Iz Praga za Lupigu: Sofija Kordić

Za vrijeme čehoslovačkog komunističkog režima Romkinje, ali i siromašne te psihički bolesne žene bile su podvrgavane prisilnoj sterilizaciji u okviru vladinog plana „ozdravljenja“ populacije. Praksa je, na žalost, kad su u pitanju Romkinje, nastavljena u manjoj mjeri i u Češkoj nakon Baršunaste revolucije 1989. godine. Skoro dva desetljeća romske se žene uz pomoć organizacija za zaštitu ljudska prava bore za odštetu, ali tek nedavno je Nacrt zakona o obeštećenju prošao prvo čitanje u Zastupničkom domu nakon što je u ladicama čamio više od godinu i pol dana. Prijedlog zakona podržali su pripadnici širokog političkog spektra, osim onih iz redova desničarske ekstremističke stranke Sloboda i direktna demokracija (SPD). 

OŠTRICA MRŽNJE PONOVNO NA ROMIMA: Odnos koji razara društvo

Odštetu u visini od oko 12.000 eura teoretski bi moglo dobiti nekoliko tisuća žena, uglavnom Romkinja. Komunistički režim nagovarao ih je na sterilizaciju za financijsku naknadu, materijalne darove za domaćinstvo ili za opraštanje rate kredita. S druge strane im se prijetilo oduzimanjem djece ili socijalnih naknada. Većina žena uopće nije bila svjesna kakvom se zahvatu podvrgava. Na odštetu imaju pravo i žene sterilizirane u sadašnjoj Češkoj, odnosno sve one žene koje nisu dale dobrovoljnu suglasnost za podvezivanje jajnika od 1966. do 2012. godine. Očekuje se, međutim, da će zahtjev za odštetu podnijeti vrlo mali broj žena, jer mnogo ih je već umrlo ili je sterilizacija za njih tabu tema o kojoj ne žele razgovarati. Slovačke Romkinje uspjele su dobiti odštetu od slovačke države u visini one koja je predviđena i u Češkoj.

„Zakon je posljednja mogućnost da država makar malo ispravi učinjenu nepravdu. Nedobrovoljne sterilizacije bile su jedno od najgorih narušavanja integriteta čovjeka kojeg je u prošlosti počinila naša država“, izjavila je Monika Šimunkova, zamjenica ombudsmana pozivajući zastupnike da usvoje zakon jer se prisilno sterilizirane žene više ne mogu obratiti sudovima. 

„Obeštećenje žrtava nezakonitih sterilizacija riješilo bi vrlo ozbiljna kršenja ljudskih prava a istodobno bi to bio jasan signal da se u našem društvu slične eugeničke monstruoznosti ne smiju ponoviti. Mnoge žene koje su sterilizirane prije 1989. godine umrle su a da nisu dobile nikakvu naknadu“, izjavila je za vrijeme parlamentarne rasprave Pavla Golasowská, zastupnica kršćansko-demokratske stranke (KDU-ČSL). 

Žrtvama je, kažu pravnici i psiholozi, odšteta od velikog značaja. To je simbol i priznanje krivnje države. Prisilna sterilizacija je i nakon nekoliko desetljeća traumatsko iskustvo. Većina pacijentica nije bila suglasna sa sterilizacijom, nisu znale što potpisuju, dokumenti su im često bili predavani na uvid na putu do operacijske sale gdje im je urađen carski rez. Neke su potpisivale i nakon operativnog zahvata, ne shvaćajući posljedice. 

Prisilna sterilizacija bila je državna politika komunističke Čehoslovačke prema Romima (FOTO: Pixabay)

Komunistički režim želio je zabraniti reprodukciju Roma, izjavila je nedavno Sandra Paškova, pravnica iz Lige za ljudska prava. 

„Nije u redu da država financijski motivira žene na zahvate koji ne idu u njihovu korist. Danas mlade djevojke ne bi mogle biti sterilizirane. Tada je to često bila kombinacija financijske motivacije i prijetnji da će im se oduzeti djeca. Tadašnji sistem socijalne skrbi bio je eugenički ustrojen. Iz dokumenata je vidljivo da je ovakvim mjerama režim htio postići ozdravljenje populacije“, izjavila je Paškova za dnevni list DenikN.

I po riječima Gwendolin Albert iz nevladine organizacije Romea prisilna sterilizacija je bila državna politika komunističke Čehoslovačke prema Romima.

„Zabraniti romskim ženama imati više djece proizlazilo je iz narativa vlade da su socijalne razlike odstranjene socijalizmom i da je za čehoslovačko stanovništvo korisna homogenost. Romi su se razlikovali, a posljedica je bio eugenički pritisak na sterilizaciju romskih žena. Mnogo žena je mislilo da nije u pitanju nepovratan zahvat. Nudilo im se to kao jednu od formi kontracepcije, one nisu razumjele da nakon toga više neće moći zatrudnjeti“, rekla je Albert za DenikN.

Nezakonitim sterilizacijama Romkinja u Čehoslovačkoj bavio se 2005. godine tadašnji ombudsman Otakar Motejl. Prilikom istraživanja skupio je svjedočenja oko stotinu žena. 

„Nagovaranje na sterilizaciju pripadalo je standardnim metodama socijalnog rada s romskom zajednicom. Od 1970. do 1990. godine vlada Čehoslovačke metodološki je sterilizirala Romkinje kako bi smanjila visoku i nepoželjnu stopu nataliteta“, napisao je u izvještaju Motejl i preporučio državi da žrtve obešteti. Češka država se 2009. godine ispričala žrtvama sterilizacije, ali nije ništa učinila po pitanju odštete. Još od 2006. godine brojne nevladine organizacije i međunarodne organizacije poput UN-a i Vijeća Europe, kritizirale su češku vladu što nije preuzela odgovornost za prisilnu sterilizaciju. Posljednji put u jesen 2020. kada je povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović pozvala Prag da riješi tu „historijsku nepravdu“.

Neki slučajevi nedobrovoljne sterilizacije odigrali su se 2000. i 2001.godine. Posljednja poznata žrtva prisilne sterilizacije u Češkoj je iz 2007. godine. Češki mediji su, međutim, pronašli ženu koja je sterilizirana bez njezine volje 2010. godine. Kad se probudila iz narkoze nakon carskog reza liječnici su je obavijestili da su joj uradili sterilizaciju. Nije znala što to znači dok joj majka nije objasnila da više neće moći imati djecu. Kad je popisala dokument prije zahvata liječnici su joj rekli da je to zbog njezine sigurnosti, da će joj podvezati jajovode, jer bi prilikom sljedećeg carskog reza mogla umrijeti. Nakon sterilizacije joj se raspao brak jer je muž htio sina nakon rođenja tri kćeri. 

Slučaj iz 2007. godine je posebno zanimljiv jer, po riječima aktivista za prava Roma postavlja brojna pitanja o načinu na koji socijalni radnici u Češkoj postupaju s pripadnicima romske manjine. Socijalna radnica je posjetila romsku obitelj s nekoliko djece, otac je bio teško bolestan, a službenica je rekla majci da se mora sterilizirati. Ukoliko to ne učini i na taj način ne dokaže državi da više neće imati djece, zaprijetila je da će u tom slučaju preporučiti da im se djeca oduzmu i odvedu u dom. Pod ovom prijetnjom žena je otišla na podvezivanje jajovoda. 

Jesenas je u Ostravi desetak Romkinja protestiralo pred gradskom bolnicom kako bi skrenule pažnju na borbu za odštetu koja traje skoro dvadeset godina. Organizatorica protesta Elena Gorolova, aktivistica koju je BBC uvrstio među sto najutjecajnijih žena svijeta u 2018.godini, izjavila je kako Romkinje protestiraju jer je zakon o odšteti predložen 2019. godine, a da se još uvijek ništa ne događa. I sama je bila žrtva prisilne sterilizacije kad je imala samo 21 godinu. Prije drugog poroda i kompliciranog carskog reza, potpisala je dva papira u strahu i trpeći velike bolove ne znajući što u stvari potpisuje. Kad je saznala što se dogodilo i kad je tražila odgovore nitko joj ništa nije htio reći osim jednog liječnika koji joj je rekao da se nema zašto buniti, zato što je za dlaku izbjegla smrt pri porodu, jer su joj, navodno, sterilizacijom spasili život.

Do danas se pedesetdvogodišnja Gorolova nije pomirila s nedobrovoljnom sterilizacijom jer je nakon dva sina žarko željela i kćer. Udružila se sa ženama iste sudbine i započela borbu za isplaćivanje odštete. O tome je govorila i u Ujedinjenim narodima. 

Od 1990. prisilnu sterilizaciju prijavilo je oko 300 Romkinja, Gorolova tvrdi da ih je bilo oko 1000.

„Novci neće promijeniti to što te žene više nikada neće imati djecu. Ali mnoge su već ostarjele i bolesne su. Ti novci nam mogu pomoći za liječenje. Ispričali su nam se, ali i financijska naknada nam pripada“, smatra Gorolova koja je u kontaktu s oko 200 žena s kojima traži pravdu. 

Elena Gorolova (FOTO: Facebook/Kumar Vishwanathan)

Jedna od žena koja je prisilno sterilizirana u ostravskoj bolnici poslije 1989. godine i Baršunaste revolucije je Nataša Botošova. Ona je 1991. rodila četvrto dijete. 

„Odvezli su me u operacijsku dvoranu kad je beba već izlazila vani, imala sam užasno jake bolove. U tom trenutku su mi dali neki papir da potpišem, pojma nisam imala o čemu se radi. Liječnik nije uopće skrivao da ne voli Rome, prostački mi se obraćao i rekao mi kako se nada da im to cigansko dijete neću ostaviti u porodilištu. Tri dana nakon poroda su me pozvali na nekakav zahvat, mislila sam da je to nešto rutinski, neko čišćenje ili slično nakon teškog poroda, međutim podvezali su mi jajnike, sterilizirali su me“, izjavila je Botošova za CNN Prima News dodajući kako se muž kojeg je voljela propio nakon toga, da ona za njega nakon sterilizacije više nije bila prava žena i da ju je na koncu ostavio.

Prisilna sterilizacija nije se ticala samo Romkinja. Ovom zahvatu podvrgnute su i siromašne Čehinje s više djece, a neke od njih su bile starije. Pretpostavljalo se da čim je žena starija da će na svijet donijeti hendikepirano dijete. Po riječima aktivistice Albert neki liječnici su imali „mehanički pristup“, tj. radi efektivnosti su htjeli poštedjeti žene još jedne operacije pa su to, navodno, naparavili sve odjednom, dok su obavljali carski rez. 

„Mislim da ne pretjerujem kad to usporedim s dovoženjem automobila u servis. Želite promijeniti ulje, a usput popravite još nešto. Problem je što žene nisu automobili. Odluka da li imati djecu osobna je i intimna i na nju tokom života utječu razni faktori. Neki liječnici su, međutim, paternalistički vjerovali da je sterilizacija u interesu svih, pa i tih žena. Jedan od razloga je i što su upute za sterilizaciju bile takve da kad žena za sobom ima dva carska reza da je to samo od sebe već razlog za sterilizaciju. Zanimljivo je, međutim da naša istraživanja pokazuju da se to puno više ticalo romskih žena“, ističe aktivistica Albert.

Važno je da se zakon o odšteti usvoji prije parlamentarnih izbora u listopadu ove godine. U protivnom bi ga morao ponovno razmatrati novi saziv što bi za žrtve sterilizacije koje su većinom starosti od 60 do 70 godina značilo još nekoliko godina čekanja i neizvjesnosti. 

Poseban problem je što u češkom društvu nema razumijevanja za ovu problematiku, niti općenito za probleme romske manjine. Češka je puno puta kritizirana za rasizam prema Romima na svim poljima, prilikom zapošljavanja, kod stambenog pitanja, u zdravstvu, školstvu. Posebno je bolno čitati komentare ispod tekstova o odšteti Romkinja za sterilizaciju. Pored jezivih opaski kako bi se tako nešto trebalo ponovno uvesti, većina komentara vrvi od nesnošljivosti, stereotipa i predrasuda prema Romima. Aktivisti za ljudska prava pak upozoravaju da se radi o jednoj od najmračnijih epizoda češke povijesti. 

Ne računajući nacističku Njemačku, Češka (Čehoslovačka ) nije bila unikat u jednom od najozbiljnijih i najsurovijih kršenja ljudskih prava u novijoj povijesti Europe. I u ostalim zemljama srednje i istočne Europe u vrijeme rigidnih komunističkih režima žene su se prisilno sterilizirale, pa čak i u demokratskoj Švedskoj. Kada su se početkom sedamdesetih u čehoslovačkim bolnicama sistematski sterilizirale na tisuće žena, većinom Romkinja, u Švedskoj se ta brutalna praksa završavala. Zakoni o sterilizaciji su ovoj zemlji bili na snazi od 1933. do 1975. godine i ostavili su neizbrisiv trag na životima 62.000 ljudi, 95% su bile žene. Šira javnost u Švedskoj je sve to saznala tek 1997. godine iz tiska, zahvaljujući čemu se o prisilnim sterilizacijama razvila diskusija u društvu. 

Češki portal Romea.cz je prije dvije godine nakon održavanja workshopa o prisilnim sterilizacijama Romkinja u češkom i europskom kontekstu napisao da „za razliku od čehoslovačke prakse švedski model nije imao primarno rasistički podtekst“. Etnička pripadnost nije igrala ulogu. Istraživanja u Švedskoj su pokazala da su sterilizirane osobe od strane državnih ureda proglašavane „maloumnim“ ili „asocijalnim“. Romske žrtve su u Švedskoj činile vrlo mali udio.

„Sterilizacije su bile provedene u interesu dobrobiti naroda, kao mjere preventivne medicine, koje će uštedjeti državi troškove. Prevladavalo je mišljenje da je država najvažnija i da se pojedinac mora podrediti cjelini“, izjavila je švedska povjesničarka Maija Runcis na predavanju u Pragu, ističući da u Švedskoj nije bila bitna etnička pripadnost već uloga žene u društvu, koje je preko ureda i medicinskih službi odlučivalo sa svojih pozicija moći o zdravlju i sposobnosti žena.

U još jednoj stvari se Češka i Švedska razlikuju, podsjeća Romea.cz, a to je da se švedsko društvo, za razliku od češkog, sa svojom ružnom prošlosti vrlo brzo suočilo. Na osnovu zakona iz 1999. oko 2.100 žena je predalo molbu za odštetu u visini od 175.000 švedskih kruna. Niski broj molbi u odnosu na ukupni broj žrtava objašnjava se, među ostalim, i činjenicom da je u pitanju duboko intimna stvar i da se mnoge žene zbog osjećaja stida nisu usudile tražiti obeštećenje, kao i velikim protokom vremena.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Kumar Vishwanathan