Desetogodišnja Alisa Ciglar Tišljar iz Zagreba pobjednica je natječaja za kratku priču FEKP19 koji je održan na riječkoj Delti u sklopu Festivala europske kratke priče te u suradnji s Rijekom 2020 – Europskom prijestolnicom kulture. Na natječaj koji je namijenjen mladima do 19 godina starosti, na temu “Vizije budućnosti”, stigle su ukupno 53 priče učenika osnovnih i srednjih škola, uglavnom iz Hrvatske, ali iz susjednih država. „Ova poezija u prozi istaknula se kako zaigranim i zvučnim ritmom tako i pažljivim povezivanjem aktualnih društvenih tema; sve – od pandemije, preko potresa koji je pogodio Zagreb, do ekologije i zabrinutosti za okoliš – predstavljeno je iz perspektive djeteta. Zaigranosti i dječjoj perspektivi unatoč, riječ je o tekstu koji pokazuje zavidnu vještinu i zrelost izričaja, na kakvima bi pozavidjeli i odrasli autori“, obrazložio je žiri zašto su Alisinu priču proglasili najboljom.

Prošle godine Marilyn Manson najavio je da radi na novom albumu koji je, nedugo prije nego što je objavljen prošlog mjeseca, on sam nazvao – remek-djelom. Otvara ga govorenom invokacijom, rašpastim glasom u tonu koji podsjeća na rane albume kao što su „Antichrist Superstar“ i „Mechanical Animals“, s dominantnom industrial i gothic vibrom. Tekstualno, prva pjesma poigrava se simbolizmom boja i preokretanjem biblijskih motiva; u kojoj bogove što kapituliraju pred njegovom pojavom, Manson smješta sebi s lijeve, a demone s desne strane, na mjestu koje u Bibliji Bogu zauzima sin Isus. Čim se slušatelj obraduje da se vratio starom zvuku i motivima, dolazi iznenađenje. Album ne donosi mnogo kritike konzumerizma, kapitalizma i politike, ne progovara o seksu, nasilju i ostalim društvenim neuralgijama kao u ranijim ostvarenjima. U potpunosti je efektna kombinacija osjećaja i stanja očajavanja i nadanja. I nije remek-djelo.

„Kao što ratovi počinju otvaranjem grobova, a završavaju njihovim zatvaranjem, tako i ratovi započinju ispaljivanjem ubojitih riječi, riječi koje potiču na neprijateljstvo i mržnju, a završavaju kada takve riječi utihnu. Ukoliko se okrenemo i pogledamo iza sebe na mnogim mjestima u našoj zemlji uvijek ćemo vidjeti posljedice razaranja“, dio je govora Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, koji kao da je inspiriran pjesmom što ju je na početku komemoracije u Varivodama recitirala glumica Gordana Gadžić. Pjesmu je napisala slavna poljska pjesnikinja i dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Wisława Szymborska, a na hrvatski ju je prevela Đurđica Čilić koja je prijevode nekih pjesama Szymborske ranije objavljivala na Lupigi. „Kraj i početak“ pjesma je prepuna simbolike i upravo je svojom potresnom porukom prigodna ovako tužnom povodu kao što je komemoracija u Varivodama.

Jedna od već tradicionalno ekonomski najranjivijih skupina, radnice i njegovateljice u kućanstvu (posao kojeg, u većini slučajeva, obavljaju žene), dodatno su postale ugrožene epidemijom koronavirusa, ali, paradoksalno, i mjerama zaštite stavljenima na snagu za sprječavanje i suzbijanje istog. Radnice i njegovateljice u kućanstvu čiste domove, kuhaju, brinu o djeci ili o starijim osobama, no to često rade bez ugovora o radu. S obzirom da rijetke sretnice imaju ugovor s poslodavcem (primjerice u Brazilu je to samo 30 posto, dok za Hrvatsku te brojke nisu ni poznate, ali vjerojatno su još i puno manje) to ih čini dijelom neformalne ekonomije. Rade u nesigurnim uvjetima za niske plaće, bez formalnih radničkih prava poput prava na bolovanje ili na godišnji odmor te bez pravne zaštite, što im egzistenciju čini vrlo neizvjesnom i u velikoj mjeri ovisnom o dobroj volji poslodavca.

U Domovinskom ratu više puta ranjavani pripadnik HV-a, Zvonko Lucić iz Zagreba, objašnjava kako mu je u sjećanju posebno ostalo koliko je mještanima bilo važno da njihove žrtve komemoriraju i drugi. „Važno je sudjelovati u tako nečemu, zbog toga što je tim ljudima jako važno, oni na taj način doživljavaju priznanje, doživljavaju se kao dio građanstva države, dio ravnopravne zajednice“, objašnjava Lucić. Njegov „kolega“, Stanislav Krezić, veteran HVO-a, dodat će: „Najmanje što možemo napraviti je da se poklonimo i odamo poštovanje ljudima, posebno onima koji nisu imali ni pravo ni snagu da se brane“. On smatra kako počinitelji zločina ne mogu biti nikakvi heroji ni vitezovi, već obične kukavice. Solidarnost s obiteljima ubijenih iskazao je i Aleksandar Sokolović, ratni veteran Vojske Jugoslavije iz Kruševca. „Ako nemaš osjećaj prema tuđim žrtvama nećeš moći imati ni prema svojim“, poručio je.

Kako bi se opravdao genocid trebalo je uložiti baš mnogo truda, trebalo je pripremiti teren, akademici i ostali „intelektualci# su tu imali zadatak da u polju kulture podmeću kukavičje jaje, da se kroz pisanije, kroz predstave, kroz filmove prikažu koliko su Srbi ugroženi, a kad su to uspješno učinili, onda je sve to trebalo polako pretakati u stvarnost. Strahovi postaju stvarni, pa samim tim i neprijatelj. I kad Ratko Mladić pred genocid u Srebrenici spomene "osvetu Turcima", onda znamo da je čitav posao "intelektualne elite" u Srba dovršen. Nakon toga preostaje samo egzekucija. I bi egzekucija. Ta "elita", uključujući i onu novinarsku sa Ratkom Dmitrovićem, Milijanom Baletić, Miloradom Vučelićem i brojnim drugima danas uživa sve privilegije. I šta sad? Prvo ukinuti privilegije, kazniti i tako pokazati da je i pisanije jednako opasno kao ispaljeni metak, pa čak i opasnije jer navodi više metaka. A onda krenuti dalje. E, ali ko? Mi. Nema ko. I ne treba niko drugi.