Petkom u vrijeme ručka, Hamzo se šuljao hodnicima i njušio što susjedi kuhaju. Kad bi namirisao da netko priprema ribu, brzo bi to zabilježio u svoj narančasti blokić, eto u isti takav u koji i ti cijelo vrijeme zapisuješ, pa bi prvom prilikom na partijskom sastanku u firmi prozivao ljude da su bogomoljci i neprijatelji socijalizma. Kad se Hrvatska osamostalila, učlanio se u HDZ, ali i dalje je njegovao običaj da petkom hodočasti hodnicima u potrazi za mirisom ribe. No ovaj bi put frka bila kad ga ne bi namirisao. Tada bi vikao po garderobi firme da mora živjeti i raditi s antikristima, komunistima i četnicima.

Danas je na utakmici među “njegovima”, a tako je svoje kolege radnike djed zvao, bio i poslovođa firme. U poluvremenu je odvukao djeda sa strane i govorio mu kako ima velike šanse da konačno dobije stan. “Ispod crte si Alberte. Prvi. Sućidar što ga gradimo imat će deset novih stanova za Lavčević. Ne budi lud. Deseti je tvoj. Sve što treba je znaš ... Samo dođi, potpiši, nitko neće znat. Jebe se koga. Svi su ionako već unutra. Osim vas par tvrdoglavih. Lošu mi sliku brate ostavljate u Komitetu. Dođi ujutro, potpiši i stan je tvoj. Ja ću pogurat, da budeš deveti, a ne deseti”, potiho mu je govorio. Kad si dijete ne razumiješ. Nije te ni briga za probleme odraslih. Moji problemi bili su jedna Mia u školi u koju sam bio zaljubljen do ušiju i top iz matematike za kojeg majka ne zna. No najveći problem bio mi je Hajduk. Kad si dijete ne shvaćaš probleme odraslih. Njihove životne dileme, i zašto smo još u tom vlažnom podrumu. Svi moji u razredu uselili su u nove stanove.

Na proljeće prije 39 godina Televizija Zagreb emitirala je prvu epizodu filmske serije koja je u kratkom vremenu uspjela pridobiti velike simpatije gledatelja diljem Jugoslavije. Dakako, radi se o nezaboravnoj ekipi iz Naselka, kultnim „Smogovcima“ čije smo dogodovštine pratili u 38 epizoda. Naselak je uličica od jedva dvjestotinjak metara u istočnom dijelu Zagreba. Od doba Vrageca – Drageca, Pere, Mazala, Cobre, Štefeka i proždrljivog Buce – Naselak se bitno promijenio. Ovih dana u tom se kvartu dogodila još jedna promjena. Na ulazu u Teniski klub Klinček, na samom križanju Bužanove i Kušlanove ulice, na koju izlazi ulica Naselak, ocrtan je mural u spomen Smogovcima. Inspiriran je uvodnom špicom Smogovaca, a napravila ga je akademska slikarica Mia Matijević, inače dobitnica četiri Rektorove nagrade, a njegovo predstavljanje javnosti dogodit će se ovoga petka u 8:30 sati.

Moji su preci sahranjeni na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Stanje u kojem se to groblje sada nalazi je više nego porazno. Devastirano groblje ne govori samo o brisanju tragova jedne porodice, nego i o uništavanju spomeničke kulture uopšte. Moji su roditelji silno želeli da realizuju ”svetlu” budućnost koju im je komunizam obećavao u periodu nakon užasa koji su kao Jevreji pretrpeli u Drugom svetskom ratu. Spremno su prihvatili ideju bratstva i jedinstva. Ja sam rasla u tom okruženju i potpuno sam prihvatila Jugoslavenstvo kao vlastiti identitet. Pri tom sam živela u ubeđenju da u Jugoslaviji nema institucionalnog antisemitizma. Pojedinačnih slučajeva sam bila svesna i doživela ih lično. Međutim, mislim da sam se tešila uverenjem da predrasuda uvek ima i da će ih uvek biti. No, kad bolje razmislim vidim da sam živela u zabludi.

Aura Mitra Subotića Sube u jugoslavenskom kulturnom prostoru zablistala je 1989. godine, kada je ovaj diplomant Odsjeka za kompoziciju i orkestraciju Akademije umetnosti u Novom Sadu, s 28 godina producirao „Samo par godina za nas“, najpoznatiji album beogradskog weltschmerz-pop benda EKV. Suba koji bi 23. lipnja ove godine navršio 60 godina, godinu dana nakon produkcije tog albuma za trajno je preselio u Brazil, gdje je već ranije proveo tri mjeseca na stipendiji UNESCO-a. U narednim se godinama etablira kroz rad za kazalište i film, a producirao je i album „Tanto Tempo” Bebel Gilberto, kćerke pionira bossanove, te maltene k izvorištu usmjerio publiku koja će u nultim godinama 21. stoljeća otkrivati i prigrliti klupsku fuziju bosse, popa i downtempa. No, Subotićeva glazba druga je priča – nadvremenska, postžanrovska ...

Šestog januara 2021. godine bivši kosovski premijer Avdullah Hoti i ministar zdravlja objavili su toliko očekivanu vest: „Vakcine će doći u februaru". Objasnili su plan imunizacije protiv Kovida-19 - prema kom je Kosovo završilo diskusiju u cilju obezeđivanja 535.000 vakcina i još 600.000 od Austrije. Ipak, detalji su bili nejasni što je ostavljalo više prostora za sumnju. U parlamentu je odobren budžet od 40 miliona eura za borbu protiv Kovida-19 i nabavu vakcine. Uprkos svemu ovome, kosovske institucije nisu uspele da osiguraju vakcine do kraja marta i Kosovo je poslednja zemlja na Balkanu koja je započela proces imunizacije. Kašnjenje EU i drugih zapadnih zemalja da pruže više za zemlju kao što je Kosovo, ostavlja prostor drugima da barem pokušaju proširiti svoj geopolitički uticaj putem vakcina. Bez obzira na to, Kosovo je odbilo vakcine od Vlade Srbije ili bilo kog drugog državnog aktera koji ne održava diplomatske veze sa Kosovom.