Vladajuća srbijanska politika želi prokazati Hrvatsku stalnim podsjećanjem na zločinačku, genocidnu NDH i osobito ustaški logor Jasenovac te na veliki srpski egzodus i na nekažnjene zločine nad Srbima u akciji Oluja i poslije nje.

Donekle slično, prokazivanje Srbije kao zločinačkog agresora u ratu u Hrvatskoj i svim ostalim ratovima u ovoj regiji 90-ih godina te sadašnje srpske politike kao sofisticiranog i malo prikrivenijeg nastavka iste takve ratničke velikosrpske politike - neupitna je i nezanemariva komponenta hrvatske politike i utjecaja na hrvatsko javno mnijenje. 

Sve je to istina. Kad se udara u najbolnije točke susjeda i protivnika, ma, ovdje čak i neprijatelja, u pravu su i jedni i drugi. Na ovaj se način već dugo gradi i nadograđuje srpski nacionalni identitet u Beogradu te tetoši, gradi i nadograđuje hrvatski identitet u Zagrebu. Jedna od važnih aktivnosti su i filmovi ako su „državni“, ako ih država i financira s idejom da budu puno više propagandni nego vrhunsko kvalitetni ili umjetnički. Lagati za domovinu - to je omiljeni zavjet svih nacionalista ovog svijeta.

DARA IZ JASENOVCA: Umetnički i zanatski slab i jedva gledljiv komad propagande

OTKRIVAMO - JASENOVAC-FOTOŠOPIRANA ISTINA: Sedlarov udarni argument o plivanju leševa uzvodno je loša montaža

PARTIZANIMA NE PAKOVATI: Hrvatska ljevica ima ozbiljan problem s nacionalizmom

U Srbiji se upravo snima film „Oluja“ režisera Miloša Radunovića, a prije nekoliko dana srpski ministar obrane Aleksandar Vulin došao je posjetiti filmsku ekipu, pa je poručio: „Nikada više nitko neće umjesto Srba pisati njihovu povijest. Zaslužili smo i izborili se za pravo da mi pišemo svoju povijest. Nitko više nikada neće trovati našu djecu lažima o srpskom narodu. Oluja se dogodila jer smo šutjeli o Jasenovcu i zato što svojoj djeci nismo dozvolili da znaju istinu o tragediji srpskog naroda te smo dočekali da nam drugi pišu povijest, da nam se podsmjehuju, da nas tjeraju da priznamo lažne genocide, da nas primoravaju da se pravimo kao da je Oluja 'humanitarna akcija'.“

Ne pišu narodi niti pripadnici naroda svoju (narodnu) povijest. Povijest i kritički i nekritički pišu svi koji su za tu temu zainteresirani i što je povijest znanstveno vjerodostojnija, utemeljena na dokumentima i što svestranijim izvorima, ona trajnije ostaje kao povijest naroda i države. Može se, naravno, jako dugo lagati, manipulirati i pisati udžbenike tako da se svoj narod prikazuje kao najbolji na svijetu i onaj koji je vječito u pravu, a neke ili brojne druge narode kao povijesne zlotvore. To može desetljećima vrlo škoditi i indoktrinirati generacije, ali se vremenom razotkriva. Vjerodostojnu povijest nije lako odbaciti stalnim lažima. 

Onoliko koliko i dokumentarni i igrani film ima propagandnu notu i cilj, toliko je lošiji kao film. Veliki srbijanski filmski državni projekt bio je i film „Dara iz Jasenovca“ (2021.) Predraga Antonijevića kojeg je velika većina kritičara (pa i u Srbiji, mnogi su se to usudili) prikazala kao neuvjerljiv, loš film, crno/bijelog vrijednosnog obrasca, banalan i politikantski, promašen u faktima. Na primjer, sve ustaše u filmu imaju crne odore, iako su takve nosili samo pripadnici Crne legije, a ostali uniforme zelenkaste boje (dosta nalik odorama današnje Hrvatske vojske).

Uz potporu hrvatske državne politike snimljeni su neki revizionistički filmski uradci Jakova Sedlara, najpoznatiji „Četverored“ (1999.), koji je i kao film i serija dosta često prikazivan na Hrvatskoj televiziji, pogotovo u izborna vremena kad je glasače trebalo podsjetiti kako su partizani bili zločinci (čak i kad su Hrvati), zadojeni velikosrpskom ideologijom koji uništavaju nevine hrvatske domoljube, u zbjegu zbog pada ustaške Pavelićeve NDH. Snimio je Sedlar još sličnih, loših filmova pa i jedan o Jasenovcu „Jasenovac - istina“ (2016.) koji se pokazao kao potpuni falsifikat, a jednu od ključnih krivotvorina raskrinkala je upravo Lupiga.

S ciljem (prejednostavnog) krivotvorenja povijesti, Hrvatska televizija je otkupljivala i filmove u produkciji katoličke Laudato TV “Magnum Crimen 1945” i “Macelj - Titovo stratište”. 

Sada se na 1. programu HTV-a ponedjeljkom napokon prikazuje prilično davno dovršena dokumentarna serija Hrvoja Klasića u 12 nastavaka „NDH“. Prva tri nastavka pokazala su i najavljuju ozbiljnu i objektivnu, stručno napravljeno dokumentarnu seriju kakvu Hrvatska na tu temu od stjecanja samostalnosti nije imala, a nije je imala niti prije jer je dokumentarizam o takvim temama i prije 1990. godine bio podložan ideološkom (naravno, ne istom) obrascu. 

O temi NDH, ali i šire, s poveznicom na rat u Hrvatskoj 90-ih godina, vrlo upečatljiv, potresan odličan autorski trosatni dokumentarni (esejistički) film snimio je Lordan Zafranović 1993. godine, naslovljen kao „Zalazak stoljeća - Testament (LZ)“. Film je nazivan „kontroverznim“, ali stavovi i komentari autora ne moraju biti općeprihvaćeni, to je i normalno u pravom vjerodostojnom filmu. U njemu je obilje izvadaka iz ustaških filmskih žurnala koje nismo mogli bilo gdje drugdje vidjeti. Film je prvi put javno prikazan tek 20 godina poslije u riječkom kazalištu, a poslije toga samo možda dvaput u Zagrebu. Naravno da Hrvatska televizija, pa niti u vrijeme SDP-ove vlasti, nije taj film nikad prikazala. Poanta i zapravo zadnja rečenica u „Testamentu“ glasi: „Da bismo imali pravo govoriti o zločinu tuđina, moramo najprije govoriti o zločinima koje su počinili oni koji su izašli iz vlastitog naroda.“

Hrvatski filmaši snimili su i distribuirali desetak i više igranih filmova čija je tema Domovinski rat, a i više je onih koji se bave različitim socijalnim posljedicama rata. Ali, kad već Srbija u državnom aranžmanu snima „Oluju“ i to, kako se čini, kao svojevrsni scenaristički nastavak „Dare iz Jasenovca“, onda valja spomenuti veliku TV-seriju i film Antuna Vrdoljaka „General“, za koje je utrošeno, ne zna se točno, ali najmanje 30-ak milijuna kuna. Pokupljeno je i primijenjeno u filmu-seriji sve najgore iz onih baš loših partizanskih filmova (jer, bilo ih je i posve kvalitetnih), slab scenarij, neprirodni dijalozi, klasična jednodimenzionalnost (svi su „naši“ dobri, svi neprijatelji zli), vrlo loš zvuk, itd. Nitko to, tko baš nije morao, nije niti gledao. Vjerojatno niti sam general Ante Gotovina koji se zapravo prilično jasno ogradio od Vrdoljakovog filma, tako da ni u čemu u vezi s njim nije želio sudjelovati. No, zato je, otvarajući festival u Puli u srpnju 2019., tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović rekla da „General“ nije samo priča o jednom zaslužnom čovjeku, generalu pobjedničke Hrvatske vojske Anti Gotovini, već je to priča Domovinskog rata, ali prije svega priča hrvatske borbe za ljudsku i nacionalnu slobodu. Predsjednica je tako već na početku festivala isfavorizirala film u koji su ubačeni silni milijuni (a afera o tome gdje su pare tek je slijedila!?), ali se niti žiri niti publika u Puli nisu dali smesti, pa je „General“ dobio samo sporedna priznanja za specijalne efekte i dvije sporedne glumačke uloge. 

Hrvatska kinematografija u posljednjih 30 godina proizvela je i poneke vrlo dobre i međunarodno nagrađivane ratne filmove. Komediju „Kako je počeo rat na mom otoku“ (1996.) Vinka Brešana gledalo je u kinima 350.000 gledatelja. Ok, to je komedija, no Brešan je snimio i vrlo dobar „ozbiljan“ film „Svjedoci“, Kristijan Milić vrlo uspješan ratni film „55“. Nagrađivani su i „Crnci“ Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Izvrstan film „Zvizdan“ (2015.) poratne tematike snimio je Dalibor Matanić, jako dobar i isto tako u inozemstvu je bio zapažen film Zrinka Ogreste „S one strane“ (2016.). Posljedicama ratne devastacije uspješno se bavio Branko Schmidt, osobito u filmu „Metastaze“ (2009.), a ove je godine snimio film o braniteljima „A bili smo vam dobri“, koji, osim u Puli, nije još bio prikazivan. 

U Srbiji su snimljeni umjetnički vrlo kvalitetni ratni i poratni filmovi „Lepa sela lepo gore“ (1996.) Srđana Dragojevića i „Rane“ (1998.) istog režisera. I Emir Kusturica (bez obzira na njegove osobno pretjerano prosrpske stavove) u svom nadrealnom stilu snimio je vrlo dobri ratni „Život je čudo“ (2004.). Odličan je „Teret“ (2009.) Ognjena Glavonića. Vjerojatno najbolji ratni film na ovim prostorima „Ničija zemlja“ (2001.) režirao je bosanskohercegovački redatelj Denis Tanović i za taj je film dobio Oskara.

Hrvatskog igranog filma o Oluji, koliko znamo, nema, a ne treba ga niti biti. Ovisi o inspiraciji scenarista, režisera i ostalih u filmskoj industriji. Nekakav državni megaprojekt s tom temom koji bi netko naručio, možda čak kao odgovor Srbiji, treba svakako izbjeći. Film s tezom, pogotovo s tezom o trijumfalnoj pobjedi neće biti uspješan i umjetnički kvalitetan. Umjetnička istina stoji uvijek nasuprot propagandi. U onom zajedničkom socijalističkom, jugoslavenskom nasljeđu, film se, uostalom kao i druga umjetnost, oslobodio socrealizma još u 50-im godinama, pogotovo kasnije, a sa zastojem u 70-ima. Bez obzira na neviđeni nacionalni ponos koji nam nakon 13 stoljeća nadima grudi - nema povratka nazad.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube