Ono što su brojni domaći ljubitelji filma silno iščekivali, dogodit će se danas. Naime, u 18 sati upogonit će se ovogodišnji Zagreb Film Festival, a uslijed loše epidemiološke situacije u Zagrebu i Hrvatskoj, po prvi puta festival će se održati online, putem platformi www.kinoeuropa.hr i croatian.film te festivalske web stranice www.zff.hr. Od 8. do 15. studenog imat ćemo priliku pogledati obilje dobrih filmova, a sve počinje s filmom „Otac“ Srđana Golubovića s Goranom Bogdanom u glavnoj ulozi, koji se prikazuje izvan konkurencije i koji će otvoriti festival. Svi filmovi bit će dostupni za gledanje u periodu od 24 sata od „premijere“, i to u ritmu od 18 sati na dan festivalskog prikazivanja do 18 sati narednog dana. Nažalost, pravila su takva da će biti dostupni samo na teritoriju Hrvatske. Dio besplatno, a dio uz kupnju online ulaznica. Svi filmovi bit će dostupni za gledanje u periodu od 24 sata.

Punih 25 godina nakon što je rat u Hrvatskoj završio visoka politika odlučila je pokušati prekinuti hrvatsko-srpsku spiralu mržnje. Međusobno uvažavanje žrtava do ove godine bio je poprilično nepoznat pojam. O tome što ovaj „obrat“ može donijeti u hrvatsko-srpskim odnosima i kako može utjecati na odnose u regiji, razgovarali smo s Brankom Vierdom iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), koja već godinama raznim akcijama upozorava javnost na važnost međusobnog uvažavanja žrtava rata kao zaloga za svjetliju budućnost. „Ovakav primjer može, ja doista vjerujem, poslužiti drugim državama da nekako prepoznaju važnost takvog tipa suradnje i doprinosa ne samo budućnosti, nego i sadašnjosti jer vidimo kakva je situacija. Daleko od toga da je činjenica kako vrijeme prolazi, mir dolazi sam po sebi. Mi definitivno nismo u ratu, ali da smo u nekakvom ostvarenju potpunog mira, da ga tako nazovem – nismo“, objašnjava Vierda.

Kada se iza njih zalupe teška zatvorska vrata, a oni udahnu dugo priželjkivani zrak slobode, bivši zatvorenici se smjesta suočavaju s novim teškim izazovima i problemima. Mnogi se ponajprije sudare s činjenicom kako nemaju posla koji bi im osigurao dostojnu egzistenciju. A pošten posao, bez stranačke iskaznice i debelih rodbinskih veza, k tome još i sa stigmom „bivšeg zatvorenika“ nije lako naći - to mnogi koji žive u Hrvatskoj znaju i bez zatvorskog iskustva. Neki se prepuste očaju, beznađu ili, još gore, sumnjivim poslovima koji bi ih vrlo brzo ponovno mogli vratiti iza rešetaka, dok neki uspješno „okrenu novu stranicu u životu“, što je najčešće težak i mukotrpan put koji zahtijeva odlučnost ukoliko se ne želi natrag u Lepoglavu, Požegu, Valturu, Glinu ... Među takvima je i 37-godišnjak čije ime nećemo isticati iz više razumljivih razloga. Nakon drugog boravka u zatvoru odlučio je, ukratko, da se tamo više neće vraćati. I nije ...

Pisati ovu kritiku iz Beča, dan posle prvog terorističkog napada u ovom gradu još od 1980. godine nije lak zadatak jer se događaji u filmu „Zašto ne ti?“ i našoj novoj austrijskoj stvarnosti bolno poklapaju. Film pokazuje širok spektar posledica jednog bezumnog čina ostrašćenih pojedinaca koji u ponor baca širu grupu građana koja ne može da se nosi sa težinom tragedije sa smrtonosnim posledicama. A bezumni čin je napad islamskih terorista na gej klub u koji odlazi glavni protagonist ovog filma, a u napadu samo mala grupa ljudi izbegava smrt. Redateljka Evi Romen kao inspiraciju citira teroristički napad na pariški Bataclan 2015. godine koji je odneo 137 ljudskih života. Sama scena krvoprolića uzima svega par minuta, i koncentracija je na sve ono što dolazi posle. Dok se preživeli Mario nosi sam sa svojim bolom u sredini koja ga perverzno krivi za to što je baš on živ, zajednica dodatno ogreza u rasizam i islamofobiju.

Ako jednom jedna formula dobro funkcioniše, to ne znači da ju možeš uporabiti baš u svakomu filmu, naročito ako se u njemu radi o komplikovanoj istorijskoj ličnosti kao što je to Eleanor „Tussi“ Marx, ćerka utemeljitelja komunizma. Ova nejaka juhica o Marxovoj koja je svoj kratki vek posvetila boljitku života radničke klase i jačanju prava žena, skuhana je od strane italijanske redateljke Susanne Nicchiarelli čiji je ovo četvrti dugometraži igrani film. Film se otvara sahranom Karla Marxa u Londonu koju prate eksplozivni zvuci pesme „Wave oh History“ američkog „crvenog“ benda Downtown Boys. Taj momenat ostavlja stran utisak jer je u pitanju usiljenost rihtanja poruke koju nosi jedna strofa tipične post-punk pesmice sa tekstom koji odjekuje ko prazna kanta kad je šutneš nogom, na oproštaju ćerke od roditelja koji je svet doslovce okrenuo naopačke.

Ima li ikakve sličnosti između govora mržnje i bespoštedne kritike vlasti i želi li hrvatska vlada zaključcima Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti koju vodi potpredsjednik Vlade, i jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda „protiv Jugoslavena“ 2014. godine, Tomo Medved, okrenuti pilu naopako i po dobro poznatim modelima zatirati i gušiti demokraciju u Hrvatskoj? Vrijedi primijetiti i kako na sjednicu Vlade dolazi i osjetno restriktivniji Zakon o elektroničkim medijima. Govorom mržnje ugrožava se demokracija i sloboda govora. Ali ne smije se dopustiti da vladajući proglašavaju govorom mržnje i kritike prema ovoj vlasti, pa i one najžešće kritike, kako bi pokušali ušutkati političke oponente po obrascima sličnim onima koji se sada primjenjuju u Mađarskoj i Poljskoj. I najstrastvenije političke kritike vlasti, vladajućih stranaka, verbalni napadi na pripadnike opozicijske stranke - to je naprosto samo politička borba, čak i kad je taj govor uvredljiv.