Noć kad smo isplakali Dunav. Tako je napisao netko na Twitteru, a bolju rečenicu od ove teško da ćemo naći za naslov i otvorenje ovog teksta. Tiče se, razumijete, odlaska vojvođanskog pjesnika, novosadskog trubadura, jugoslavenske zvijezde Đorđa Balaševića. Zaista, u ova dva dana isplakano je za Balaševićem toliko suza da bi to bilo teško preplivati. Na društvenim mrežama nižu se fotografije i video snimke posljednjih pozdrava iz Novog Sada, Zagreba, Beograda, Splita, Skoplja, Sarajeva, Pule, Šibenika, Zadra, Podgorice, Osijeka ... O njegovoj smrti izvještavaju svjetske agencije. Otišao je pjesnik kojeg su voljeli u cijeloj Jugoslaviji. Stidljivo se tu i tamo jave i oni koje Balaševićeva umjetnost nije dotakla te nešto drčnije oni malobrojni, koji podsjećaju na pokojnikove grijehe; oni što nad tabutom nisu spremni preko usta prevaliti da su spremni halaliti. Kad smo već kod Balaševićevih grijeha, "bilo je toga, bilo je..."

Što je zajedničko rektoru zagrebačkog sveučilišta Damiru Borasu, predsjedniku Hrvatske gospodarske komore Luki Bariloviću, dopredsjedniku Hrvatskog rukometnog saveza Zoranu Gobcu i ravnateljici zagrebačke Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, Alemki Markotić? Prvo što uočite na tim potpuno različitim osobama, potpuno različitih zanimanja, jest da su pripadnici tzv. elite u Hrvata. A zatim na jednoj od njih jedan okrugli, plavi bedž. „Misli na druge. Cijepi se.“ Taj plavi bedž, zakačen na reveru Alemke Markotić, simbol je kampanje koja se zajednički pokrenula u svim zemljama Europske unije, u cilju zajedničke solidarnosti. Ta „zajednička solidarnost“ lijep je i human slogan informativno-edukativne kampanje koja bi građanima Unije trebala omogućiti više informacija o cijepljenju protiv Covida-19, njegovim kontraindikacijama, ali što je najvažnije, samoj organizaciji i provedbi cijepljenja.

Postoji stih, pun raznih trikova, stih iznad svih, k'o stih svakih stihova, da premosti, da prebrodi, da načas rastuži, da na čas razgali - pa razoruža! U inat svima postoji rima kojom se vatre potpale. Ponese plima, u inat svima, svo ono trunje s obale. U inat svima, kad prođe zima, izdanci niknu zeleni. I blago njima, vole se mladi jeleni, pjevao je Đorđe Balašević riskirajući svoj život, život svoje obitelji i svoju karijeru devedesetih. Bila je tada rijetkost biti čovjek. A moj Đole je to tada bio. Đole je gradio neke buduće mostove koje su drugi tada rušili. Da se ne lažemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se na njih gledalo. Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo. Ali, ponekad ga je ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom, a mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose...

Zabluda je da je njegova smrt u nama odlomila glečere djetinjstva i mladosti, da su u nepovrat otišle naše prve i druge ljubavi. (Zabluda je, dobra moja drugarice, da u tebi sa Đoletom umire Vojvodina.) Naprotiv, sjećanja su večeras življa nego inače. On je imao ključ za naše tajne škrinje u kojima krijemo uspomene, a večeras ih je sve širom otvorio. Svako da pogleda u svoju, da pustimo koju skrivenu suzu za ono što je prošlo. Nije čudo da je imao te ključeve, ta on ih je kovao. Nema sumnje u to da je čuvao duplikate. Da nije znao za sve te tajne pretince u kojima svoju ranjivost krijemo od sebe i drugih, ova večer ne bi podsjećala na svečanost. A podsjeća! Sve podsjeća na veliku oproštajnu svečanost, kao na zadnjoj predstavi cirkusa koji će koliko sutra dići šatru i otputovati u drugi grad. Majstor ceremonije za nas večeras igra u posebnom raspoloženju. Ostaje nam samo da plješćemo dok nas ne zabole dlanovi.