Što je zajedničko rektoru zagrebačkog sveučilišta Damiru Borasu, predsjedniku Hrvatske gospodarske komore Luki Bariloviću, dopredsjedniku Hrvatskog rukometnog saveza Zoranu Gobcu i ravnateljici zagrebačke Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, Alemki Markotić? Prvo što uočite na tim potpuno različitim osobama, potpuno različitih zanimanja, jest da su pripadnici tzv. elite u Hrvata. A zatim na jednoj od njih jedan okrugli, plavi bedž.

„Misli na druge. Cijepi se.“

Taj plavi bedž, zakačen na reveru Alemke Markotić, simbol je kampanje koja se zajednički pokrenula u svim zemljama Europske unije, u cilju zajedničke solidarnosti. Ta „zajednička solidarnost“ lijep je i human slogan informativno-edukativne kampanje koja bi građanima Unije trebala omogućiti više informacija o cijepljenju protiv Covida-19, njegovim kontraindikacijama, ali što je najvažnije, samoj organizaciji i provedbi cijepljenja. Taj društveni apel, sažet u dvije riječi na plavom bedžu, nikoga, da se razumijemo, ne nagovara na cijepljenje, već senzibilizira društvo na potrebu solidarnosti, empatije i altruizma.

Mislimo na druge svojim odgovornim ponašanjem. Svatko od nas dio je zajednice, i oni koji su zatakli taj bedž za svoj rever tim su činom jasno pokazali svoj stav o cjepivu, ali i da prvenstveno misle na druge. Na one kojima je to i takvo cjepivo nužno i najpotrebnije. Tu, naravno, mislimo ma korisnike domova za starije i nemoćne, radnike u sustavu socijalne skrbi te zdravstvene radnike direktno izložene virusu. Autor slogana koji se otisnuo na spomenuti bedž, kampanjski je lumen Boris Malešević, inače autor brojnih političkih kampanja, pa tako i onih samog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Kako je potvrdio znatiželjnoj javnosti, taj slogan i taj bedž koji je osmislio za ovu kampanju – nije naplatio. Kako naime naplatiti slogan koji izričito govori „Misli na druge“?

Obesmišljavanje kampanje (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Da „misli na druge“, potvrdila nam je nošenjem spomenutog bedža i Iskra Primorac, predsjednica Upravnog vijeća KBC-a Zagreb. Isti, istina, nije zataknuo bivši ministar financija Slavko Linić, no pred Nastavnim zavodom za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar nosio ga je njegov prijatelj Zvonimir Šostar, inače bliski suradnik Milana Bandića. O potrebi da „misle na druge“ nošenjem spomenutog bedža, složila se i Ivana Jakir Bajo, viceguvernerka Hrvatske narodne banke, oftalmolog Ivan Gabrić, sin vlasnika klinike Svjetlost Nikica Gabrić, šef koprivničke gospodarske komore Krunoslav Vitelj, koji je usput i član Nadzornog odbora Podravke … lista uglednika i javnih djelatnika koji su se pridružili toj kampanji solidarnosti svakim je danom sve duža.

Cilj je postignut, javnost se upoznala sa značenjem i svrhom spomenutog bedža, u informativno-edukativnu nacionalnu kampanju uključila se i Hrvatska radiotelevizija koja je angažirala voditelje i urednike da nose spomenuti bedž, brojni javni djelatnici, umjetnici i političari dobili su na nošenje taj komad plastike i metala, a ljude se javno pozvalo da, ako ga već ne mogu nabaviti, bedž izrade sami. 

Obiteljski liječnici, medicinske sestre, izrazili su zabrinutost stanjem njihovih starih i bolesnih pacijenata koji su posebno rizični, a neće dočekati cjepivo. Od kada je kampanje i od kada je bedža, procjene su da smo izgubili više od 2.000 tih starih i nemoćnih koji nikada nisu dobili svoju dozu koja je mogla biti spasonosna. Drugim riječima, sve redom predvodnici društva, najbolji među nama, izabrani od vladajućih koji, kako ono bi? - „misle na druge“. 

Stariji, ako stignu - stignu (FOTO: HINA/Mladen Volarić)

Što je, dakle, zajedničko svim onim na početku teksta navedenim ljudima?

Prvo što uočite na tim potpuno različitim osobama, potpuno različitih zanimanja, jest da su pripadnici tzv. elite u Hrvata. Pa zatim na Alemki Markotić taj okrugli, plavi bedž - „Misli na druge. Cijepi se.“ Bedž koji simbolizira prije svega solidarnost, pa empatiju i na koncu altruizam. Zajedničko svim tim navedenim osobama, da vas ne zavlačim više, jest što se tim ljudima, pripadnicima tako jednog krasnog staleža, ništa nije dogodilo nakon činjenice da su se svi, do jednoga, preko reda besramno cijepili prvi ili su cijepili članove svoje obitelji. Niti ih je disciplinski prijavilo nadležno ministarstvo, niti ih je na odgovornost zbog procjepljivanja preko reda pozvao Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Niti jedan od gore navedenih nije se držao propisanih medicinskih prioriteta, ni moralnih i ljudskih načela koje im propisuje upravo taj bedž kojeg tako savjesno nose okačenog na svojim grudima. 

Pravo stanje stvari zapravo je daleko gore, jer tko zna koliki je tek broj onih koji posjeduju stranačku iskaznicu ili vezu s nekim tko iskaznicu ima, a koji su se cijepili preko reda ili su tu privilegiju osigurali članovima svoje obitelji, prijateljima, kumovima, rođacima ili radnim kolegama, ali njihova imena nisu „isplivala“ u javnost. I to je ono što obesmišljava cijelu kampanju i izaziva nepovjerenje u cijeli proces cijepljenja i njegovu transparentnost kod građana koji tek trebaju odlučiti hoće li se cijepiti ukoliko će uopće biti dovoljno cjepiva. A to zasigurno nije cilj kampanje. 

Misli na svoje. Cijepi ih. (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Što je dakle poanta ove priče?

Stavimo na stranu svu moralnu odgovornost i sankcije koje su izostale. Stavimo na stranu svu njihovu elitističku i stranačku pripadnost koja im je takvu vrstu prioriteta dopustila. Stavimo čak na stranu i besramnost koju netko tako licemjerno kao javna osoba može manifestirati bez bojazni da će ih javnost, potrebitiji staviti na stup srama. Ono što je zbilja tužno u ovoj priči o jednom plavom bedžu jest njihovo iskreno snebivanje.

Nitko od gore navedenih ljudi nije se, naime, ispričao hrvatskoj javnosti. Svi redom misle da su na to imali apsolutno pravo i uopće im nije jasno zašto ih se „proziva“ bez ikakvog razloga. Niko se nije zacrvenio od stida. I nije, naravno, skinuo, kao Alemka Markotić, još uvijek taj simpatični bedž koji nas sve poziva da mislimo na druge, a u drugi plan stavimo sebe. Jer uistinu postoje ti „drugi“. Starice i starci po domovima za umirovljenike u koje kada ovaj opaki virus jednom uđe, isti imaju vrlo male šanse. I to je osnovni razlog zašto taj bedž treba nositi.

Da barem jednom u životu mislimo na druge. A ne na svoje guzice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Edvard Šušak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"