Što je uvrijedilo zamjenika gradonačelnika Beograda, Gorana Vesića, do te mjere da je svoju uvrijeđenost izvolio javno staviti u obranu "cele srpske istorije"? Pa, recimo da je Dežulović nastupio u prepoznatljivom svom stilu te je primijetio da "Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne, ili Jagodina za bogate", odnosno da je "u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim, čudovišnim Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa". Ove Dežulovićeve teze, na pogon Vesićeve uvrijeđenosti, lansirane su na društvene mreže - Twitter i Facebook - te smo kao rezultat dobili oštru razmjenu vatre uvrijeđenih Vesićevaca i Dežulovićevih pristalica.

Isprva nisam mogao otvoriti oči, već sam samo vidio svjetlo i čuo zvukove oko sebe. “On se budi!”, čuo sam glas. Čuo sam i da me dozivaju, ali nisam mogao reagirati. Prošlo je neko vrijeme i desno oko mi se lagano otvorilo i mogao sam vidjeti obrise osoba koje se zaposleno kreću po sobi u kojoj sam ležao. Prošlo je neko vrijeme dok nisam otvorio i drugo oko. Nije baš pomoglo, jer sam sada sve vidio duplo. Tada su primijetili da sam budan i okupili se oko mene. Vidim samo zaštitna odijela, zaštitne naočale i vizire i maske. Razaznajem u magli da neki od njih imaju napisana imena na vizirima, ali nisam u stanju pročitati. Pokušavam im bezuspješno zapamtiti oči. Mislim kako su ovo ljudi koji su me spasili, a neću ih znati niti pozdraviti na ulici ako ih ikada sretnem.

"Ne bih rekla da sam 'zarobljena u tijelu muškaraca', smatram taj izraz vrlo arhaičnim, jer sam bila prisiljena na mušku rodnu prezentaciju od najmanjih nogu, bez obzira što sam shvatila da sam cura, onda kada je u mojoj tadašnjoj okolini i većina mojih cisrodnih vršnjakinja i vršnjaka shvatilo svoje rodove, tamo između svoje četvrte i šeste godine života", govori u intervju za Lupigu 31- godišnja Sonja Hranjec. U očima svijeta, ona je rođena kao muškarac. Sonja se sa svijetom, međutim, ne bi složila. U dobi kad djeca shvaćaju kojeg su roda, Sonja je shvatila da je žena. Imala je tjelesne atribute muškarca, ali od najmanjih nogu, kako sama kaže, bila je "žena prisiljena na mušku rodnu prezentaciju". Kao takva, Sonja je proživjela djetinjstvo, pubertet i dobar dio mladosti. U alternativnim krugovima Zagreba i Hrvatske poznavali su je kao punkera i frontmena benda Abergaz, koji se nazivao Njec Hranjec.

„S pomirenjem je jedna stvar uvijek zeznuta, a to je da ono uvijek ne povlači isključivo mir nego kod mnogih izaziva tenzije. Moramo se suočiti i s tom drugom stranom, a ispada da mi u Hrvatskoj samo tu drugu stranu i živimo“, rekao je u Lupiginoj tv emisiji Podroom, Eugen Jakovčić iz Documente - Centra za suočavanje s prošlošću. Lupiga se ovoga puta u emisiji pozabavila ekstremizmom i govorom mržnje, a uz Jakovčića ugostili smo i saborskog zastupnika Bojana Glavaševića koji je nedavno na svom Facebooku objavio „Izbor iz antologije mržnje“ gdje je skupio prijeteće i mrziteljske poruke koje je godinama dobivao, a, nažalost, dobiva ih i danas. „Bilo je tu još vrlo neugodnih trenutaka koje sam prošao uglavnom sam. Imao sam bizarne situacije u kojima državno odvjetništvo ne može procesuirati prijetnje na društvenim mrežama jer društvene mreže ne surađuju odnosno odbijaju dostaviti potrebne podatke", kaže Glavašević.