Još od početka pandemije Istra se mogla pohvaliti s vrlo niskim, a najčešće u hrvatskim okvirima i najnižim postotkom novih i aktivnih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2. Zaraza u Istri ostala je pod kontrolom još tijekom prvog vala dok je pandemija bjesnila u sjevernoj Italiji u koju je mnoštvo Istrana tjednima prije odlazilo na posao i skijanje. Uspješna borba s COVID-om tada se pripisivala brzoj reakciji istarskog kriznog stožera koji je uveo najstrože mjere u Hrvatskoj. Po pitanju stope novih slučajeva, po statistici Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti, Istra i dalje po niskoj incidenciji odskače od ostatka Hrvatske. Međutim, za razliku od ranijih razdoblja pandemije, dio statistike zadnja dva mjeseca narušava priču o Istri kao svojevrsnom europskom fenomenu kontroliranja zaraze: postotak hospitaliziranih od broja aktivnih pozitivnih slučajeva u travnju i prvom dijelu svibnja toliko je visok da je postao fenomen za sebe.

„Izrael je uistinu država aparthejda“, kaže izraelski novinar Gideon Levy pišući kako mogu lagati sebe da ovo nije aparthejd, ali da je Izrael prešao crtu. Levy cinično komentira i kako će Sjedinjene Države poslije smirivanje sukoba opet nastaviti beskorisni “mirovni proces”, dok će zemlje zapadne Evrope tražiti zeleno svjetlo da podrže taj proces, bez osude ovakve politike Izraela. Njegovo pitanje je otvoreno: „Jesmo li spremni riješiti drugi aparthejd na isti način kao što smo riješili prvi? Zašto ne? Zbog toga što su bijelci ovdje Židovi? Zbog toga što je postojao Holokaust? Koja je razlika?“ Njegov kolega Louis Fishman u svojoj kolumni za izraelski Haaretz piše o dugogodišnjoj politici Izraela prema Palestincima: „Generacije i generacije ljudi u Izraelu su odrasle sa stavom da ne postoji palestinsko pitanje i da ne postoji sistemski aparthejd prema Palestincima“.

Već duže vrijeme se diljem američkog kontinenta demistificira priča o lažnom “otkriću” Amerike (koju, naravno, nitko nije “otkrio” nego je jednostavno silom prisvojio), kao i o kristijanizaciji autohtonih naroda kao o tobože “civilizacijskom blagoslovu” kojeg su europski osvajači donijeli sa sobom u ovaj dio svijeta ... Zbog toga su danas u Americi učestali slučajevi rušenja i uništavanja najrazličitijih simbola i spomenika koji su bili podignuti u čast Kristofora Kolumba ili drugih “otkrivača”, “civilizatora” i osvajača Amerike. Predstavnici autohtonih američkih naroda koji su najveće žrtve europske konkviste poduzimaju razne akcije osvješćenja postojećeg stanja pa su tako njihovi predstavnici ovih dana krenuli na putovanje u suprotnom smjeru od onog kojeg su europski kolonizatori Latinske Amerike izveli prije 500 godina. Kada se iskrcaju na europsko tlo reći će: “Predajte se vi bljedoliki hetero-patrijarhalisti koji progonite različite!”

U vrijeme dok je još bio najpoznatiji nepoznati, Collins je bio prozvan i „najusamljenijim čovjekom na svijetu“: te povijesne ljetne noći 1969., kad smo u tri sata iza ponoći očiju prikovanih uz crno-bijele televizore bez daha pratili kako se Neil Armstrong i Edwin Buzz Aldrin spremaju zakoračiti na Mjesec, Michael Collins je u komandnom modulu Columbia plutao stotinjak kilometara iznad njih. Dvadesetak sati sam je tako kružio lunarnom orbitom, svaka dva sata zalazeći „iza Mjeseca“ i kružeći nad njegovom tamnom stranom, da sljedećih četrdeset osam minuta bude sam samcat u cijelom gluhom Svemiru, bez vizualnog kontakta i radio veze s Houstonom, odsječen od rodne Zemlje i cijelog čovječanstva. I ako je ijedan od slavne trojice morao biti hladnokrvniji i hrabriji od druge dvojice, ako uopće među njima treba tražiti superheroja, onda je to bio on.

Kakva je to država u kojoj državni funkcioner optužen za seksualno iskorišćavanje maloletnica i podvođenje žena može da postane nacionalna televizijska zvezda u samo nekoliko dana od optužbe i da za uznemiravanje tuži svedoka optužbe čiji identitet javno nije ni otkriven? Kakva je to država u kojoj čovek koji se bori proti pedofilije javno izjavljuje da se može desiti da ga zbog njegovih aktivnosti ubiju? Možda bismo svi mogli da, umesto što kao papagaji ponavljamo naučeno, jer smo ucenjeni, uplašeni, neobavešteni, zbunjeni ili tek prilepljeni za svoje privilegije, počnemo da radimo svoj posao. Ma koliko bilo teško i bolno, možda je trenutak da počnemo da govorimo. Možda je konačno došao trenutak da izbacimo konjsku glavu koja nam truli u krevetu trideset godina, a ne da taj posao ostavljamo našoj deci. Čini se da za Srbiju sada nema prečeg posla.

Najdalje u opravdavanju onoga što se ne može opravdati otišao je MOST-ov kandidat za gradonačelnika i saborski zastupnik ove stranke, Zvonimir Troskot. On je za N1 danas izjavio „govorimo o mladiću koji ima 13-14 godina, koji je zagrljen, gdje je ruka…“, dodavši kako je to „dječačka prošlost“. Dakle, uistinu je nevjerojatno da jedan od prvih ljudi MOST-a poseže za ovakvom vrstom laži i ničim utemeljene manipulacije. Naime, Perić danas ima 39 godina. Kako smo napisali u prethodnom tekstu većinu spornih fotografija objavio je od 2014. godine na ovamo. Dakle, ne kao tinejdžer, nego kao odrasla osoba s 32 i više godina. Nitko od svih MOST-ovaca koji su se danas po raznim medijima uspeli braniti svoju uzdanicu, nije smogao toliko političke mudrosti da ovu temu iskoristi kako bi jasno osudio veličanje ustaškog i nacističkog režima te se javno odredio prema ovoj problematici. Možemo se samo pitati zašto je to tako.