Vijest o baranjskom nastavniku Novakoviću – otpuštenom s posla 1999. godine u srednjoj školi u Dardi i lani preminulom, u čiju korist je, nakon pustih godina jalovog potucanja po hrvatskim sudovima, nedavno presudio Europski sud za ljudska prava – jeziva je na više nivoa apsurdnosti. Hm, mrtav dočekao pravdu (?) nakon što je otpušten s posla zbog korištenja riječi "tavanica" (?). Hrvatska država pobijedila ga je i u svom porazu, jer od tih 21 godinu onu u kojoj pobjeđuje nije doživio, a prethodnih 20 proveo je, poput Blocka, siromašnog trgovca iz Kafkinog "Procesa", progutan od procesa, trpeći od njega samog, a ne tek od osude, podnoseći unaprijed svo vrijeme posljedice kao da je kriv za ono za što će konačna presuda prekasno potvrditi da nije bio. Tko se još sjeća slučaja stanovitog Borisa Stepinca? Nije i on, ne, čekao predugo na pravdu. Naprotiv, proces mu je trajao svega sedam dana (srpski: sedam dana!). Uključujući vikend.

Nedavno je u hrvatskom medijskom prostoru „buknula“ vijest kako je na prestižnom venecijanskom filmskom festivalu za najbolji igrani dugometražni film nagrada Zlatni lav otišla u ruke amaterskog redatelja Maria Šuline iz Đakova za njegov film „Adam“ koji je snimao u vlastitoj produkciji. Šulinu se intervjuiralo, problematizirala se činjenica kako projekt nije prepoznao i podržao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Fotografije Šulininog Zlatnog lava prikazivane su na dnevniku vodećih TV kuća, a da pritom nitko nije primijetio da njegov kipić nije onaj koji dodjeljuje Venecijanski filmski festival. Naime, nagradu Šulini je dodijelio filmski festival koji samo svojim imenom "kopira" slavni svjetski festival, a festivalsku službenu Facebook stranicu prati ga tek 796 osoba. Da je tome tako posvjedočio je i sam redatelj na svojem Facebook profilu, isti onaj redatelj koji je danima davao intervjue ne spominjući da se radi o zabuni.

„Pa nek' crknu od ljubomore, nek' se kupaju u svojoj mržnji. Evo, ja im poručujem to. Ali žičara će voziti 3. siječnja. Najljepša u Europi“, tako je govorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić krajem studenog kada su se novinari “drznuli“ uputiti mu nekoliko pitanja o sljemenskoj žičari o kojoj su mediji tih dana izvještavali kao o prvorazrednoj aferi. Međutim, izgleda da žičara ipak neće „voziti“ 3. siječnja kao što je zagrebački gradonačelnik ljutito obećao. Naime, kako doznaje Radio Sljeme žičara neće moći biti puštena u promet 3. siječnja kada se na Sljemenu održava skijaška utrka „Snježna kraljica“, već će se svečano otvorenje odgoditi za najmanje dva tjedna. Prema potvrđenim informacijama kojima raspolaže Radio Sljeme izvođač radova na žičari, austrijska tvrtka Doppelmayr Seilbahnen, još nije dostavila dokumentaciju koja je nužna za izdavanje uporabne dozvole.

Mučni prizori razrušene Petrinje i okolnih banijskih mjesta obišli su svijet. Mjesta koja su prije potresa još od rata bila potpuno zanemarena sada su razorena, a u situaciji u kojoj se nitko ovih dana ne može dobro osjećati, otvorila se još jedna – za mnoge – bolna tema. Naime, vlada planirana skladištiti radioaktivni otpad iz Nuklearne elektrane Krško u bivšoj vojarni Čerkezovac u Općini Dvor koja je također stradala u ovotjednom razornom potresu. U Strateškoj studiji, između ostalog, analizirana je i potencijalna opasnost od potresa za planirano skladište radioaktivnog otpada, a izradila ju je od vlade ovlaštena tvrtka Ekonerg koja zaključuje kako je sa seizmološkog gledišta ova lokacija na Baniji vrlo kvalitetna i kako geološke strukture koje tamo postoje ne mogu generirati ozbiljan potres. Na suprotne argumente godinama je upozoravao gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović, kao i bojni građani Banije.

Još mjeseci i mjeseci će biti potrebni kako bi se utvrdila potpuna šteta nastala u razornom potresu koji je ovog utorka pogodio Baniju, ako ikada i bude utvrđena. Središte Petrinje gotovo u potpunosti je nepovratno uništeno, a tek je nešto bolja situacija u Glini. Fotografije koja vam ovdje donosimo snimljene su 2016. godine u središtima Petrinje i Gline te ukazuju u kojoj mjeri su ta dva grada bila zapuštena nakon rata. Objekti i fasade s fotografija izgledaju kao da su već preživjeli jaki potres, a radi se o istim onim zgradama koje su u ovotjednom potresu najviše stradale i čije fotografije s tugom gledate ovih dana. I sami ćete ih prepoznati te zaključiti kako je porazno da se nešto ovako moralo dogoditi kako bi država obratila pažnju na ove krajeve. Dakle, evo kako su Petrinja i Glina izgledali prije potresa …

„Život je stao“, možda je najiskreniji opis onoga što smo zatekli na Baniji. Lupigini fotoreporteri i jučer su i danas posjetili Petrinju i Glinu, dva grada koja je najviše pogodio jučerašnji razorni potres. Danas su nas ulice u središtu Petrinje dočekale raščišćene od tona i tona razrušenog građevinskog materijala, a sablasne kulise onoga što se nekada nazivalo centrom bolno podsjećaju na svu razornost potresa koji je pogodio ionako od rata oštećen i zapušten grad. Ljudi na Baniji su još uvijek uplašeni i gotovo da nema nikoga čija kuća ili stan nisu pretrpjeli štetu. Svi su se danas posvetili sanaciji i svi brinu svoje muke. Sve to još može ostavljati neki dojam živosti i nade, ali teško je ne zapitati se što će s tim krajevima, koji su odavno zaboravljeni, biti kada svi ti ljudi odu svojim kućama i Banijci ostanu sami sa sobom i svim problemima koje im je donio potres.