesto, ugled i poštovanje, pa nam je stoga bitnije da li su oni i dobri ljudi, pored toga što su dobri umetnici. Ja nijednog umetnika ne cenim zbog njegovih stavova, već zbog isključivo zbog stvaralaštva. U stvaralaštvu on ne mora da pokazuje svoje stavove. A ako bi ih pokazao i ako mi se ti stavovi ne bi svideli, opet ne bih imala problem sa njim kao umetnikom, već kao sa čovekom. Postoji nekolicina ljudi, kod nas i u svetu, koji su važili za cenjene umetnike, a za koje se poslednjih godina ispostavilo da su nasilnici, pedofili, siledžije. Te ljude smatram monstrumima kojima je mesto u zatvoru i nemam ništa protiv cancel-ovanja njihovih dela. Međutim, kad su u pitanju politički stavovi, životni svetonazori, intimna ideološka opredeljenja - neka bude ko šta hoće i neka veruje u šta hoće, to me se ne tiče. Umetnik može da bude i najgori nacista, ali ukoliko ne propagira nacizam u svojim delima, nema povoda za cancel. Ne možemo da izopštavamo ljude i okrećemo leđa njihovim delima, samo zbog toga što smo neistomišljenici. To nas vodi u jednoumlje, cenzuru, gušenje slobode, ideološki apsolutizam, fašizam“, odgovara nam Frida Šarar.

Ističe kako cancel kulturu ne podržava, jer kako kaže, ne podržava nijednu vrstu isključivosti i ograničenosti, nego je za širinu, slobodu, različitost i razmišljanje izvan aršina aktualnih, društveno prihvatljivih trendova.

S obzirom na to da je pjesnikinja zanimalo nas je smatra li da bi se i neprikosnoveni Janko Polić Kamov mogao naći na meti cancel kulture zbog, primjerice jedne od najpoznatijih pjesama u kojima stihovi idu: „Silovat ću te, bijela hartijo…˝.

„Kamov bi se svakako mogao naći na meti cancel kulture, kao što su se našli mnogi koji se ne izražavaju politički korektno i po meri savremenog borca za ljudska prava. Za mene je taj puritanski pristup koji se sablažnjava nad svakom nekorektnošću sličan inkviziciji, iako često dolazi od onih koji su liberalno i levo orijentisani, te preziru crkvu kao potpunu suprotnost onome što oni jesu i za šta se bore. Besprekorno korektan, uglađen, obziran i slatkorečiv svet, dosadan je i sterilan. Nama treba i poneka psovka, treba nam malo bahatosti, trenja, malo bezobrazluka i tenzije, da bi svet išao napred, da bi se rađale nove stvari, treba nam žiška da bi se potpaljivale nove ljubavi, treba nam čak i mrvica mržnje da bi se razbuktale nove strasti. Ne pada mi na pamet da se ponašam podobno i skrušeno, ne samo zato što mi to nije u prirodi, već i zato što aktuelnu opterećenost sveta političkom korektnošću ne smatram univerzalnom istinom i jedinim ispravnim putem za čovečanstvo. Ljudi su mnogo složenija bića, a ovaj kontekst ih toliko ugnjetava i stavlja u kalupe koji nisu po meri čoveka, da se bojim kako bi to moglo da eskalira u nepredvidivim smerovima, mnogo brutalnijim od onih koje smo nekada imali i koje 'cancelovanjem' pokušavamo da iskorenimo“, elaborira naša sugovornica. 

Frida Šarar
"Umetnost nas suočava sa istinom, a pravu istinu ne zanima politički kontekst" - Frida Šarar (FOTO: Privatni album)

Na naše dodatno pitanje može li zamisliti da suvremeni pjesnik objavi stihove slične onima Janka Polića Kamova odgovara nam protupitanjem.

„Pitanje je šta to zapravo znači 'suvremeni pesnik'? Da li onaj ko živi u ovom vremenu ili onaj ko pripada ideologiji ovog vremena? Ja ne pripadam nikome i ne stvaram ni za koga. Ako pišem angažovano, onda to radim jer imam potrebu koja dolazi iz stomaka, a ne zato što se to od mene očekuje. Smatram da autentičan autor često stvara uprkos svom vremenu i njegovim standardima, ne razmišljajući hoće li zbog toga biti hvaljen ili osporavan. Umetnost nas suočava sa istinom, a pravu istinu ne zanima politički kontekst, kao što ni pravog umetnika ne zanima prilagođenost svetu i ideološki trendovi“, zaključuje Šarar.

Zoran Stajčić mišljenja je da je ideja odvajanja umjetnika od njegove umjetnosti oblik mentalnog oštećenja kod onih koji bi to odvajanje željeli provesti. 

„To je slično kao da nam se neka knjiga ne sviđa do pola, a od pola nam se sviđa, pa odlučimo odstraniti cijelu prvu polovinu, a potom bi se kao htjeli baviti uzročno-posljedičnim mislima iako nam nedostaje pola djela“, kaže te dodaje da ga više muči poriv zašto bi se to uopće trebalo raditi i kako smo u ovoj civilizaciji koju imamo uopće došli do toga. 

„Tko imalo prati umjetnost dobro zna da je svako umjetničko djelo svojevrsna borba protiv okova svih vrsta. I ta borba traje stoljećima, centimetar po centimetar, ona je poput dugog puzanja iz mraka. A povijest nas uči da su oni koji su najviše gaženi ili bili u nepovoljnom položaju na neki način uvijek uspijevali taj svoj životni jad oblikovati u neki oblik estetske forme nakon čega je ovaj naš svijet, pun brutalnosti, bio ako ne već bolje, onda bar podnošljivije mjesto. Nije sonet smislio netko kome je bilo dobro, već netko tko je imao strahovitu žudnju za ljubavlju koju nikad nije mogao imati u okolini definiranoj nekim oblicima društvene stege“, objašnjava Stajčić.

Ovaj glazbeni kritičar navodi nam i niz primjera koji su vezani uz glazbu, ali i šire.

„Blues i jazz stvorilo je potlačeno crno stanovništvo Amerike, a čak su i nametnutom kršćanstvu kroz pjesme udahnuli ljudsku toplinu putem gospela koji je emotivno daleko iznad dotadašnjih crkvenih korala. Nadalje, spram dosega romske glazbe, sva 'bijela' glazba Europe čini se slabije emotivno nadahnuta. Ideju o konkretnom, tj. čujnom ritmu u glazbi dobili smo od vječito potlačene Afrike. O melodijskoj progresiji se isto može reći ako se gleda židovski klezmer, a Židovi su također stoljećima bili 'podstanari' kod drugih društava i naroda te u njihovoj milosti ili nemilosti. Tango su u Južnoj Americi plesali isključivo doseljenici muškog spola iz čežnje prema ženama kojih nije bilo, tj. doseljavale su se u daleko manjem broju. To je ples neostvarene ljubavi i nemogućnost postignuća iskrene strasti. A opet, to je najerotičniji i najsenzibilniji ples u ljudskom rodu. Pa sad, treba li prešutjeti robovlasništvo, nebrojeni broj pogroma, ili nečiju homoseksualnost, revolucionarne misli, ovisnosti i sve ono što se drži nekim oblikom nastranost na kraju krajeva i samo pričati o umjetnosti kao samonikloj pojavi nimalo se ne truditi objasniti kako je do nje uopće došlo? Je li u vrijeme makartizma u SAD-u Hemingway bio dobar ili loš pisac s obzirom na to da se borio u španjolskom građanskom ratu na strani komunista? Je li isti taj Hemingway danas dobar ili loš pisac u krugovima osviještenih ljubitelja životinja obzirom da je volio koridu i safari? Možemo li slike Francisca Goye promatrati s više ili manje razumijevanja s obzirom na njegovu kontrastnu djelatnost jer je s jedne strane bio omiljeni slikar portreta aristokracije i članova establišmenta, a s druge je strane radio ilegalne bakropise, ali u narodu omiljene, brutalne prikaze javnog života iste te aristokracije i svećenstva kako bludniči, pali i žari bez milosti? Je li on bio moralna ili nemoralna osoba, ako uzmemo u obzir da je izgubio sluh i patio od bolova, ali je i dalje donosio na svijet svoja djela? Primjera ima uistinu puno i tu ću se zaustaviti jer mislim da je poanta jasna“, konstatira Stajčić.

Zoran Stajčić
"Razočarenje sam doživio s Ribljom čorbom i Borom Đorđevićem koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih odlučio otići u kretene" - Zoran Stajčić (FOTO: Privatni album)

Pjevač Marilyn Manson, kojeg će Stajčić spomenuti dobar je primjer osobe koja je doživjela cancel kulturu. Diskografska kuća Loma Vista Recordings razvrgnula je s njim ugovor nakon što su ga njegova bivša zaručnica i glumica Evan Rachel Wood te još četiri žene javno optužile za mučenje, seksualno zlostavljanje i silovanje. A promptno je najavljeno i njegovo„brisanje“ u dvije serije u kojima se trebao pojaviti - "American Gods" i "Creepshow". No, takvo „cancelanje“ otvara mnogo dublje pitanje – što ćemo napraviti s umjetničkim opusom bilo kojeg umjetnika koji je, figurativno govoreći, „prešao granicu“?

„Glazbenike i bendove u 99 posto slučajeva prestanem slušati ako im se pokvari glazba po mojim kriterijima. Glazbenici općenito slabo mijenjaju svoje stavove, ako mogu ovdje generalizirati stvari. Obično dođe do određene distorzije već postojećih stavova u trenucima nemoći, onda neki radikaliziraju svoje stavove. Konkretno, kao mlad sam između ostalih volio slušati Teda Nugenta, to njegovo gitarističko neobuzdano ludilo, ali i tad sam znao da lik nije pretjerano normalan s obzirom na to da je prakticirao loviti grizlije naoružan kopljem. Njemu su i tad prije 30 godina svi bili 'pičkice' i očekivano je da će takav lik s godinama postati zadrtiji republikanac od Trumpa. Ipak, daleko prije toga zahrđao je mentalno po pitanju glazbene komunikacije – dalje od klauna nije mogao. To su bili njegovi kapaciteti, dakle prestao mi je biti glazbeno zanimljiv prije isto tako tridesetak godina. No, glazbu općenito profesionalno pratim, pa je tu i tamo znala doći do mene neka njegova ludorija poput sudjelovanja u reality showu i tome sično. Možda sam veće razočarenje doživio s Ribljom čorbom i Borom Đorđevićem koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih odlučio otići u kretene. Točnije, nacionalističke kretene. Posebno je teško kad netko koga smatraš intelektualcem, oprosti na izrazu, ode u kurac. Veći su mi problem oni koji zastrane puno gore u smislu da počine neki zločin poput ubojstva, no za takve stvari tu je država, pravosuđe i psihijatrijske ustanove s jasnim kaznama i rehabilitacijskim programima. Konkretno kršenje zakona je uvijek konkretno kršenje zakona sa svojim konkretnim posljedicama. Mislim da smo toga svi svjesni. Ali opet i tu kod mene postoji ono što se zove profesionalni poziv. Primjerice, možda ću u budućnosti morati preslušati opet cijeli opus jednog Marilyna Mansona, ako ću dobiti poriv dublje istražiti njegovu patologiju, u slučaju da se ispostavi kako su opravdane sve optužbe koje ga terete za uistinu neprihvatljivo ponašanje, vulgarni sadistički odnos prema ženama i veličanje nacizma. Pa ako me pitate treba li njegova glazba biti uklonjena iz medija dok sve to traje, onda ću se s tim definitivno složiti. No treba li ga maknuti iz glazbene povijesti kao da nije nikad postojao, s tim se neću složiti jer je tu u pitanju uklanjanje povijesnih fakata, odnosno uljepšavanje, odnosno, krivotvorenje glazbene povijesti, a time i povijesti same“, kaže Stajčić.

Stajčić smatra da je posebno licemjerno cenzorskoj aktivnosti davati bilo kakav epitet „kulture“, samo zato jer nije popularno izgovoriti riječ „cenzura“. 

„Što je cancel kultura u svojoj srži? Donosi li ona nove vrijednosti ili se bavi uklanjanjem starih? Kultura otkazivanja samo je drugi terminološki obrazac za reći da netko nije podoban i da to povlači sa sobom uglavnom negativne konzekvence. 'Kultura otkazivanja' ima svoje dobre i svoje loše strane. Dobre su jer ubrzavaju napuštanje stereotipnih obrazaca koji su do nedavno bili na snazi u smislu da treba nastojati stati na kraj mizoginiji, rasnim, vjerskim, nacionalnim i spolnim netrpeljivostima, posebice u javnom prostoru, a javni prostor je i ono što neki smatraju privatnim zbog tehnološkog napretka interneta kao najmoćnijeg alata komunikacije. Naime, internet je javni prostor i stvarni život, htjeli to ili ne. Iza svakog avatara nalazi se stvarna osoba. Također se pokazala dobrom u prokazivanju nastranih moćnika koji su seksualno iskorištavali maloljetnice ili seksualno zlostavljali svoje zaposlenice ili zaposlenike“, objašnjava naš sugovornik.

Marilyn Manson
Treba li Marilyna Mansona maknuti iz glazbene povijesti kao da nije nikad postojao? (FOTO: Facebook/Marilyn Manson)

Odmah potom Stajčić nam navodi i lošu stranu cancel kulture, a to je, kako tvrdi, činjenica da ona nije abolirana od zloupotrebe.

„Ako se ona zloupotrijebi, onda može nanijeti veliko zlo. Ona isto može biti izuzetno efikasno huškačko oružje prema nekome. Tko može garantirati da ne može dovesti do efekta linča? A kad svjetina na ovaj ili onaj način 'objesi Pedra', onda je kasno. Onda kultura otkazivanja postaje ništa drugo već zlostavljač. Mislim da mi ovdje imamo puno više gorućih problema s rastućim ekstremnim desničarenjem i da na koncu ključ svega leži u većoj edukaciji ljudi. Ne može biti dovoljno da netko kaže da je uvrijeđen i da potom slijedi neka vrsta sankcija, a to se događa. Film 'Prohujalo s vihorom' se više nigdje ne može pogledati na internetskim servisima jer je netko uvrijeđen. Mislim da je to pogrešno. Taj svojevremeno najskuplji filmski pothvat u dotadašnjoj povijesti nosi crtu jednog vremena i bolje je da je dostupan upravo radi budućih korekcija u ljudskim odnosima. Biti uvrijeđen i tražiti promptnu akciju protiv nečega nikad nije dobar način postupanja. Evo, recimo, mene vrijeđa gotovo cijeli opus hrvatskog filma iz devedesetih koji trpi u kvaliteti zbog nabrijane nacionalne note. I što sad? Treba li zbog toga cijeli taj opus otkazati i strpati u bunker? Upravo, suprotno, koliko god se meni osobno ne sviđa, mislim da bi bilo pogubnije da ga nema u opticaju. Kako uopće pretpostaviti da se glupost može izbjeći ili ublažiti, ako ne postoje njeni vidljivi primjeri? I ne mislim da je kultura otkazivanja neko prolazno stanje, ona je konstanta koja se trenutno drukčije zove. Ljudski kod je takav da mora uvijek postojati neka suprotna strana, neka opreka po kojoj se vrši korekcija zajednice. Jednostavno tako funkcioniramo. Ako treba izmislit ćemo prijetnju i u potpunom blagostanju. Ali tu ulazimo u domete nas kao vrste. Izgleda da za neke stvari 42 kromosoma nisu dovoljna“, govori Stajčić.

Uvjeren je kako se bok uz bok s cancel kulturom našla i pretjerana politička korektnost koja bez dvojbe ograničava umjetničko izražavanje.

„Politička korektnost je još jedan izmišljeni termin koji se svodi na oblik autocenzure unutar kulturoloških sklopova i obrazaca u kojima obitavamo. Politička korektnost je nešto što bi trebao biti način ophođenja unutar diplomatskih zajednica kako bi se izbjeglo brzinsko upadanje u sukob. U umjetnosti taj pojam ne funkcionira, ako želimo kvalitetnu umjetnost. To bi bilo isto kao da kažemo da je umjetnička formula: 'Djelujte iskreno iz duše, ali ipak imajte na umu da to ne može baš biti u potpunosti iz duše.' Ili kao da kažete slikaru: 'Može pred vama biti golo žensko tijelo, naslikajte akt, ali ipak naslikajte i kupaći kostim za svaki slučaj.' Ne smije se zaboraviti da su umjetnici ogledala svojih sredina. Njihova je dužnost, kao i dužnost umjetnosti da ispričaju ili dočaraju priče koje se ne smiju ispričati, priče koje su određeni tabui. U suprotnom nisu umjetnici, već poslušnici. Društvene norme su jedno, ali kritika tih normi kroz umjetnost je nešto sasvim drugo i upravo je to 'drugo' nasušna esencija za zdrav napredak društva. Kritika kroz umjetnost nije zločin. Ona nam je potrebna. Valjda smo izašli iz faze apsolutnog barbarstva u kojem se nije mogla shvatiti transcendentnost stvarnosti dočarana kroz umjetnost. Mi se ne smijemo nikad više vratiti u društvene oblike koji kažnjavaju umjetnike na ovaj ili onaj način. Mi moramo postati svjesni da je umjetnost to nevidljivo diplomatsko polje gdje se slobodno odvija komunikacija o našem svijetu i proučava komunikacija i tumačenje vrijednosti svijeta ili svjetova naše prošlosti. Ako tu zonu slobodne komunikacije zatvorimo, ili okrnjimo na bilo koji način, onda vjerujte da smo ušli u mračno doba barbarstva bez obzira koji topli kičasti naziv mu dali, pa makar ga nazvali i 'era ljubavi'“, zaključuje Stajčić.

S njim se dobrim dijelom slaže i Borna Sor, pogotovo u onom da umjetnost nije odvojiva od umjetnika

„Mislim da se treba postaviti pitanje do koje razine umjetnost može izbjeći da nije društvena i politička i onda u tom kontekstu, ako je već društvena i politička, kako je uopće moguće odvojiti je od autora? Svaki oblik produkcije umjetnosti je automatski politički samo zato što je produciran. Kada pričamo o ovoj temi govorimo o kapitalističkom društvu gdje se manje-više cancel kultura provodi zbog zarade novaca. Prije 20 godina, recimo, da je 10.000 ljudi poslalo pismo HBO-u i reklo da ne žele Kevina Spaceya to ne bi značilo ništa jer ne bi bilo javno. Sada je kritika kapitalistički javna i uzrokuje vrijednost nečijih dionica i nečije zarade. Ako se dovoljan broj ljudi javno pred masovnom javnosti 'zakoluta' milijune 'shareova' i 'likeova', potpiše peticiju – to je onda novac. Društvo pokušava na neki način samo sebe izmoralizirati, pomaknuti, progresirati na neku bolju, moralniju poziciju i netko to onda iskorištava za novac. Vidim da su firme koje prodaju oružje za masovno uništenje stavile dugine boje na svoj arsenal i ne rade oni to zato jer su im gej ljudi super“, smatra Sor.

Poznati domaći satiričar napomenut će i kako su prema njegovom mišljenju Hrvati zapravo pioniri kada je riječ o cancel kulturi

„Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju 'wokenessa', ali to je isto 'woke'. To je ideja da ti ne možeš biti žrtva neke dominantne grupacije u društvu koja inzistira da ima prednost nad tobom“, kaže Sor.

Borna Sor
"Hrvati su zapravo pioniri kada je riječ o cancel kulturi" - Borna Sor (FOTO: Privatni album)

Smatra da je hrvatska umjetnost užasno politički korektna i uglavnom prodana HDZ-ovoj desnici

„Nije sva, ali dosta je. U Hrvatskoj se zna što se ne smije govoriti. Ti ne možeš reći da Bog ne postoji. Možeš, ali to je bezobrazno. Dakle, ako ti u javnosti ideš ismijavati vjernike, to je politički nekorektno u Hrvatskoj. Dakle, ako se ljudi skupe da dodiruju mrtvo tijelo i mi se tome izrugujemo, na Indexu će dobiti tužbu, a nas će proglasiti bezobraznom stokom. Kod nas se jako malo ljudi bavi religijom u umjetničkom svijetu. Naša kultura je automatski toliko 'vanilla' da tu nema nikakve revolucije. Je li Kristian Novak s knjigom 'Črna mati zemla' iskorak? Pa da, to je iskorak u zemlji u kojoj je rasizam prema Romima toliko normalna stvar, ali to se uopće kod nas ne smatra iskorakom. Ne znam koliko smo mi uopće spremni prepoznati iskorak, a da on nije politička borba. Kod nas je sve što ima 'hrvatski' predznak dopušteno, a sve što može smrdjeti na nehrvatski predznak je problematično. Zato u Hrvatskoj nitko nije napravio pjesmu o Jugoslaviji u zadnjih 30 godina jer je to politički nekorektno. Ja nemam potrebu napraviti takvu pjesmu, ali sam siguran da je netko imao potrebu da napravi pjesmu i kaže da mu fali Juga. Gdje će se to puštati?“, objašnjava pa dodaje da je Hrvatska toliko duboko ukorijenjena u političkoj korektnosti da ju ljudi više niti ne prepoznaju.

„Politički korektno je kod nas kada žena pjeva o plakanju za muškarcem. Ona cvili kako je on nju prevario i kako je jadna. A kada žena izgovori nešto politički poput Severine, onda ljudi kažu što ona zna, ona je kurvetina. Ali je u redu dok plače u pjesmama. Kod nas nema ženske reperice koja pjeva primjerice odrezat ću ti muda, a u Srbiji imaš. To je kod nas politički nekorektno. Postoji li ijedna hrvatska pjevačica koja ima dominantno žensku tematiku, a da je pop? Ne, sve padaju na Bekdelovom testu. Valjda 90 posto naših izvođačica pjeva o 'njemu'. Da Severina ima pjesmu koja se zove – sad ću ti reći nešto radikalno – „Volim samo lizati“ i pjesma je samo o tome kako se žene bolje karaju, a muškarci se ne karaju dobro i žele biti svećenici, dakle, potpuno radikaliziram, ljudi bi izašli van i popizdili. Bilo bi: 'zabranite Severinu' i onda bismo vidjeli što je politička korektnost, a što nije. Tko je, recimo, napravio pjesmu o rušenju spomenika devedesetih? Da netko ide napraviti pjesmu o Bošku Buhi tek bismo onda vidjeli ispod u komentarima: 'Ti promoviraš ubojstvo, genocid, totalitarizam, ubijanje Hrvata'. Mi smo toliko duboko u političkoj korektnosti da ne možemo uopće shvatiti da postoji neka rasprava i dijalog. Kod nas biskup izađe van i kaže da su žene štrace jer se karaju prije braka. Kod nas je to normalno. Biskup da izađe van i kaže da muškarce odgajamo da zlostavljaju žene i da je Crkva kriva za to, vrištali bi vjernici da je komunistički pop i da se goni u pravoslavlje ako ne voli katoličanstvo“, kaže.

Podsjetili smo ga na slučaj Mire Furlan koja je također u devedesetima doživjela cancel kulturu toliko jaku da je napustila državu pa nas je zanimalo jesu li umjetnici u strahu da ih ne bi zadesila slična sudbina.

“Točno to. Dobar primjer jer su se njezine izjave u to vrijeme smatrale politički nekorektnima. To je dobar primjer jer većina umjetnika koji rade u državnim institucijama u Hrvatskoj su kukavice. Devedesetih su ljudi masovno cancelani, poslana je jasna poruka i od tada se ljudi ne usude. Samo što to nije stalo samo na tome da su ljudi morali otići iz države, naša cancel cultura je metak u glavu. Pa ti budi Reihl-Kir. To je bilo vrlo direktno“, odgovara. 

Sor napominje kako cancel kultura u Hrvata nije samo ona što se tiče umjetnosti već i ona što se tiče nas samih

„Hrvatskoj je izbrisano 75 godina povijesti. Mi o tome ne učimo u školi. Ne moraš ti voljeti socijalizam, možeš reći da se radilo o diktaturi, ali imali smo svjetske prvake u sportu, umjetnike i farmaceutiku na svjetskoj razini. Izbrisani su svi Hrvati, izbrisan je neki čovjek koji je sebe smatrao Hrvatom, a ne Jugoslavenom jer se žele pričati gluposti da smo bili roblje. HDZ je izbrisao razdoblje od 1945. do 1991. godine i ispada da smo bili u šupi, u podrumu smo samo čekali i plakali i ništa se nije događalo, ništa nisu Hrvati stvarali. To je suludo. HDZ je osmislio i postavio na noge novu političku korektnost i cancel kulturu u Hrvatskoj. Komunistička partija je isto imala svoju koju je krenula 1945. odrađivati“, govori Sor.

Što se tiče budućnosti, pak, hrvatske umjetnosti, ako se njegove prognoze pokažu točnima – ne piše nam se dobro.

„Naša umjetnost jedino uspijeva tako da ili se bavi narodnim, globalnim temama ili općenito ljudskim temama ili ju čeka još 50 godina klečanja i cviljenja i glumatanja da je originalna, a uopće nije nego je samo jedno slizivanje s aktualnim vrijednostima. Najpoznatiji hrvatski umjetnici neće biti prepoznati za vrijeme života i cijenjeni. Kada pričamo je li nešto politički korektno ili ne pričamo o politici u umjetnosti, kod nas umjetnici baš kao i građani bježe od politike. Prava umjetnost mora imati elemente koji će se baviti društveno-političkom refleksijom, a naša dominantna umjetnička struja se opredijelila za političku korektnost i zato neće doživjeti da bude cancelana. Kada Vojko V pjeva o hrvatskom sustavu koji te na ovaj ili onaj način mulja i onda dođe u Nedjeljom u 2 i kaže da ga politika ne zanima i da se mladi ne bi trebali baviti politikom postavlja se pitanje kako će on biti cancelan i što on uopće može stvoriti da bude cancelan? Ništa. Doslovno ništa“, zaključuje Sor na kraju razgovora za Lupigu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

    24.11.2021.

    Ivica Prtenjača

    MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

  2. CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

    14.11.2021.

    Ahmed Burić

    CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Vremenska nelagoda

    03.11.2021.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Vremenska nelagoda

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije