„Kongo je moja strast već godinama, točnije od 2010. kada sam prvi put prešao granicu kod grada Benija i ušao u pokrajinu Sjeverni Kivu“, govori nam višestruko nagrađivani putopisac, književnik i novinar, Hrvoje Ivančić, dok razgovaramo o ovih dana objavljenom dokumentarcu „Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“ za koji Hrvoje potpisuje i scenarij i režiju i kameru.

Još prošle godine na Lupigi smo objavili njegovu dvodijelnu reportažu iz Konga, a taj će tekst lanjskog rujna na devetom izdanju Croatian Travel Festivala biti proglašen najboljim putopisom objavljenim u Hrvatskoj 2020. godine. Također, u Kongu je prikupio materijal za svoju četvrtu knjigu „Iza Mjesečevih planina“.

REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

LUPIGA U POBUNJENIČKOM LOGORU: Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu

„Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“ sniman je prije nego je pandemija koronavirusa zahvatila svijet, a Hrvoje je sav materijal snimao samo s mobilnim telefonom na koji je namontirao mikrofon. Pokrajina iz naslova filma autoru je posebno prirasla srcu. 

„Ona je za mene i sinonim Demokratske republike Kongo s obzirom da se u nju konstantno vraćam. Teško je reći što je to što me vuče u ovaj, na prvi pogled, neprivlačan kaos. Na svojem sam putu susretao sebi slične znatiželjnike, novinare, strane vojnike i misionare koje je Kongo također podjednako čvrsto prigrabio i zarobio ih. Nitko od njih nije znao odgovoriti na pitanje što ga to vuče i zašto želi tamo ostati. Neki si daju jednostavna opravdanja o humanitarnom radu i pomoći, ali ja znam da je to tek jedan mali dio. Tamo, u kaosu koji je omeđen granicama, postoji nešto iskonski krasno i nepatvoreno. Jednog dana možda i uspijem pronaći riječ za to“, kaže Hrvoje. 

"Teško je reći što je to što me vuče u ovaj, na prvi pogled, neprivlačan kaos" - Hrvoje Ivančić (SCREENSHOT: YouTube)

U nešto manje od 40 minuta, sve to se jasno može prepoznati. Ono što je odredilo sudbinu Konga i pretvorilo ga u nesretno mjesto zarobljeno u konstantnim sukobima zbog tuđeg profita, jeste činjenica da se radi o području izuzetno bogatom rudama. Paradoksalno, iako je po tom pitanju Kongo jedna od najbogatijih zemalja svijeta, istovremeno tamošnje stanovništvo izuzetno je siromašno. 

Na samom početku dokumentarca autor će nas ukratko upoznati s informacijom da u Sjevernom Kivuu djeluje 80 paravojnih skupina s oko 50.000 boraca, od kojih su mnogi golobradi mladići. Od svih tih naoružanih skupina najbrutalniju su islamisti koji se nazivaju ADF, a kuda oni prođu tu ostaju spaljena sela i pobijeni ljudi. Svi gradovi prepuni su izbjeglica koji su spašavajući živote izbjegli iz brojnih sela Sjevernog Kivua. 

U Beni, grad u kojem je većina materijala za dokumentarac snimljena, vijesti o masakrima dolaze svaki dan. Vizure toga grada potpuno su drugačije od onoga na što ste navikli. Strah, reći će nam Hrvoje, doslovce vlada ulicama. 

„Čim padne noć, oko šest sati poslijepodne, ulice se isprazne i vani nema nikoga. Eventualno službena vojska, ali i to su banditi svoje vrste kojima ljudi ne vjeruju ništa. Najveće povjerenje daju lokalnim plemenskim milicijama koje štite svoje područje od uljeza. Kad sve to zbrojimo dobijamo kompletan kaos i rat u kojem više ne znamo tko se za što i kako bori. To je tihi rat, sukob o kojem u svjetskim medijima nema gotovo ništa“, opisat će nam situaciju u područjima u kojima je boravio gotovo mjesec dana. 

Jedan od sugovornika u dokumentarcu objasnit će kako u gradu noću nisu sigurni i da kad padne mrak na ulazna vrata moraju nagurati namještaj kako bi spriječili bande da im uđu u kuću. Ubiju deset ljudi za jednu kokoš ili vreću riže. Zarobljeni između islamista i smrtonosne ebole jedinu nadu polažu u intervenciju međunarodne zajednice, ali takvo što nikako da se dogodi. Oni koji donose odluke o tome, Hrvojev film zasigurno neće vidjeti. Generacije i generacije odrasle su u takvom svijetu, u kojem se zlo neprestano ponavlja. 

Detalj iz posjeta pobunjeničkom logoru (FOTO: Lupiga.Com)

„Posljednji put u Beniju sam bio pred sami europski lockdown. Nisam, naime, znao što će se s tim događati, ali u Sjevernom Kivuu već je dugo trajala epidemija ebole pa sam tamo naviknuo na pranje ruku mjerenje temperature i sve ostalo što dolazi s tim. Cilj mi je bio dokumentirati napredovanje brutalne militantne skupine ADF, islamista kojima je originalni cilj bio svrgavanje vlasti u Ugandi, ali su devedesetih, prilikom najvećeg afričkog rata, onog Drugog kongoanskog, pri čemu je poginulo više od pet milijuna ljudi, svoje djelovanje preselili u Kongo. Danas su to sijači straha, teroristi koji masakriraju i pale, protjeruju stanovništvo iz njihovih domova, a sve iz razloga koji zapravo ni nisu sasvim poznati“, objašnjava nam Hrvoje što je iza sebe ostavio u Kongu. 

Napomenut će kako najvjerojatniji razlog terora koji provodi ADF leži u pokušaju prevladavanja na područjima koja su posebno bogata rudama koje se mogu lako i brzo utržiti, poput zlata.

„Jasno je da od kongoanskih resursa u Kongu dobro živi samo korumpirana politička elita, a izvan Konga i mnogi trgovci, prekupci i kompanije koje te resurse koriste. Tako da kongoanski problem na kraju dana postaje i naš problem, odnosno globalni problem. Iako se u imaginariju prosječnog zapadnjaka to ne bi trebalo ticati, pošto je to 'divlje, daleko i crno'“, primijetit će autor dokumentarca u razgovoru za Lupigu.

Iako je u Kongu namjeravao napisati seriju reportaža, situacija koju je tamo zatekao nagnala ga je da sve što vidi i snima.

„Na terenu sam shvatio kako bih sve to trebao i snimiti, pa sam kupio usmjereni mikrofon koji sam namontirao na svoj pametni telefon i na taj sam način intervjuirao ljude, snimao ulice i njihov žamor, vojnike, militante u džunglama i sve ostalo što se događalo na tom putu“, kaže Hrvoje. 

Priznat će da je zapravo taj jedan tihi rat o kojem se kod nas ne zna gotovo ništa želio ipak malo približiti našim ljudima. Pri tom će se i našaliti na svoj račun, ustvrdivši kako bi da je pametan, svoj teško zarađeni novac trošio na neki fond od kojeg će imati veću mirovinu, ali da ga on suprotno tome troši na odlaske u Kongo. 

Kada ga pitamo koliki je budžet njegovog filma, Hrvoje će se nasmijati i reći kako je to njegova aviokarta i troškovi boravka, sve skupa otprilike 20.000 kuna.

„I mito koje sam morao davati kako bih prešao poneki checkpoint“, naglasit će uz zahvalu prijateljima koji su mu pomogli u montaži i s prijevodima francuskog i svahili jezika. 

U Kongu je Hrvoje posjetio sirotište sa od blata sklepanim kućama, mjesto u kojem djeca imaju jednu loptu i uže za preskakanje. Uglavnom su to djeca koja su preživjela masakr paravojski u kojima su njihovi roditelji pobijeni. Islamisti ih ipak žele uzeti sebi i od njih napraviti topovsko meso. Posjetio je autor i školu koja ne izgleda kao škola, ali i kamp u džungli jedne od paravojski među kojima je najviše mladaca koji ni ne znaju što rade tamo. Tamo su mu nudili zlato. Naime, kada vide bijelce u Kongu, objasnit će jedan os sugovornika u filmu, domaćini odmah pomisle ili da takvi ljudi nisu normalni ili da rade s bandama. 

„Možemo reći da je ovo u potpunosti gerilski uradak. Na kraju svega sam shvatio da istinski uživam u gerilskoj produkciji jer sam na taj način potpuno slobodan, ne moram brinuti o cijeloj ekipi i o tome gdje će tko spavati i što će tko jesti. Spontanije je i intenzivnije. Današnja preproduciranost totalno ubija život: boje nisu stvarne, pokreti nisu stvarni, sve izgleda kao ispred nekih kulisa. Meni je zanimljiva neposrednost, cinema verite, stvarni razgovori bez ponavljanja“, zaključit će Hrvoje, a vas pozivamo da izdvojite nešto svoga vremena i dopustite mu da vas upozna sa Sjevernim Kivuom. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com