Do sad, relativno mali procenat izlaznosti na izbore u Bosni i Hercegovini, značio je samo jedno: pobjedu desnih, populističkih i nazadnjačkih stranaka, u koje su se ugnijezdili najgori među nama. Preduga vlast istih, zao je životni suputnik, pogotovo na Balkanu: ako računamo da je socijalizam trajao četrdeset i pet godina, epoha nacionalizma, s manjim prekidima traje – trideset. Na društvenim mrežama već se počelo naricati. Kuknjava je omiljeni sport, a apeli da se, unatoč riziku od korone i sveopćoj letargiji izađe i ode glasati ličili su na vapaje iz pustinje. Do 19 sati izlaznost se podigla na oko 50 posto, a onda su počeli pristizati rezultati. Koji su graničili s nevjerojatnim. Ovo i nisu (bili) izbori. Bio je to civilizacijski plebiscit. Između toga da se potone u mrak kasabe ili da zasjaju svjetla grada. Danas, na sreću, osjećamo da je pobijedilo ovo drugo.

Fotografije Denisa Lovrovića koje objavljujemo u Lupiginoj fotogaleriji bilježe samo „rane“, ono što je vidljivo na površini trenutka grada kao što su neizvjesnost, strah, usamljenost, praznina ... Ulice ispunjenje odsutnošću. Kao u scenografiji nekog film-noira iz tridesetih, sve je u stanju neke trajne neizvjesnosti, život je i dalje još prisutan, ali samo kao sjena onoga kakvog pamtimo, u svojoj punini gradskog meteža, žurbe i vreve. Na ovim fotografijama nije zabilježena nada, jer ona nije vidljiva na van u ovom trenutku. Doduše na jednoj od njih vidi se natpis na majici „Keep smiling“, ali on je tu samo kao neki ironijski kontrapunkt. Možda je ta nada tek skrivena u sjećanju na drugačiji grad nekoga od tih rijetkih prisutnih ljudi na fotografijama, tko zna, oku kamere ona zasad izmiče.

Značenje događaja s Markovog trga, čije konstitutivne elemente u ovom trenutku još ne razumijemo u potpunosti, u javnom se diskursu definiralo odnosom između znanja i etike; odgovori su se tražili u psihološkom “profilu” počinitelja ili njegovoj okolini; počinitelj je ujedno žrtva i nagovještaj neke moguće budućnosti koja nam dolazi u susret. Mi nekako znamo kako Danijel Bezuk nije građanin, on se odrekao bivanja političkim subjektom, iako je njegov čin posve političan. Svaka dosadašnja interpretacija ovog događaja je smislena jedino ako temelji svoje znanje o događaju na ne-informiranosti, na ne-znanju samog aktera. No, pretpostavka neznanja nas ne oslobađa potrebe za analizom procesa koji formiraju područja političke borbe u kojoj netko smatra kako je nasilje nužni korak u razrješenju antagonizma.

“Ako imate vjeru, nemate nikakvih problema, nećete se zaraziti pričešćem”, izjavio je sinoć u emisiji „Načisto“ TV Vijesti, Zdravko Krivokapić, čelnik koalicije „Za budućnost Crne Gore“, koji je nedavno dobio mandat za sastavljanje Vlade Crne Gore. Krivokapić je to izjavio govoreći o pojavi da se u vrijeme epidemije koronavirusa pravoslavni vjernici uporno u crkvama pričešćuju istom žlicom, pa je, upitan vjeruje li da je to dobar put za prenošenje virusa, dao citirani odgovor. Na pitanje da li su onda sve ove epidemiološke mjere besmislene ako postoji vjera, crnogorski mandatar odgovorio je – „Naravno“. U istoj emisiji je rekao kako je koronavirus prebolio “na nogama“, a potom se ispričao jer na sahrani mitropolita Amfilohija, prije dva tjedna, nije nosio masku.

Obnova Zagreba nakon potresa ne bi se smjela zaustaviti samo na nužnoj konstruktivnoj obnovi oštećenih zgrada. Povijesno središte grada bilo je zrelo za sustavnu obnovu i prije potresa u ožujku što je posljedica nagomilanih problema i desetljeća oklijevanja da se preobrazbi gradskog središta pristupi sustavno. Loše građevinsko stanje zgrada, zagušenost unutrašnjosti blokova neprimjerenom izgradnjom, nekvalitetni uvjeti stanovanja, neodržavanje fasada, neriješeni vlasnički odnosi, slaba prometna pristupačnost, smanjenje potencijala trgovačkih i poslovnih prostora, zatvaranje tradicionalnih obrta, demografsko starenje te stihijska turistifikacija samo su neki od problema koji se u zagrebačkom središtu nisu pojavili 22. ožujka 2020, već su sustavno zanemarivani već dugi niz godina.

Nastavak porezne reforme Zdravka Marića i Plenkovićeve vlade s nižim stopama poreza na dohodak od 1. siječnja još će dodatno povećati ekonomsku nejednakost u hrvatskom društvu. Primjerice, zbog poreznog rasterećenja oni koji sada primaju 6.876 neto, od Nove godine će dobivati 7.056 kuna, odnosno 188 kuna više. Oni s plaćom od 9.734 kune imat će 10.112 kuna, odnosno porast od 377 kuna. Ali plaće članova vlade i drugih visokih dužnosnika bit će za tisuću kuna veće, dok će menadžeri koji zarađuju mjesečno 26.000 kuna neto dobiti oko tisuću i pol kuna više. Objavljeni podaci o štednji u bankama u Hrvatskoj pokazuju da 1,7 posto štediša, njih oko 51.000, posjeduje čak 43 posto štednje u zemlji. Imaju oko 75 milijardi kuna, u prosjeku, dakle, svaki 1,5 milijuna kuna.