Na početku pandemije procjenjivali smo da će ona najvjerojatnije trajati dvije godine. Godina i sedam mjeseci kasnije, pitam se hoće li to biti slučaj s Makedonijom. Ne zbog nedostatka mehanizama i sredstava kako doći do kraja, već zbog nedostataka pet ključnih faktora koji vode prema tome - cijepljenje, povjerenje u institucije, komunikacija s javnošću, zdravstveni sustav i jasna strategija vlade.

U tijeku je četvrti val Covida-19. Iako smo naizgled ostavili „pik“ iza sebe, kao što to ukazuje pad u reproduktivnom broju i postepeni pad broja aktivnih slučajeva (vidi Grafikon 1), epidemiološko stanje i dalje je nestabilno te postoji rizik da se val razvuče ili da se pojavi novi val tijekom ove jeseni ili zime.

Grafikon 1. Epidemiološko stanje u Makedoniji. A. Sadašnji reproduktivni broj SARS-CoV-2 driži se oko 1. Plava linija predstavlja procijenjeni R po danima (Rt); sjene predstavljaju 95-postotne intervale povjerenja. Crvena linija predstavlja granicu Rt – kada je iznad 1, epidemija se širi, a kada je ispod 1, epidemija splašnjava. B. Broj aktivnih slučajeva po danima, predstavljen crnom linijom. Crvena linija predstavlja kumulativan broj smrtnih slučajeva. (IZVOR: Ministarstvo zdravstva, treker.mk)

Do 5. listopada u Makedoniji je registrirano oko 6.700 smrtnih slučajeva uzrokovanih Covidom-19, po čemu je Makedonija u cijelom svijetu jedna od zemalja s najvećom smrtnošću od Covida-19 na milijun stanovnika. Pored toga, imamo i ogroman broj neregistriranih smrtnih slučajeva zbog pandemije. Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, od početka 2020. do kraja srpnja 2021. godine umrlo je 42.062 ljudi. U ovom periodu, prema modelu očekivane smrtnosti, procjenjuje se da bi 32.769 ljudi umrlo i da nije postojala pandemija. To znači da je umrlo oko 9.300 osoba više u usporedbi. Do tada (kraja srpnja), bilo je registrirano oko 5.500 Covid-19 smrtnih slučajeva – približno 60 posto od viška umrlih (vidi Grafikon 2).

Postavlja se pitanje koliko je preostali višak umrlih direktna posljedica Covida-19, a koliko je osoba prerano umrlo zbog drugih bolesti – kardiovaskularne bolesti, tumori, dijabetes, itd. To je ogroman gubitak u kratkom vremenskom razdoblju. Kao da smo prerano izgubili populaciju jednog grada veličine Resena, ljudi koji su mogli imati još godina života.

Nejasna strategija i nizak politički diskurs

Jedan od razloga za loše upravljanje pandemijom nepostojanje je konzistentne i jasne vladine strategije. Mnoge odluke makedonske vlade djelovale su reaktivno, kasnile su ili je njihova opravdanost bila sporna. To je posebno bilo uočljivo ovog ljeta, kada je vlada gotovo potpuno ukinula mjere kontrole ulaska u državu, iako smo imali vrlo nisku stopu procijepljenosti. Također, masovna okupljanja na vjenčanjima i drugim događanjima dovela su do preranog početka četvrtog vala, koji se brzo raširio i doveo do potpunog popuštanja građanske discipline. Balans između očuvanja ekonomije i funkcionalnosti društva nasuprot donošenju mjera za suzbijanje pandemije bio je daleko od optimalnog, ali to nije problem samo u Makedoniji, već u većini svjetskih zemalja, uključujući i ostale balkanske države. 

Grafikon 2. Prekomjerna smrtnost u Makedoniji u vrijeme Covid-19 pandemije. Stupci označavaju odstupanja od očekivane smrtnosti po mjesecima. Vrijednosti iznad 0 ukazuju na broj viška smrtnih slučajeva u određenom mjesecu. Napomene:
1. Podaci o svibnju i lipnju su preliminarne procjene.
2. Linearni model utemeljen na mjesečnim varijacijama u smrtnosti od siječnja 2010. do prosinca 2019. godine.

Dodatnom pogoršanju stanja doprinijela je velika politiziranost i korištenje krize za neprimjerene obračune političkih oponenata. Političari nisu surađivali oko zaštite interesa naroda i države, već su se ponašali sebično, s niskim, kratkoročnim ciljevima radi stjecanja prevlasti.

Ovakva politička atmosfera i vladina nekonzistentnost, zajedno s dugogodišnjim selektivnim provođenjem zakona, kao i životna nesigurnost koju sistem nudi u pogledu radničkih, rodnih, socijalnih i zdravstvenih prava, uvjeren sam, ozbiljno je utjecala na motivaciju i volju naroda da pobjedi dosad najveću državnu zdravstvenu krizu.

Slabosti u zdravstvenom sustavu

Pandemija je otkrila slabe točke u makedonskom zdravstvu, kojem godinama nedostaju kadrovi, oprema i infrastruktura. Imamo dobre kadrove, ali oni nemaju uvjete za rad i pucaju od posla jer su odjednom morali liječiti ogroman broj Covid-19 slučajeva, što je doprinijelo zapostavljanju ostalih bolesti, a to je vjerojatno dovelo do prevelike smrtnosti. Djelovanje privatnih bolnica i laboratorija u odnosu na cijene i način liječenja, u većem dijelu pandemije ostalo je neregulirano. Postojale su kao paralelne strukture, izvan nacionalne strategije za pandemiju, koje naplaćuju enormne iznose u kriznom stanju.

Krećemo se prema možda posljednjem valu pandemije, uzimajući u obzir rast bazičnog reproduktivnog broja i veličinu preostalog dijela populacije koji je ranjiv na infekciju, a i dalje nisam uvjeren da postoje jasni nacionalni protokoli za vođenje i tretman pacijenata s Covidom-19 u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Protokoli na lokalnom nivou u bolnicama postoje, kao onaj na Infektivnoj klinici u Skopju, koji je utemeljen na znanstvenim dokazima i ažurira se lokalno. Ali, standardizirani, jasni nacionalni protokoli na nivou države očigledno su potreba i kod obiteljskih liječnika te u bolnicama, o čemu svjedoče i liječnici na terenu.

Nakon godinu i sedam mjeseci liječnici još uvijek nemaju jasna i točna uputstva (FOTO: Lupiga.Com)

Uistinu ne možemo kriviti obiteljske liječnike zbog nestandardiziranog liječenja, jer su preko mejlova dobili pogrešna uputstva da ordiniraju visoke doze ivermektina, visoke doze vitamina i antibiotika za liječenje Covida-19 iz državnih ustanova, suprotno medicini koja je zasnovana na dokazima. Pored ovoga, nedavno su dvojica profesora s Medicinskog fakulteta ponovo javno preporučili upotrebu kontraverznog ivermektina. U ovom trenutku, nijedna ozbiljna institucija u razvijenom svetu nije preporučila upotrebu ivermektina i to će ostati tako sve dok ne postoje validni podaci koji bi opravdali njegovu upotrebu. Tu spadaju i američka Agencija za hranu i lijekove, Europska agencija za lijekove i Svjetska zdravstvena organizacija, koje naglašavaju da se ivermektin ne upotrebljava izvan kliničkih ispitivanja i da se ne koristi za prevenciju i liječenje Covida-19.

Ovakav nestandardizirani pristup u tretmanu bolesti ostavlja ozbiljniju sumnju kod ionako zbunjene javnosti. Građani ne znaju kome da vjeruju kad su dokazani liječnici u Makedoniji svojim tvrdnjama u izravnoj suprotnosti sa svjetskim znanstveno-medicinskim konsenzusom.

Jedini način da se vratimo u „normalu“ je cijepljenje

Sve ovo doprinosi nepovjerenju u institucije, ali ključni faktor nepovjerenja su pogrešne informacije. Veliki dio građana ne prati preporuke ili se odbija cijepiti zbog pogrešnih informacija i teorija zavjere koje dolaze do njih. To vodi bržem širenju virusa.

Kao dopuna tome, stanje masovnog širenja dezinformacija nije bilo praćeno ekstenzivnom zdravstvenom komunikacijom. Poražavajuće je što mnogi ljudi i dalje ne shvaćaju ozbiljnost pandemije, ne vjeruju da virus postoji, ne vjeruju u efikasnost i sigurnost cjepiva ili vjeruju u sulude ideje o cjepivima.

Teško je optuživati te ljude, iako nose dio krivice, jer ne možemo očekivati da građani odjedanput steknu povjerenje u sustav koji je korumpiran, a pravo je zatajilo. Ne možemo uvjeriti nekoga da se odgovorno ponaša u vrijeme pandemije kada postoje selektivne sankcije za one koji ne poštuju zakone. Javno zdravlje nije izolirano od ostalih dijelova života i sve sistemske greške vuku svoje posljedice i dovele su do stanja u kojem smo danas.

Ipak, još uvijek vjerujem da ćemo s informiranjem građana i s neprekinutom transparentnom komunikacijom uspjeti razbiti mitove. Ne postoji dilema da je visoka stopa cijepljenja jedini način da izađemo iz ove pandemije. Cjepiva su sigurna i visokoefektivna u sprječavanju hospitalizacija i smrti od Covida-19 i vjerojatno će nas dugoročno štititi od teške bolesti uslijed budućih sojeva SARS-CoV-2. Sa svakim cijepljenjem 100.000 ljudi u Makedoniji, u prosjeku spašavamo približno 750 života (vidi Grafikon 3).

Ukoliko bismo cijepili više od 80 posto starije populacije, mogli bismo se vratiti u nekakvu normalu bez prisutstva restriktivnih mjera, kao što je to napravila Švedska 29. rujna. Ali i tada ne treba očekivati da ćemo istrijebiti virus i da on neće cirkulirati u populaciji. Transmisija virusa bit će prisutna i dalje. I dalje ćemo detektirati slučajeve, ali mnogo rjeđe, dok će Covid-19 biti mnogo blaža bolest jer bi većina građana imala nekakav imuni odgovor na virus. To je, zapravo, i jedna od ključnih razlika između Covida-19 i gripe, što je dovelo do toga da su potrebne dodatne mjere za upravljanje ovom pandemijom. Za razliku od virusa gripe, SARS-CoV-2 je virus na koji nitko od nas nije imao imuni odgovor prije njegove pojave, što doprinosi težini situacije. Danas, zahvaljujući cijepljenju, a vezano s menadžeriranjem pandemije, mogli bismo pristupiti Covidu-19 kao što pristupamo gripi, ukoliko je većina nas cijepljena.

Grafikon 3. Model broja spriječenih smrtnih slučajeva od Covida-19 u Makedoniji pomoću cijepljenja. A. Međusobni odnos između stope cijepljenih i broja umrlih zbog Covida-19. B. Međusobni odnos između stope cijepljenja i zastupljenosti cijepljenih među umrlima od Covida-19. Napomena: Procjena je prema pretpostavkama modela o broju spriječenih smrtnih slučajeva. 1. Da cijela populacija bude izložena SARS-CoV-2; 2. Smrtnost zasnovana na procjenama prema starosnim grupama iz Verity et al. (2020); 3. Da je efektivnost cjepiva u sprječavanju smrtnog ishoda 90 posto; 4. Građani su cijepljeni prije izloženosti virusu; 5. Ukoliko je populacija 1,83 milijuna, prema zadnjim podacima iz DZS.

Ipak, kao i za bilo koju drugu bolest, nijedna zaštita nije apsolutna, pa čak ni cjepivo. Tako, neki ljudi, uglavnom starije i imunokompromitirane osobe, ne mogu biti zaštićeni od Covida-19 niti cijepljenjem. I kod njih bi možda treća doza cjepiva bila od koristi. Možda bi kod takvih pacijenata i novi lijekovi odigrali bitnu ulogu. Jedan takav lijek koji ulijeva nadu zove se molnupiravir, ali još je rano da bismo to sa sigurnošću tvrdili jer potrebne su opsežnije studije o njegovoj efikasnosti. Zasad ne postoje dovoljno znanstvenih dokaza da je potrebna treća doza za cijelu populaciju. Ustvari, s etičkog i zdravstvenog aspekta, sada je mnogo bitnije da se što više ljudi cijepi s dvije doze prije nego počnemo i razmišljati o trećoj dozi za bilo koga.

Tešku bolest i smrtne slučajeve zbog Covida-19 i dalje će biti prisutne kod ranjivih grupa i najstarijih, ali oni će biti drastično rjeđi kod cijepljenih. Prevelika se pažnja poklanja postotku cijepljenih među umrlim zbog Covida-19 u Makedoniji, što nameće potrebu da taj fenomen bude pojašnjen. Kao što će rasti broj cijepljenih, posebno u najstarijoj populaciji, tako će rasti i njihova zastupljenost među umrlim zbog Covida-19, a razlog za to je jednostavan matematički međusobni odnos (vidi Grafikon 3).

Naime, kad preostane mali broj necijepljenih, oni će jednostavno biti mali postotak u ranjivoj populaciji koja može razviti tešku Covid-19 bolest – to se uglavnom odnosi na građane iznad 65 godina – tako da će biti i manje zastupljeni među umrlima. Zato, kad procijepljenost bude iznad 90 posto najstarijih, imat ćemo i veću zastupljenost cijepljenih među umrlima i dobro je da sada informiramo građane, kako to netko ne bi iskoristio za buduću manipulaciju i stvaranje lažnih informacija.

Na kraju, pred nama je možda posljednji val Covida-19 i svatko od nas ima izbor ... Da se cijepimo dvjema dozama, s ciljem da drastično smanjimo smrtnost zbog Covida-19. Nije riječ samo o našim životima. Cijepljeni ostajemo na kućnom liječenju, ne opterećujemo zdravstveni sustav i ostavljamo krevete na intenzivnim odjelima za one starije građane koji ne razvijaju dobar imunološki odgovor nakon cjepiva i koji su i dalje pod rizikom od smrti; a tu su i bolesni od drugih bolesti, koji imaju potrebu da budu na intenzivnoj njezi.

Svi bez kontraindikacija i oni koji mogu doprinijeti smanjenju rizika da završe u bolnici s cjepivom, imaju moralnu i građansku odgovornost da se cijepe. Odluka da se ne cijepimo sebična je i nezrela, te joj nedostaje hrabrost i solidarnost. Što brže cijepimo 80 posto odraslih osoba, brže ćemo izaći iz ove krize.

Haris Babačić (FOTO: Privatni album)

Haris Babačić je doktorand na Institutu Karolinska u Stockholmu, Švedska. Istražuje proteomiku i proteogenomiku raka i Covid-19. Od početka pandemije aktivno prati i modelira epidemiološku situaciju u Makedoniji. Diplomirao je medicinu na Medicinskom fakultetu u Skoplju, na Sveučilištu Svetog Ćirila i Metoda, kao najbolji u generaciji. Magistrirao epidemiologiju na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu, Njemačka.

Tekst je nastao u sklopu šestog izdanja “Priča iz regije” kojeg provode makedonska Res Publica i Institut za komunikacijske studije iz Skoplja, u suradnji s partnerima iz Crne Gore (PCNEN), Hrvatske (Lupiga.Com), Kosova (Sbunker), Srbije (Autonomija), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Albanije (Exit News), Slovenije (DKIS) i Grčke (Macropolis), u okviru projekta "Poveži točke: poboljšane politike kroz građansko učešće", uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay