Prvi ozbiljan sukob između mlade progresivne nevjeste i njene bogobojazne svekrve u našoj kući inicirao je prvi časnik Enterprisea. Taj Vulkanac sa šiljatim ušima, sin veleposlanika Sareka i naše gore lista, Amande Grayson, iz nekog je sebi znanog razloga prekinuo studij na Vulkanskoj znanstvenoj akademiji te upisao Akademiju Zvjezdane flote i mojoj obitelji, kao i tisućama obitelji diljem planeta, zauvijek promijenio živote.

Kao i moja bogobojazna baka, tako se i Sarek, koliko naravno Vulkanac to može, šokirao odlukom svog sina, pa je slično toj „staroj i tradicionalnoj gardi“ prekinuo sve dobre veze sa svojim podmlatkom. Istina taj je sukob modernog i naprednog tinjao od samog početka, kada se mlada arhitektica uselila u naš dom i kategorično odbila teoriju koja je vladala u toj kući - da se sunce vrti oko zemlje, te da je dragi Bog stvorio Adama i Evu, a noćno nebo nad Splitom prekrio svojim plaštom na rupe. 

Moja mlada časnica Zvjezdane flote, tek izašla sa fakulteta, ušla je u moj maleni i skučeni svijet kao svemirski brod na warp pogon, srušivši sve ustaljene dogme na kojima je počivala moja obitelj. Obitelj koja se molila za vrijeme objeda i večere, obitelj koja se nedjeljom spremala u crkvu kao da ide na kakvu svečanost, obitelj koju je moja baka, a njena svekrva, držala pod savršenom kontrolom.

Moja nova časnica i zvjezdoznanka uskoro je našla gorljivog sljedbenika i budućeg časnika Flote. Od dana kada smo se upoznali, sve što sam želio bilo je da jednom, kada narastem dovoljno velik, postanem kadet na Enterpriseu. Računao sam do iznemoglosti koliko još ostaje Spocku da se vrati s petogodišnje misije u dubokom svemiru, kada će preuzeti dužnost da obučava mlade kadete i skakao sam od sreće kada je Spock unaprijeđen u kapetana, i dužnost predao admiralu Kirku koji se bacio u akciju da zaustavi Khana u namjeri da uništi poznati svemir. 

Spock, barem sam se tako nadao, pošto je umro, a na planetu Genesis je reanimiran, neće valjda ponovo glavom bez obzira u duboki svemir, već na Akademiju, kako i priliči umirovljenom časniku Flote. U tim mojim sanjarenjima o mojoj budućnosti i prvim kontaktima sa Vulkancima i Romulancima, prekidala me jedino moja baka, koja je moju opsjednutost „đavlom sa šiljatim ušima“ pripisivala svojoj mladoj nevjesti. 

„Truje mi dite“, govorila bi tiho sa susjedama dok su ispijale kavu i molile krunicu, a dok sam ja skriven iza kauča listao Sirius, tadašnji časopis znanstvene fantastike. Moja najdraža časnica Flote nije srećom marila za svoju svekrvu i njen svjetonazor. Danima smo „kampirali“ u dvorištu u našoj zvjezdarnici na susjedovoj smokvi, a noćima istraživali poznati svemir njenim teleskopom. Ta me mlada žena uvela tiho i suptilno u svijet A. C. Clarkea gurnuvši mi u ruke njegov „Sastanak s Ramom“, a potpuno opčinila upoznavši me s mojim junakom i idolom do današnjih dana Carlom Saganom, pruživši mi jedne večeri njegov kultni „Kontakt“.

Legendarni časnik Enterprisea (FOTO: Paramount)

Moje djetinjstvo nastavilo se u iščekivanju poziva na Akademiju i u svakodnevnim istraživanjima nama znanog i neznanog svemira u Gradskoj knjižnici koja mi je zamijenila postojeći svemir u kojem je sve češće dolazilo do sukoba civilizacija. Ona tvrdo religiozna Vulkanka držala je čvrsto svoj poznati svemir, a ova moja putovala je van njegovih granica i istraživala. Putovali smo svake vedre večeri, a zbog Waltera R. Millera i njegovog Hvalospjeva Lebowitzu po prvi put sam posumnjao u dogmu Katoličke crkve. Vjera moje bake nije se kosila s mojim znanstvenim junacima, posebno kada sam u ruke dobio priču „Zvijezda“ od A. C. Clarka o svemirskom skitnici koji istražuje betlehemsku zvijezdu, pa sam u svom djetinjem umu spojio i znanost i religiju u jednu veličanstvenu kreaciju. Clarkov monolit i mi majmuni ispod njega, „Zvjezdani jurišnici“ Roberta Heinleina, sve to davalo mi je za pravo da je život toliko lijep i kompleksan da ga vrijedi provesti istraživajući. Najbolje ako je ikako moguće na Enterpriseu. 

Sukob civilizacija u svom domu gledao sam i iz te perspektive. Mlada nevjesta se, izgubivši bitku, povukla u svoj i naš svijet, ogorčena posebno na muške ukućane koji nisu razumjeli naše stoljeće u kojem smo živjeli nas dvoje, no ostao sam vjeran i svojoj baki, koja me uredno češljala za nedjeljnu misu. Taj sukob, nažalost, kako sam odrastao bivao je sve veći. I sve kompleksniji, dakako.

Leonard Nimoy napustio nas je u veljači 2015. u svojoj 83. godini života. Po vulkanskim standardima to i nije bila neka duboka starost. No mi, njegova djeca, znali smo da je legendarni kapetan i znanstveni časnik ponovo samo spojio umove sa dr. McCoyem, te će se nakon obreda spajanja vratiti da zajedno s Kirkom spasi zemlju od uništenja. Njegova zadnja misija bila je posvećena mirenju starih religijskih dogmi i kultova s progresom koji je donosila Flota. 

Federacija planeta posvećena istraživanju i prvim kontaktima sa civilizacijama koje još drže da je zvjezdano nebo deka koju je dragi Bog sašio nad nama kako bi nam pokazao svoju veličanstvenost. Spock nas je sve, i Romulance i Vulkance, naučio da je dragi Bog kudikamo veličanstveniji. 

Vozeći kroz Zagreb, kroz njegovo sivilo, te sam godine kada je Spock ponovno spojio svoj um da ga sačuva za vječnost, bio neizrecivo ponosan na svoje Zagrepčane. Legendarni časnik Flote osvanuo je na muralu na Trešnjevci, onako sjajan i onako veličanstven kako je samo mogao i biti posvećen tom junaku naših djetinjstva. Vijest da ga je ovih dana netko uništio, toliko godina iza te sjajne posvete jednoj mladosti, kako grada, tako i planeta, učinila me neizmjerno nesretnim.

Umjesto Spocka pojavio se "Herzy" (FOTO: Facebook/OzrenTurina)

Možda su djeca koja nikada neće znati što leži iza poznatog nam svemira, niti ih zanima, u tom muralu vidjela samo smetnju za nešto njima važno, a možda smo kao narod i civilizacija svi skupa još na razini moje bake koja je umrla čvrsto vjerujući kako je Spock „đava sa šiljatim ušima“ i kako joj nevjesta kvari dijete. Ja nekako znam da je i jedna i druga teorija moguća i da su obje podjednako tužne. Danas, kada su i jedna i druga negdje u nepoznatom nam svemiru, i kada s mojim Spockom istražuju njegovu veličanstvenost, stao sam kraj zida garaže u blizini obrtničke škole na Trešnjevci i olovkom iscrtao najpoznatiji i najljepši pozdrav u galaksiji. Pozdrav koji nas je sve naučio taj čudni Vulkanac koji je sav svoj život bio razapet između logike i emocija, religioznog oca i progresivne majke, zemlje na kojoj je imao prijatelje i Vulkana na kojem se duhovno regenerirao.

Sutradan sam prošao pored prebojanog grafita i na olovkom iscrtanom dlanu sa raširenim prstima u znak pozdrava, našao jedan malen otisak. Otisak dječjeg dlana. Jedno dijete, baš kao i ja nekoć, ostavilo je svoj dlan u mojem. Možda to ne znači da ćemo kao narod jednom izaći iz mraka i otisnuti se u poznati svemir, ali sasvim sam siguran da nešto znači drugo.

Jedno dijete očarano Spockom na tom će svakako ustrajati. Dok je njega, za ovaj svijet ima šanse.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Pimp my pump