Uskoro će se u tiskari naći tri nova pjesnička naslova u izdanju zagrebačke Biblioteke „Jutro poezije“: Vid Jeraj („Honesty International“), Milan Matić („Izabrane pjesme“, priređivač dr. Tin Lemac) i Želimir Mađer („Interpretacije“). Biblioteka „Jutro poezije“ postoji tek nešto više od godine dana, a sa spomenutim knjigama čije se objavljivanje uskoro očekuje, bit će to već sedam objavljenih naslova u ediciji. Vidu Jeraju „Honesty International“ bit će pjesnički prvijenac, stoga je na njega pala odgovornost da odradi nimalo poetičnu dužnost razgovora s kakvim medijskim djelatnikom. 

Dogovorili smo se da ćemo imaginarni intervju napraviti pred zagrebaškom Vilom Arkom, koja je eklatantan primjer modernističke interpolacije, reprezentant umetanja u staro zagrebačko gornjogradsko urbano tkivo, baš kao što poezija Vida Jeraja predstavlja eklatantan primjer avangardističke versifikacije, reprezentant umetanja sinkronije skateboarda i simfonije jazza u bečku klupsku scenu u stalnom prijeporu između skvotiranja i gentrifikacije. Vid Jeraj već godinima živi u Beču, a za svoj je bijeg iskoristio seobu naroda kad su predsobljem Balkana isto učinili Sirijci i Afganistanci, među koje se zbog svoje mongolski tamne puti i melodioznoga glasa bez problema infiltrirao i koji su mu na prvi susret postali znanci i prijatelji. Ne biste vjerovali, ali „selam alejkum“, prvih mu je godinu dana bio novi moto, slogan i modus vivendi, sve dok nije otkrio crnu magiju i austrijske voodoo šamane koji su ga spojili s vješticom čiji se biznis nalazi blizu ćelije u kojoj je bio pretučen guslar Želimir Periš pa je tamo nabavio nenadjebiva ulja, masti, poliše i četkice za tretiranje instrumenata kakvim potonji dobivaju sposobnost letenja, naročito saksofoni, zbog svoje mehanike i čunjaste cijevi. Tako se ovaj underground pjesnik na svojem letećem saksofonu zvrndajući spustio pred Vilu Arko upozoravajući nas slobodnim prstima da se odmaknemo kako nas slučajno ne bi pogodio kakvom kirurški precizno odsviranom dionicom.

Vid Jeraj je zagrebački pisac, novinar i glazbenik, autor romana „Krvna slika“, koji živi na relaciji Zagreb - Beč. Njegova poezija nastaje tako da iz proze odstrani koji presočan lirski moment koji bi možda smetao proznoj cjelini ili bio pretenciozan, a u radu i u slam nastupima poticao ga je pisac Žarko Jovanovski, širem čitatorijumu poznat kao dobitnik nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman za 2020. godinu, koji je objavljen pod naslovom „Pizzeria Europa“.

Vid Jeraj i njegov leteći saksofon dok na pozornici bečkog kluba Chelsea nastupa uz bend Flipper i Davida Yowa (na fotografiji desno), pjevača The Jesus Lizardsa (FOTO: Privatni album)

Što povezuje Vas, Žarka Jovanovskog i ekipu iz "Jutra poezije", pitali smo ga nakon što je motor originatora prestao raditi, a on frajerski skinuo usne s usnika i prste s tipki čijim se pritiskom pokreću mlaznice saksofona. 

„Jovanovski me poticao da se potrudim, a ako bih nastupao na slamu, kao i s bendovima, naučio sam ih, recitirao napamet, aranžmanski tesao, glasom podržao... Uvukle su mi se pod kožu. U osnovi svakog lirskog 'ja' nalazi se povrijeđeni subjekt i stoga je pjesniku 'dobro' ono što većina smatra lošim ili nedovoljnim, ali riječ je ipak samo o kodiranju. Nisu pjesnici likovi s dijagnozom, to ne...“, zastao je Vid Jeraj u pola rečenice i utonuo u šutnju.

Dugo je šutio beskrajno se skanjujući da priča. Postavili smo mu nekoliko klasičnih pitanja tipa: Zašto pišete?, Kako pišete?, Jesu li Vaša djela autobiografska?..., ali nije želio pričati o sebi, želio je da njegova poezija govori umjesto njega. Urednik i ja blejali smo kao jarići u parče papira koji nam je tutnuo u ruke jer nismo kužili što točno govori ta poezija. Imala je ritma, svakako, za cupkanje po pločniku sa skejtom pod miškom jedne i lulicom saksofona u drugoj ruci.

Za Davida Yowa

Pokrenuo sam brend s marlonom bendom
zvučimo kao da dolazimo iz jarka
zlatni rez je uskrsnuće žanra
afrodita rođena venerična rozga

naporno je narkomanu vene istrenirati
pliva patka preko morske pjene
saksofon je postao već dio mene
marshall uskoro treba eksplodirati

Što napisati o tome? Kako sastaviti klasičan članak stare dobre okoštale forme s ovakvom jazzy bitničkom uspješnicom koja varira nad svim varijacijama teme? Pokucali smo na vrata random kancelarije u Vili Arko. Gospođa tajnica je pitala koga trebamo. Stajala je, kao kapija, na izlazu i na ulazu ovoga svijeta. Tražimo kakvog znamenitog književnog teoretičara da nam objasni koje poetske krajolike otkriva i kakve okoštale jezične barijere razbija ova poezija pružajući joj isprintani papirus. „Aaaa, to je Vid. Čekajte, zvat ću Mariju da dođe po njega.“

Jerajev pjesnički prvijenac (FOTO: Jutro poezije)

Vratili smo se do Vida koji nas je i dalje ignorirao i zajedno s njim čekali Mariju Dejanović, autoricu pogovora zbirke „Honesty International“. Ona je iz Grčke za tren doletjela na krilatom skejtu s anarhističkom naljepnicom.

– Haj škvadra, kaj kljucate pred Vilom Arko? 

– Vid nam niš' ne želi pričat o sebi i pjesmi. On bi da ona sama svira.

– Ne, Vid se samo ne želi eksponirat. Jutro poezije je preduga priča da bi se mogla ispričat u jednom članku.

– Daj nam bar ti reci onda nekaj o njemu.

– Vida Jeraja upoznala sam kao slam pjesnika, glazbenika, osobenjaka, benignog provokatora, live performera, čovjeka koji se šali, talentiranog čovjeka, čovjeka koji se uopće ne šali, iskrenog čovjeka dobrog srca, čovjeka koji se voli pojaviti odnekud i onda nestati do sljedećeg povratka. 

– A kakva mu je poezija?

– Takva mu je i poezija. Poezija je to koja se čita na glas, koja je izvedbena, za koju se može reći da ju je iznutra i izvana inspirirao free jazz i poneki štakor iz kutaka najboljih berlinskih alternativnih klubova. Poezija koja ima bitničke utjecaje jednako koliko nema nikakve utjecaje. Poezija koja postavi očekivanja, da bi ih iznevjerila, a to je nekako i očekivano, i neočekivano za ovu poeziju. Kad počne pisati o ljubavi, napiše društveno-kritičku ili egzistencijalističku pjesmu, a kad krene pisati o društvu, ispadne ljubavna ili o kakvom zanimljivom predmetu – objasnila je Marija.

Sa slam-pjesnicima nema šale, oni slemaju čak i kad pišu pogovore ili neobavezno čavrljaju. Marijina slemovska vibra razbucala je i Vida. 

„Zaboravila si reći da budući da sam pjesnik koji kreće pisati ljubavnu pjesmu, a završi na socijalno-angažiranoj, raskid između dviju duša radije prenosim na programatsku razinu – raskida vatikanskih ugovora. Kužiš? Da su ti ugovori uređeni kako spada, ne bi se apatija prenosila na d(r)uštvo, odnosno ne bi dolazilo do raskida i agonije. A to je bitno reći - urbi et orbi! Isto to je mogao biti naslov zbirke, na latinskom, da se pojavila prije 2000 godina“, dodao je Vid, posve lucidno.

Inače, Vid je na obroncima zagrebačke Močvare vodio koncertnu seriju koja nije bila prikazivana na Netflixu, ali možda se može naći na kakvom torrent servisu, a kao producent večeri slam-poezije naslijedio je specifičnu atmosferu od redatelja Marija Kovača, koji je raznovrsne fermentacije s kojima koketira slam-poezija artikulirao pridavši joj pirandellovsku notu. Vid je naslijedio i posvojio mahom zagrebačku trupu likova i freakova kao sto su Dino, Majsec, Django, Pokojnik, a s njima su ponekad nastupile i Dijana, Sanja, Siniša koji je viceprvak države i danas predsjednik ogranka DHK i spomenuta Marija Dejanović, koja je dobitnica Gorana i Držića. A to je nešto što i bečkoj i svjetskoj slam-sceni fali, smatra Vid Jeraj, jake ličnosti i kakva-takva struktura, jer oni tamo u Beču rade franšizu amaterske komedije „s malo suza i vrićom smija“.

Slam pjesnici ZG scene, foto iz davnina, Jeraj na fotografiji nosi šešir (FOTO: pinvest.com)

Pitali smo Vida kako šira javnost doživljava slam-poeziju.

„Možda to što kao Drumski pjesnici radimo nije javnosti jasno, ali vani je 2021. godina i književnoteorijske i ideološke podjele su pljuga. Moja i Sinišina i Žarkova poezija i svirka Maka Murtića su divergentne, ali zajedno smo udarna kombinacija. Mi izlazimo iz slam-scene. Mi smo je i rasturili u jednom trenutku“, razdragano će Vid.

Ako vas zanima što je bila slam-scena, potražite na portalu booke.hr na kojem je Vid prošle godine dao intervju.

Pitali smo ga i kako se osjeća kao novopečeni objavljeni pjesnik.

„Da nije bilo Roklicera pokojnog - ti začinjavci, spiritualisti i cvjećari - nikad nam ne bi dali za pravo. Mene oni smatraju avangardistom. U Beogradu su mi na jam sešnu neki rekli da sam nadrealist. U Ljubljani mi je jedan poznati pjesnik rekao da sam autor pjesama u prozi“, u nevjerici i odmahujući glavom govori nam ovaj underground pjesnik.

„Hvala ti, Vide, sada imamo dosta za članak“, rekosmo na kraju ovog iscrpljujućeg susreta. 

„Ne može ići članak ako ne napišete nešto i o knjigama mojih prijatelja koje su izašle“, dometnut će. 

„Dobro, Vide, nije portal cicija, napisat ćemo nešto i o njima kad izađu knjige, ima mjesta kol'ko hoćeš“.

ja sav sam njuh

ja sav sam njuh
šmrcam još od sinoć
Ja krkan, kapetan, a ti kirka
vukovarskog bulevara tipka
moj nježni taban štipa i pipka
iznad spuštenijeh podočnjaka
tvoje oke sumrak su okeana 

dobro jutro, vatroslave
obriši brk, cure ti himne
vršnjače moj, opij se
izbriši ispušne plinove
mirisom jorgovana
slobodno je tržište 

buržoafrika

mijenjam mišljenje za povijesno mišljenje
ružan kao ružmarin mirišem nirvanu
stvarnosno se saplićem o opasač fikcije
zaboravljam zasluge kao cjelov ranu

padinu će zatrti lavinom
iz sala će izrasti slanina
vatikanski monolog
i partijske droge

buržoafrika uvijek postavlja svjetla
mozart od stakla chopin od vjetra
pulitzer uz trozubac vlasti
pravda tu je tek silueta

ooo kako sam jako ubacio pijevca u vino

ooo kako sam jako ubacio pijevca u vino
kazaljke su zapljeskale same
zaboravio sam na žvake
na kiosku svetoga petra
trebalo je počkaljiti pivo
skratiti jezik za pola metra

zakon je bilo
kad smo se otisnuli s brijega
ekser, votka i kazačok-brineta
na raskršću preskočismo
oronuli cvijetak
u genu sandalovine

apsint liječi rane flotile
što je nad tvojom lukom bludila
puška se kroz maglu uspela
u drugome kadru
u horizont opalila

o kako sam jako
tvoj film gledao u kinu
žuteći oči u titlovanom dimu
poskupit ću jednom
i ja kao vinjeta
okrutnost neće biti tek moneta

u glasu koncila nikad otisnuta pjesma koju s pištoljem za pojasom u clevelandu čita jedna naša časna sestra

samo sam želio govoriti po prorocima
i zato sam zaspao u crkvi
već odavno nisam sanjao ništa
ništa
ništa
autorski...

ja sam zapravo pošao na bazen
i nije u redu na to da se vadim
znam
ali zato sam bez ruke izišao

o urliku, rode, da ti pojem

rode?

da, rode, velika krila koja djecu nose
ždrala
mahala su nebom

svevišnjeg što grmi kad ga zalud zovu
zaštitnika ulovljenih u krivolovu

gospodine
vama gospodine

ha, tu sam vas čekao
biti će gnjevan
kao što sam već rekao.

mensečina

Već danima na skejtu usred betonske savane
Ja šarmer iz špajze, ostao bez hrane
U talogu zadnje šalice kave
pronalazim žalac njene flegme za me

hripim, a trbuh me bode
dok neki glas gromko podriguje
dabome, sunce nikako da nikne
kotačić šuta kamenčiće sitne 

gle! bijeli asteroid mi namiguje
šutam bocu malu čisto radi buke
i padam na tle, pizza nasred dlana,
o, napokon ima nešto i za jest

na podu sve neke bugarske valute
raskrvavljena nosa u košu tražim maramice
zašto žvačem peršin namočen u vosak
zašto šmirglam vene smolom iz uha

zašto volim kad je mjesec slan
poljubac je tada kao ocean

sirene su zijevnule
sisu sam zgnječio ravno
skateboard mi se zakoloturao
teškim sam gazio dahom

koža me uz pečat krvi
zračno i sunčano pekla
preskočio sam uski nogostup
slonovski lak poput pera

tutnjio sam niz žarki ilinštak
skanjujuć svetog kristofora
sijevao kraj automobila
i malog zelenka iz semafora 

još sada se znojno čudim
prometnoj deklinaciji
mljevenoj crnki u coupeu
samostalnoj prokrastinaciji

zašto volim kad je mjesec slan
poljubac je tada kao ocean

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album