Nije li to skroz nevjerojatno? Apsurdna je situacija da Hrvati od svih najgore misle o vladajućoj garnituri, ali su ipak staroj vladi i starom premijeru glatko dali novi legitimitet da državu vode i iduće četiri godine. Istina, izlazak na izbore bio je samo 47 posto što govori o posvemašnjoj apatiji birača, ali je pobjeda i legalna i legitimna. Većinski nezadovoljni Hrvati očito su većinski procijenili da birajući Plenkovića biraju najmanje zlo. A što bi tek bilo da smo za premijera birali Bernardića? Hrvatski problemi golemi su zato jer se dugo talože i ne rješavaju u odnosu na društvene i političke probleme u gore nabrojenim zemljama. Može se Plenković hvaliti koliko hoće, ali mala je vajda od toga i malo tko toj samohvali vjeruje. Trebao bi barem pokušati postati državnik, pa i u ovoj maloj zemlji, iskreno i vjerodostojno mjeriti Hrvatsku u europskom kontekstu i biti predvodnik hrabrih reformi društva kako bi makar i malo-pomalo mijenjali svoj položaj na tim europskim ljestvicama.

Život bi ga redovito stizao i nemilosrdno udarao ispod pojasa. Na koncu - život mu se ugasio u koševskoj bolnici na današnji dan 2001. godine. No, Džamonjin duh je ostao s nama, lebdi nad Miljackom i s vremena na vrijeme, u posebno svečanim prilikama komunicira sa svojim čitateljicama i čitateljima. Ovo je jedna od tih prilika. Na dan kada je najveći sarajevski boem i ikona Olimpijskoga grada, Dario Daco Džamonja, preminuo, donosimo vam njegovu priču pod naslovom "Ako ti jave da sam pao" želeći da Lupigine čitateljice i čitatelje podsjetimo na djela ovog majstora kratke priče, majstora kojeg je život nemilice tukao svih dvanaest rundi, a kojeg je, kako to i inače biva, šira javnost prepoznala i priznala tek nakon njegove smrti. Džamonjine emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate priču koju objavljujemo.

Punih 31 godinu prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih europskih pisaca minulog stoljeća – Danilo Kiš (22. veljače 1935., Subotica - 15. listopada 1989., Pariz). Tim povodom donosimo vam dijelove njegovog razgovora s čuvenim njemačkim novinarom i kulturnim radnikom Adelbertom Reifom. Pod naslovom "Ne vjerujem u piščevu fantaziju", čitav razgovor objavljen je u knjizi „Gorki talog iskustva“, u kojoj Kiš, "kroz razgovore i svjedočenja govori o svojim knjigama, o svom životu, o svom iskustvu, o prijateljima, o politici i sudbini, o najvećim izazovima pred kojima su se nalazili njegovi savremenici". Pročitajte što je o religiji, što o svom židovskom naslijeđu, a što o ljudima pod diktatorskim režimima, govorio veliki Danilo Kiš. „Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije. Zato za mene ne postoje ni 'dobre' ni 'rđave', 'više' i 'niže' religije. Inače, Bog nije ideja koja me posebno zaokuplja“, kaže, među ostalim, Kiš u ovom sjajnom razgovoru.

„Noćas prelazim rijeku“, novi singl Gorana Bareta i Majki danas je imao svoju premijeru na YouTubeu. Drugi je to singl s njihovog nadolazećeg albuma, nakon što je u lipnju objavljena sjajna pjesma „Rođen za suze“. Spot je sniman u napuštenom dvorcu Zwilling, u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka, smještenom na pola puta između Zagreba i Karlovca te je zamišljen kao prikaz jednog dana u kojem Bare, zarobljen u okovima i čuvan od članova benda, kreće u simbolični prelazak rijeke. „Bare se u spotu bori sam sa sobom i težinom svakodnevice predstavljene okovima te dolazi do rijeke koju želi prijeći - simbola novog života, međutim okovi mu ne omogućuju da je prijeđe i sve se vraća na početak. Naposljetku se vidi da lanac zapravo nije vezan i da je Bare cijelo vrijeme slobodan no on to ne zna te ponavlja svakodnevicu u dvorcu poput duha zarobljenog samo u svojim mislima“, objasnili su Goran Bare i Majke pozadinu spota na svom Facebooku.

Trideset dugih godina, mi što pamtimo grad, kranove i buku gradilišta, čekamo da se te riječi vrate u našu svakodnevicu, kao što smo puni nade čekali da na ključno mjesto gradonačelnika konačno zasjedne netko tko dovoljno voli naš grad, ali je i dovoljno jednostavan da ga jednostavno i praktično održava. Nismo naravno tražili kruha preko pogače, i zahtijevali da taj netko bude još i čestit, ali smo se kao ljudi nadali. I tada su se pojavili oni koji su nas uvjeravali da su pošteni, da im je najvažniji grad i njegova budućnost. Puna su im usta bila nesebičnosti, puna obećanja energije koju namjeravaju uložiti u grad. Da se taj grad popravi, da se umije, da se očisti i uredi, zapostavljen i zapušten, kakav je već trideset godina iza Vjekoslava Viđaka. Trideset godina u kojima se njegov grad nije milimetra pomakao od grada kakvog nam je ostavio. Teško je nama, djeci Vjekoslava Viđaka, danas gledati ovako zapušteni grad. Tužno je i srce ti se kida kada sve to vidiš.

"Uvijek volim reći kako su neki strip čitali, neki ga razumjeli, a neki su ga dobro usvojili. Samo pogledajte danas kako se uzima sirotinji, a daje bogatima. Ja sam ga čitao i smijao se, neke uzrečice su bile toliko groteskne da se moraš smijati", kaže nam Rok Glavan, slovenski antikvar, istinski ljubitelj stripa Alan Ford i jedan od govornika na otvorenju izložbe „Pola stoljeća Alan Forda“ autora Luce Bertuzzija koja je ovog tjedna otvorena u Rijeci. Izložba odaje počast kultnom klasiku talijanskog stripa i jedinstvenoj ironiji Maxa Bunkera koja je zarobila srca čitavih generacija bivše Jugoslavije. Dokazao je to nemoguće dug red ljudi na ulici koji su čekali da uđu vidjeti izložbu. "Kada je Nenad Brixy preveo Alan Forda na hrvatski unio je nešto jugoslavenske priče unutra pa ih je pomalo stavljao u strip. Mi smo to onda čitali i smijali smo se", objašnjava nam Glavan.