TELEFONI NISU PRESTAJALI ZVONITI

Kada je broj zaraženih i umrlih bio najveći, tada je i nasilja bilo najviše

ritn by: A.B. | 28.04.2021.
TELEFONI NISU PRESTAJALI ZVONITI: Kada je broj zaraženih i umrlih bio najveći, tada je i nasilja bilo najviše
„Nakon šest mjeseci pandemije mi smo napravile usporedbu stanja s 2019. godinom - broj poziva i dolazaka je bio povećan za 25 posto. Sklonište nam je bilo puno" - takva su iskustva Ljiljana Raičević koja radi u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici. Rakočević napominje da im telefon na početku pandemije nije prestajao zvoniti. Slično govori i Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra, koja objašnjava da je ovaj centar u prvih mjesec dana pandemije imao bitno povećan broj poziva putem SOS telefona za podršku žrtvama nasilja. U usporedbi s istim razdobljem godinu ranije broj takvih poziva bio je utrostručen, a veliki broj takvih poziva uputile su žene koje do tada nisu tražile pomoć. Uz povećano nasilje pojavili su se i novi kućanski poslovi. "Djeca nisu išla u školu i nije ih imao tko čuvati, što je jedan od razloga zašto žene nisu mogle odgovoriti na zahtjeve poslodavaca“, ističe Marija Babović s Filozofskog fakulteta u Beogradu.

U suradnji s podcastom Radio Karantin koji su u doba pandemije pokrenuli Jelena Visser i Aleksandar Kocić, Lupiga donosi razgovor s vrlo dobro upućenim sugovornicama u kojem ćemo pokušati doznati jesu li stres, famozni „lockdown“, gubitak radnog mjesta ili prebacivanje na model rada od kuće, utjecali na porast nasilja nad ženama i u kojoj mjeri. Početna teza za ovaj razgovor je ona koja kaže da je pandemija koronavirusa, koja se u Europi protegnula na više od godinu dana, unazadila ekonomski položaj žena i dodatno povećala ionako veliku rodnu neravnopravnost. Sugovornice su tri istaknute žene koje uz dugogodišnji rad na temama ženskih prava sada u fokusu imaju i ulogu pandemije na položaj žena. One su Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra, potom Ljiljana Raičević, voditeljica Sigurne ženske kuće u Podgorici te Marija Babović s Filozofskog fakulteta u Beogradu. 

„Pandemija iz sjenke“, izraz je koji UN Women (UN Žene), entitet pri Ujedinjenim narodima koji radi na osnaživanju žena, koriste kada govore o dramatičnom porastu nasilja nad ženama tijekom proteklih godinu i kusur dana. Ograničenje kretanja, žene je ostavilo 24 sata dnevno u istom prostoru s nasilnicima, a njima je u novim okolnostima postalo znatno lakše kontrolirati žrtvu, sprječavajući joj bilo kakve kontakte s vanjskim svijetom. 

Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra objašnjava kako je ovaj centar u prvih mjesec dana pandemije imao bitno povećan broj poziva putem SOS telefona za podršku žrtvama nasilja. U usporedbi s istim razdobljem godinu ranije broj takvih poziva bio je utrostručen, a veliki broj takvih poziva uputile su žene koje do tada nisu tražile pomoć.

„Prethodna godina bila je vrlo izazovna, kako za žene koje su nam se javljale, tako i za nas koje pružamo uslugu pomoći. Nije dovoljno reći žrtvi ’izađi u medije i prijavi nasilje’. Mora postojati podrška koja će nakon te prijave žrtvi dati zaštitu koja joj je potrebna. Kada govorimo o nekom kontinuiranom nasilju, ženama je potreban neki plan za dalje. Dakako, tu je prisutan i faktor straha. Kada dođe do prijave nasilja tada dolazi i do najveće eskalacije nasilja - žrtva poznaje osobu koja vrši nasilje i zna što je očekuje ukoliko nasilje prijavi i ukoliko nakon toga ne dobije adekvatnu podršku institucija. Institucije su se bavile pandemijom s obzirom da smo svi bili sigurnosno ugroženi, što je bilo i normalno, jer je važno zaštiti zdravlje nacije, ali s druge strane te žene trpe nasilje i dok pandemija traje“, kaže Mirjana Mitić.

Sugovornica naglašava kako se povećan broj žena javljao posebno u onom prvom valu pandemije, s uvođenjem prvih restriktivnih epidemioloških mjera, kada su uglavnom bile otvorene samo ljekarne i trgovine prehrambenim proizvodima, i to sa skraćenim radnim vremenom. Žene koje su najviše nazivale, pojašnjava, bile su „nove žene“, žene koje od nadležnih institucija nisu mogle dobiti nikakve informacije o svojoj zaštiti.

„Kada ne možete dobiti potrebe informacije od institucija onda potražite brojeve nevladinih udruga“, primjećuje predstavnica Autonomnog ženskog centra.

Prema studiji koju je 2018. godine provela Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), gotovo 20 posto žena u Crnoj Gori navodi kako je iskusilo fizičko ili seksualno partnersko ili nepartnersko nasilje nakon svoje petnaeste godine života. Ljiljana Raičević koja radi u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici, napominje, slično kao i Mirjana Mitić, da im telefon na početku pandemije nije prestajao zvoniti.

„Nakon šest mjeseci mi smo napravile usporedbu stanja s 2019. godinom - broj poziva i dolazaka je bio povećan za 25 posto. Sklonište nam je bilo puno. Ja sam tada, sa sada već bivšim ministrom policije, imala dosta dobar odnos i mogla sam ga nazvati i reći mu da se obrati građankama Crne Gore i da im poruči – bježite kad osjetite opasnost, ne gledajte koliko je sati, nego neka vas policija uhiti, bolje je i to. Nazovite broj, a mi ćemo pojačati službu dolazaka i privođenja nasilnika. Ministar je to nekoliko puta na naše inzistiranje i napravio pa su se žene počele javljati i telefon nam nije prestajao zvoniti. Zvonio je u nekim neobičnim trenutcima – kada je nasilnik odsutan ili kada spava. Nama je najveći broj poziva dolazio tijekom noći. U vrijeme kada je broj zaraženih i umrlih bio najveći, bio je i najveći broj slučajeva obiteljskog nasilja – mi još ne znamo kako je to povezano, ali pretpostavljamo da je rast nasilja povezan s dugim ostankom u izolaciji. Također, ljudi ne primaju plaću, ostali su bez novca, a nedostatak novca potiče nasilje“, sumira Ljiljana Raičević svoja iskustva.

Globalno gledajući, uslijed restriktivnih mjera zbog pandemije, ljudi više nego ikad ostaju kući. Potreba za kućnim poslovima i njegom se umnogostručila, a pitanje je tko snosi ovaj povećani teret i za koliko je on uopće povećan. UN žene navode podatke po kojima su i žene i muškarci uvećali svoje neplaćeno radno opterećenje, ali da žene i dalje snose veći dio tog tereta. Žene, također, preuzimaju veći broj obaveza vezanih za njegu nego što to čine muškarci. Primjerice, roditelji dobivaju više pomoći od kćerki nego od sinova, a zabrinjavajuće je, navode UN žene, da više žena nego muškaraca napušta plaćena radna mjesta, vjerojatno upravo kao rezultat većeg obujma kućnih poslova. 

Marija Babović profesorica na beogradskom Filozofskom fakultetu kaže da su i položaj i kvaliteta života žena višestruko pogođeni pandemijom.

„Radili smo istraživanje opće grupe žena, ali i specifičnih grupa, kao što su žene koje žive na selu i žene poduzetnice, kao i neke specifične aspekte, poput ekonomije brige. Pandemija je utjecala i na žene i muškarce, ali zato što postoje neki obrasci uključivanja u različite sfere društva, u tržište rada i podjelu odgovornosti u obitelji, utjecaj pandemije na žene i muškarce nije bio isti. Kada su u pitanju žene, utjecaj na gubitak posla je bio veći na muškarce, što ne iznenađuje, jer su žene skoncentrirane u područjima koja su bila vrlo bitna tijekom pandemije, poput zdravstva u kojem su 80 posto zaposlenih žene. S druge strane, neki resori koji su bili više pogođeni pandemijom, poput proizvodnje i ugostiteljstva, zapošljavaju više muškaraca. Kada uspoređujemo različite skupine žena, žene sa sela su među onima koje su najviše gubile posao u pandemiji, posebno u onom prvom valu, tijekom izvanrednog stanja. To su žene koje su bile na nekim privremenim ugovorima ili su radile na crno, morale su putovati do posla, što im je privremenim ukidanjem javnog prijevoza bilo onemogućeno. Također, djeca nisu išla u školu i nije ih imao tko čuvati, što je jedan od razloga zašto žene nisu mogle odgovoriti na zahtjeve poslodavaca“, ističe Marija Babović kojoj je u fokusu znanstvenog rada ekonomska sociologija.

Objasnit će i da su žene trpjele dvostruki teret izmijenjenih okolnosti tijekom pandemije. 

„Žene su brojne u resorima socijalnih usluga – zdravstvo, obrazovanje, socijalni rad, socijalna zaštita, trgovina i sektor usluga. Žene koje su radile u toj prvoj liniji obrane su trpjele dvostruki teret. Kada su obrazovne ustanove bile zatvorene one su morale brinuti o obitelji, a dobro znamo kako žene na Balkanu nose tu nerazmjernu odgovornost brige o obitelji – njihova je odgovornost da se brinu o starima, bolesnima i djeci u kućanstvu“, zaključuje profesorica s Filozofskog fakulteta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

    13.07.2021.

    Lana Bobić

    LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

  2. PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

    05.07.2021.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

    21.06.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije