Jako dobro znamo, boljela nas za to briga ili ne, kako velike kompanije za dostavu hrane tretiraju svoje dostavljače. Za početak, uopće ih ne zapošljavaju. U nastavku, toliko smo već saživljeni s takvim odnosom da smo uglavnom prestali registrirati koliko je socijalno devijantan. Dok mažemo svoje burgere i pizze, ćevape i wokove, ne damo si kvariti apetit samo tako. Previd gaženja radne snage u dostavi, naime, praktično je uključen u popularne cijene, a pogotovo otkako je nastupila pandemija koronavirusa i prateći joj „lockdown“ zbog kojeg je potreba za dostavom gotove hrane neusporedivo veća nego ikada, kako u Hrvatskoj, tako i u ostatku svijeta gdje je „lockdown“ pozatvarao restorane. 

Jedna blagovijest iz Italije, međutim, ima potencijal istinskog game changera u toj priči, a možda je presudilo i doslovno gaženje. Državno odvjetništvo je upravo zbog toga nedavno odrezalo globu od ukupnih 733 milijuna eura četirima velikim dostavnim kompanijama. Uber Eats, Glovo-Foodinho, JustEat i Deliveroo su krivi zato što njihovih oko 60.000 dostavljača, a toliko ih je samo u Italiji, radi faktično nezaposleno. Točnije, prinudno glumeći podugovorne im partnere. Oni su, kao, nezavisni posrednici između proizvođača i potrošača hrane, iliti (slobodno)tržišni agenti. No za vratom im sjedi aplikacija čiji parametri tjeraju dostavljače na bjesomučnu kompetitivnost.

Ne bore se samo međusobno, nego i s nama. Kupac uvijek želi brže, pa stopa njihova stradavanja u prometnim nesrećama već nadrasta Alpe i čini taj problem vidljivim iz ostatka Europe. I bilo je stoga na račun talijanskih prilika kritike sa sjeverozapada, iako ona nije bila ključna. Kako bi i bila, ako ni tamo nije suštinski značajno bolje, a ponegdje je čak gore. Lažna demokratizacija tržišta posvuda uzima ljudske žrtve.

U Berlinu se i prosvjedovalo protiv uvjeta rada dostavljača hrane za Deliveroo (FOTO: Wikimedia/Leonhard Lenz)

Odlučila je činjenica da život i smrt dostavljača na biciklu ili motorkotaču predstavlja, kako je to rekao predsjednik Oblasnog vijeća Toscane, „neprestani pokolj kojem nema kraja“. Nadalje, odlučujuća je bila pravosudna borba koju je Italija u ovom slučaju povela još prije nekoliko godina. Toliko krvi u prilogu jednako mesnih ili vegetarijanskih obroka poremetilo je têk najširoj javnosti, a ni mediji nisu zanemarili sve unosniju temu. Dostavljači koji su preživjeli teže udese, pali su im još teže na želudac. Oni pak dozivaju saznanje da je posrijedi najveća grupacija radništva koje nakon stradanja na radu nema apsolutno nikakva invalidska materijalna prava.

Italija sad ultimativno zahtijeva da se dostavljači punopravno zaposle na neodređeno vrijeme. No kakve to implikacije može imati za nas ovdje? Hrvatska je, znamo i to, europsko-unijski šampion po nesigurnim oblicima zapošljavanja, ali ništa se ne poduzima kontra takve situacije. Jutarnji list, doduše, objavio je u izvještaju o talijanskom obratu: „Sudbena vlast je progovorila jezikom koji kapitalisti razumiju – ucijenila je ucjenjivače.“ I još: „Prekarijat je(...) suvremeni proletarijat.“

Pustimo načas kontradikcije unutar svakodnevnog javnog poslanja hrvatskih mainstream glasila. Ipak, instant-pomak u makar diskurzivnim praksama, ako već ne radno-pravnim, daje nam prigodu za daljnju razradu ove problematike. Tako i za obračun s nekim ekonomsko-političkim postavkama koje ovdje nisu počele s pandemijom koronavirusa nego su davno pustile svoje korijenje. Vratimo se, dakle, na onaj privid normalnosti u svijetu rada koji nam je uspješno naturen kad je riječ (i) o dostavljačima. A oni su samo dio šireg konteksta tzv. ekonomije dijeljenja. Nazvan sharing economy, ili gdješto shared economy, uz razne druge sintagme s manje sadržajnim označiteljima, taj model očito ima problem baš s dijeljenjem. Jer, bilo da nam dotična „ekonomija budućnosti“ dijeli ili je dijeljena, otvorenom stoji enigma: što se to zapravo i kako podijelilo u njezinu okviru? Učestale definicije, medijske i znanstvene, kažu da su to predmeti, tehnika, prostor. U primjeru dostavljača, navodno se dijeli njihov npr. bicikl, kao i mobitel. Kad je u pitanju vožnja taksijem uz aplikaciju Uber ili Bolt, predmet dijeljenja je automobil, itd.

Samo je rad potlačenih taj koji se ovdje dijeli (FOTO: Pixabay)

Ipak, svim tim slučajevima, a različitih profila može biti koliko god nam dopuštaju mašta i tržišni nerv, zajedničko je ideološko prikrivanje jedne druge diobe. Ponuditelji usluga dostave ili putničkog prevoza ili apartmanskog smještaja nisu jedini akteri između proizvoda i konzumacije. Jasno, kad se god u tom poslovanju, tobože oslobođenom parazitiranja, koristi Wolt ili BlaBlaCar ili Airbnb prije pandemije, takvi intermediji uzimaju obilatu proviziju na ime vlasništva nad digitalnom aplikacijom i njezina servisiranja. A naš doživljaj prirodnosti takve im funkcije ide pod ruku s toleriranjem onakve pozicije dostavljača.

Samo tako se valjda i može normalnim pojmiti svijet u kojem najveća bogatstva danas posjeduju jedan internetski preprodavač i jedan posrednik u plaćanju, također na internetu. Povrh svega se natječu koji će prije osvojiti svemir. Digitalna era iskrivila je relacije u ekonomiji katkad do neprepoznatljivosti, ali svejedno se nemojmo uporno zavaravati: samo je rad potlačenih taj koji se ovdje dijeli.

I dijeli se pritom evidentno nauštrb skapavajućih dostavljača koji danas posla imaju više nego ikada. Pored vozila i smartfona u čijim je otplatama već sadržana vrijednost njihova rada, gubitnicima ekonomije dijeljenja ubire se i privatni stalni namet za poslovanje. Govorimo li o praktičnosti usluga dostave ili prevoza, one su takve preko leđa vozača, ne i vlasnika aplikacije. Europski sud jest 2017. godine presudio da Uber nije digitalni servis, nego transportno poduzeće koje izbjegava obaveze prema radnicima i poreznim sustavima, ali to ni slučajno nije dovoljno. Kao što ni npr. jednokratne naknade Googlea i Facebooka medijima za pokradeni sadržaj, ne rješavaju problem njihove kokošarske uloge u globalnoj ekonomiji.

Sve ovo može se nekome činiti i forsiranim zanovijetanjem. Ta ipak se dostavljačima ovime nudi kakav-takav posao, a drugog nema ni za lijek, posebno u pandemijsko doba. No baš to je rodno mjesto prinude kojoj su izloženi i koju su pounutrili kao, rekosmo, prirodnu. Obaranje cijene rada može se tom logikom kretati dalje nadomak ropstvu. A mnogima je sve to vrlo komforno, povoljno i šik, ali bar znajmo čiji kosturi nam klepeću po ormarima dok podrigujemo u slavu neometene probave.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"