TUĐMANOVO KUKAVIČJE JAJE

Zašto zakonska zabrana ustaških simbola danas može biti samo – kič?

ritn by: Žarko Puhovski | 08.02.2021.
TUĐMANOVO KUKAVIČJE JAJE: Zašto zakonska zabrana ustaških simbola danas može biti samo – kič?
Svatko bi komu je do konačnoga razvoda Hrvatske i NDH trebao podržati inicijativu o „konačnoj zakonskoj zabrani ustaških simbola“ - da nije nemoguća. Jednostavno zato što (nužno) izostavlja s popisa objekata za zabranu upravo bitan ustaški simbol koji neprijeporno prožima hrvatsku svakodnevicu. Riječ je, naravno, o kuni. Ta je (heraldički logično: grabežljiva) životinjica ekskluzivan endehaovski (dakle: ustaški) novčani simbol. Ne samo stoga što u memoarskoj knjizi „Doživljaji” Ante Pavelić piše: „Naziv, koji sam dao toj novčanoj jedinici, podsjećao je na povijesno ime kuninog krzna, što je bilo u dalekoj prošlosti platežno sredstvo u našoj domovini, osobito na dunavskom području, i to smatrano kao najzdravije platežno sredstvo.” Činjenica je da niz Tuđmanovih trabanata početkom devedesetih nije uspio pronaći nikakav dokaz da je kuna u hrvatskoj povijesti (prije NDH) bila išta drugo do (davni) oblik naturalnoga harača.

Posljednjih je dana opet aktualizirano pitanje „konačne zakonske zabrane ustaških simbola“. Kako je objavljeno na internetskim stranicama Židovske općine Zagreb (ŽOZ), u njezinim je prostorijama „održan sastanak predstavnika naroda žrtava NDH, antifašista i većine Klubova zastupnika u Saboru RH, kako vladajućih, tako i oporbenih stranaka“. U ime sudionika predsjednik ŽOZ, Ognjen Kraus, javno je oglasio da je „na sastanku jednoglasno zaključeno da se pristupi usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u saborsku proceduru zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških obilježja i znakovlja, nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločina“.

Poslije ovoga sastanka došlo je (opet jednom) do intenziviranja rasprave o naravi tih obilježja i mogućnosti njihove zabrane. Uslijedile su i „ograde“ onih (HDZ, dakako) koji su smatrali da nazočnost njihova člana još ne označuje stranačku potporu rečenome zaključku, &td. Ukratko, uobičajeni (antifašistički) galimatijas.

Ono što je, međutim, dodatno zamagljivalo dotični svjetonazorsko-politikantski koloplet činjenica je njegova - ne samo terminskoga - vezivanja uz Dan sjećanja na holokaust. Jer, taj je izum zlosretne Organizacije ujedinjenih nacija drečeći primjer razumijevanja zbilje u kič konturama, čak štoviše: u voajerskome postavu.

Ideja da se dan sjećanja veže uz datum ulaska savezničkih vojnih jedinica u logor Auschwitz-Birkenau na kraju rata legitimira, naime, promatralački koncept koji je suodgovoran za mnoge zločine. Opet se - sada i službeno - „svijet“ ponaša kao da se logora treba sjećati tek otkako su vojno osvojeni, kao da u desetljeću prije u njima nisu ubijeni milijuni - i kao da se to, u mnogome, nije i prije znalo. Na tom tragu, zloglasna hrvatska inačica Wikipedije ovaj dan indikativno određuje kao dan sjećanja na žrtve „genocida europskih Židova kojeg je nacionalsocijalistička Njemačka sprovodila između 1941. i 1945.“ (dakako, od 1941.- 1945. u ratu su bile Jugoslavija i SAD, a genocid je bio na djelu i ranije - i to ne kao „genocid europskih Židova“, nego kao genocid nad njima, i to ne kao „samo“ njemački genocid). 

ZDS
U iole ozbiljnoj raspravi više nije sporno da je poklič/pozdrav/lozinka „Za dom spremni!“ ustaškoga podrijetla - ulaz u ustaški logor na mjestu današnjeg zagrebačkog Studentskog centra (FOTO: Wikimedia)

Indikativno je da diplokratima (koji zadovoljno žive promatrajući, sa zanimanjem, svijet iz iznutrica luksuznih palača) nije palo na pamet proglasiti danom prisjećanja, primjerice 15. rujna kada je 1935. godine Hitlerov „parlament“ donio „Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti“ - i time ozakonio mega-pogrom (na žalost, ni 30. travnja, datum na koji je - 1941. - u NDH proglašen gotovo identični zakon u domaćoj se javnosti ne spominje). Ili 15. srpnja kada je 1937. godine pored kultnoga locusa njemačke kulture, Weimara, otvoren logor Buchenwald i započelo „koncentriranje“ (rasno i politički određenih) neprijatelja režima - koji će, potom, biti naprosto industrijski uništavani. Zadovoljili su se obilježavanjem neposredne spoznaje na kraju balade i time ozbiljno oštetili važnu inicijativu (sažeto je to, premda nehotice, u rečenome povodu, izrazila Vlada RH na svojem portalu: „Oslobođenje nacističkog logora Auschwitz-Birkenau bio je kraj najmračnijeg perioda u europskoj i svjetskoj povijesti“ - ako je, naime, doista o „kraju“ riječ, valjalo bi toga dana slaviti, a ne komemorirati).

Uz to, danas već (na žalost) opće usvojena oznaka holokaust u mnogome promašuje ono na što bi da podsjeća; izvorna je to oznaka sofisticiranoga antičkog vjerskog rituala, veoma daleka od neprispodobiva zla nacističkoga „konačnoga rješenja“. Šoa, ili Churban tradicijski i jezično (hebrejski ili jidiš), zasigurno bolje odgovara ovome - državno ustrojenom - „radikalnom zlu“. No, (zapravo zabašurujući) termin holokaust je prije pola stoljeća proširen NBC-ovom televizijskom serijom istoga naziva i danas je, izgleda, nenadomjestiv u globalnome žargonu.

U takvom ozračju još se je jednom pokazalo da nema tako ozbiljne teme koju (politički) kič ne bi mogao nadvladati svodeći (i) teško nasljeđe na nejasne medijske sličice. Pa onda ni (ma koliko ozbiljno zamišljena) inicijativa manjinskih udruga i stranaka nije imala šansu izići iz okvira zadanih trenutnim ustrojem javnosti. Jer, naizgled radikalna inicijativa nije samo naišla na protimbu onih s druge strane (koji, primjerice, smatraju da je pozdrav „Za dom spremni!“ prapovijesna hrvatska popudbina, ili se pak bune protiv izostavljanja crvene zvijezde s popisa prohibiranih simbola), niti onih, koji tradicionalno, smatraju da „nije trenutak“. Inicijativa se, potencijalno ozbiljnije, sapleće o konsekvencije vlastitih nakana.

U iole ozbiljnoj raspravi više nije sporno da je poklič/pozdrav/lozinka „Za dom spremni!“ ustaškoga podrijetla (i Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Klasić su, npr., suglasni u tom pogledu), sve je šire jasno i to da je ovaj pozdrav u ranim devedesetima korišten baš kao oznaka simpatija za blagopočivajuću NDH (od Peđe Grbina do Ante Prkačina, recimo). I to jest jedan od specifičnih simbola koljačkoga režima, za razliku od mnogih drugih koje je taj režim rabio kao tek jedan od korisnika (primjerice grb s prvim bijelim poljem, koji se može naći i stoljećima prije NDH, ali, mjestimice, i desetljećima poslije nje - proviđen crvenom zvijezdom, dapače).

Svatko bi, dakle, komu je do konačnoga razvoda Hrvatske i NDH trebao podržati ovakvu inicijativu - da nije nemoguća. Jednostavno zato što (nužno) izostavlja s popisa objekata za zabranu upravo bitan ustaški simbol koji neprijeporno prožima hrvatsku svakodnevicu. Riječ je, naravno, o kuni. Ta je (heraldički logično: grabežljiva) životinjica ekskluzivan endehaovski (dakle: ustaški) novčani simbol. Ne samo stoga što u memoarskoj knjizi „Doživljaji” (Despot infinitus, 2015.) Ante Pavelić piše: „U tu svrhu zamislio sam simbolički kovati srebrni novac u vrijednosti od pet kuna. Naziv, koji sam dao toj novčanoj jedinici, podsjećao je na povijesno ime kuninog krzna, što je bilo u dalekoj prošlosti platežno sredstvo u našoj domovini, osobito na dunavskom području, i to smatrano kao najzdravije platežno sredstvo.” 

Franjo Tuđman
Tuđmanu je bilo ponajprije stalo do izmišljanja tradicije (FOTO: Novilist.hr)

Neovisno o Pavelićevoj samohvali, činjenica je da niz Tuđmanovih trabanata početkom devedesetih nije uspio pronaći nikakav dokaz da je kuna u hrvatskoj povijesti (prije NDH) bila išta drugo do (davni) oblik naturalnoga harača. No, ni Aralica, niti Brandt, ni Hanžeković (sr.), niti Tomac nisu mogli doći do riječi kada je prvi hrvatski predsjednik (PHP) odlučio da kuna bude ime hrvatske valute (čak i unatoč službenoj odluci o nazivu kruna, koja je već bila objavljena u „Narodnim novinama“). 

Tuđmanu je - kao i velikome broju njegovih tadašnjih kolega po funkciji diljem istočne Evrope i srednje Azije (koje obično vezuju uz termin demokratura) - bilo ponajprije stalo do izmišljanja tradicije. To da Hrvatska nije tikva bez korijena trebalo je, stalno iznova, dokazivati - od preambule ustava, preko uvođenja (tipično dvorske!?) funkcije čuvara državnoga pečata na dalje; time se nisu postizali nikakvi efekti u svijetu, a sve manji i u zemlji, no fiksacija PHP je trajala. Važnije od zavodljiva monarhoidnoga suzvučja krune („predsjednički dvori“ su već bili imenovani, a najstariji sin Vođe je službeno kontrolirao dotok informacija - baš kao u saraju) bilo je ipak insistiranje na hrvatskoj izvornosti; srpski (naime, latinsko-arapski), ili austrijski naziv nije dolazio u obzir, trebalo je izmisliti pravu hrvatsku (točnije: rusko-hrvatsku) baštinu, pa i neovisno o povijesnim činjenicama.

Konačna je odluka naišla na razmjerno mlake javne prigovore (jer se je prethodno toliko o tomu raspravljalo, da su se gotovo svi već bili nekako unaprijed pomirili s ishodom), ustaški je naziv novca i službeno prihvaćen (postojale su, doduše, na oslobođenome području povremeno i „partizanske kune“, no to doista ne mijenja stvar u bitnome). Kao najširi komunikacijski medij (Simmelovim riječima: „Novac je pauk koji prede društvenu mrežu“) novac je normalizirao ustašku tradiciju, a PHP je pokazao shizoferni stav spram ovoga odsjeka prošlosti. Ta je shizofrenost izražena, s jedne strane, u progonu haespeovaca, njihova korištenja ustaškoga znakovlja i (prije svega) pokušaja da ustanove stranačku vojsku. No, s druge strane, pred alternativom: simbol bez (domaće tradicijske) patine, ili onaj s ustaškom prošlošću, Tuđman je - sukladno svojemu nosivom prijemodernističkom impetusu - birao onaj s baštinom, ma kakva bila. I kukavičje je jaje bilo podmetnuto.

Kune NDH
Niz Tuđmanovih trabanata početkom devedesetih nije uspio pronaći nikakav dokaz da je kuna u hrvatskoj povijesti (prije NDH) bila išta drugo do (davni) oblik naturalnoga harača (FOTO: Wikimedia)

A hrvatsko je pučanstvo u nezanemarivom (premda, vjerojatno, ne i većinskom) dijelu nastavilo (ili učilo) živjeti s nesimpatičnim simbolima. U jugoslavensko doba se živjelo pod terorom rogobatnih partijsko-partizanskih znakova - ključna prometnica u Novome Zagrebu, recimo, službeno se je zvala: „Avenija osme mjesne konferencije zagrebačkih komunista“, neki su desetljećima živjeli u Kardeljevu, drugi su pak, jer im je to posao nalagao, lijepili stotine maraka s Titovim likom na kuverte (pa ih katkada, iznervirani i umorni, kriomice postavljali s glavom dolje), itd. Poslije je došla era Tuđmanovih simbola; velik je dio pučanstva morao mijenjati adrese - ne samo ulica (npr., Moravice više nisu bile Srpske, a Vrginmost-Gvozd-Vrginmost je opetovano preimenovan; jedino s Belim Manastirom nisu, za sada, uspjeli - Šešelju na veselje). Jedni su spomenici rušeni, drugi (uglavnom podjednako ružni) građeni, sve do najnovijega „Spomenika Domovini“ (koji, kao spomenik, valjda aktualizira njemački izrijek s kraja devetnaestoga stoljeća: „Narod koji dobije državu gubi domovinu“). Riječju i na kunu se svi navikoše, pa i „neprijatelji svega hrvatskoga“, kojima uspuhani patrioti često prigovaraju da je kuna jedino što vole u Hrvatskoj, premda je udio ovih neprijatelja u prigrabljivanju kuna prema svemu što se zna posve zanemariv.

I opet će dakle (nova razina) „eurointegracije“ biti neka vrst spasa (dođe li do nje narednih godina uopće, tj. ne raspadne li se EU prije toga, zbog korona-farmacije, ili neke druge boleštine). Do tada kuna ostaje kao svojevrsni kartezijanski “fundamentum inconcussum“ („nepoljuljivi temelj“) vječnoga vraćanja ustaške simbolike. A dobronamjerni bi se zagovornici donošenja zakona o zabrani tih povraćajućih simbola trebali zapitati jednostavno pitanje: kako bi u zakonu o zabrani ustaškog znakovlja (da, nekim čudom, bude usvojen) izgledalo (neizbježno) propisivanje novčanih kazni u (bitno ustaškim) kunama? Kičasto, u najmanju ruku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije