Priča je, zapravo, bila vrlo kratka, vrtjela se po hrvatskim medijima svega nekoliko dana. Hrvatski nogometaš Borna Sosa zaključio je da je dovoljno dugo čekao poziv u hrvatsku A-reprezentaciju, pa je odlučio iskoristiti to što mu je majka rođena u Njemačkoj, zatražiti njemačko državljanstvo i zaigrati za reprezentaciju četverostrukih svjetskih prvaka.

Pokazalo se, međutim, da i poslovično pedantnim Nijemcima mogu promaknuti FIFA-ine izmjene pravilnika o promjeni reprezentativnog dresa, pa je transfer Sose u "Elf" propao već u samom startu. Borna Sosa se nakon toga ispričao Hrvatskom nogometnom savezu, hrvatskoj sportskoj javnosti i navijačima, priznao pogrešku i stavio se opet na raspolaganje našoj reprezentaciji.

Priča je, dakle, ponavljamo, bila vrlo kratka, ali i više nego dovoljno duga da bi dodatno uznemirila uvijek uznemirenu i paranoičnu hrvatsku javnost, koja se i u ovom slučaju podijelila na „ustaše i partizane“. Pa dok jedni očijukanje mladog Sose s Nijemcima ne smatraju nekakvim posebno teškim krimenom, drugi ga proglašavaju izdajnikom za kojeg više ne smije biti mjesta u hrvatskom nogometu, a možda ni u Hrvatskoj. 

Sosa se ovim neuspjelim transferom zasigurno usosio, ali za one koji još uvijek nisu sigurni je li on izdajnik ili tek nestrpljivi mladac željan igranja za reprezentaciju na velikim natjecanjima evo malog podsjetnika na još neke „izdaje i izdajnike“.

Krajem 2005. godine hrvatsku je sportsku javnost jedan neuspjeli transfer šokirao puno više od ovog neuspjelog Sosinog. Tada je, naime, najbolji hrvatski plivač svih vremena i olimpijski doprvak iz Atene, Duje Draganja, objavio da više neće plivati za Hrvatsku i da je njegova nova domovina – Katar. Draganja, koji je plivačka odličja kovao na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, bio je nezadovoljan vječnom besparicom u hrvatskom plivanju, a u Kataru su nudili milijune dolara za prelazak pod njihovu zastavu. 

Duje Draganja trebao je u Katar (FOTO: HOO)

Hrvatski olimpijski odbor tada je Draganji pronašao nekoliko velikih sponzora, Kataranima je paralelno s time propao pokušaj formiranja moćne plivačke štafeta jer se na kraju predomislio Južnoafrikanac Roland Schoeman, pa je Splićanin ipak ostao u Hrvatskoj. Osvojio je nakon toga za Hrvatsku još pregršt medalja, a već 2006. godine ga je Hrvatski olimpijski odbor proglasio sportašem godine. Ako ga je netko nakon svega proglasio i izdajnikom, toga se zasigurno više nitko ne sjeća.

Ono što nije uspjelo Draganji, uspjelo je Jakovu Faku. Senzacionalni osvajač svjetske bronce 2009. godine i olimpijske u Vancouveru 2010. već je 2011. postao slovenski biatlonac. Želio se nastaviti baviti biatlonom na najvišoj svjetskoj razini za što u Hrvatskoj ne postoje nikakvi uvjeti. Štoviše, i spomenute dvije medalje osvojio je trenirajući sa slovenskim trenerom i slovenskim biatloncima u Sloveniji. Nisu pomogla ni brojna obećanja HOO-a i Hrvatskog biatlonskog saveza (HBS) o velikim ulaganjima u hrvatski biatlon, pa mu je nakon višemjesečnog i na trenutke mučnog natezanja (i odštete od 60.000 eura) HBS konačno izdao ispisnicu bez koje ne bi mogao odmah nastupati za Sloveniju. 

Već u najavi svojeg odlaska u Sloveniju godinu dana ranije Fak je rekao „Znam da će svi mogući forumi biti puni toga kako sam antihrvat, izdajica i slično, ali ja imam čistu savjest i samo ću ići trbuhom za kruhom“. Dojma smo da je ipak bilo puno više onih koji su se veselili njegovim svjetskim i olimpijskim odličjima koje je kasnije osvojio za Sloveniju.

No, u Hrvatsku se i dolazilo. Itekako. Brojni su uspješni sportaši putovnice svojih matičnih država zamijenili onom hrvatskom, a najpoznatiji transfer u smjeru Hrvatske bio je onaj bugarskog dizača utega Nikolaja Pešalova. Nakon dvije olimpijske i pet svjetskih medalja osvojenih za Bugarsku, Pešalov je 1998. godine počeo nastupati za Hrvatsku. Za taj je transfer Bugarima plaćeno 50.000 dolara što je donirao – Goran Ivanišević. Nije zbog toga u Hrvatskoj zabilježeno neko veliko oduševljenje sve dok na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. Pešalov nije svojoj novoj domovini donio prvo pojedinačno olimpijsko zlato. 

Nije bilo uznemirenih kada je Pešalov navukao hrvatski dres (FOTO: HOO)

Dodao je Pešalov tome i broncu četiri godine kasnije u Ateni te još pet europskih i svjetskih odličja, pa se, kada je o sportskim rezultatima riječ, pokazao odličnom investicijom za Hrvatsku. Koliko je to bilo isplativo njemu osobno najbolje će posvjedočiti činjenica da živi u Splitu kao podstanar te da je 2009. ozbiljno razmišljao o rasprodaji svojih olimpijskih medalja.

Kada je o nogometu riječ, Hrvatska je puno vrhunskih nogometaša, a o rukometnim reprezentativcima da i ne govorimo, „preotela“ državama u kojima su rođeni. Spomenimo samo Anthonyja Šerića, Josipa Šimunića, Niku i Roberta Kovača, Ivana Rakitića... Ako je vjerovati njihovim svjedočanstvima, neki od njih imali su sa sportskom javnošću rodnih država probleme slične ili veće negoli ih ima Sosa s hrvatskom. Šimunića su mnogi u Australiji smatrali izdajnikom, dok su u Švicarskoj, navodno, Rakitiću čak i prijetili smrću. Tek toliko da ne biste mislili kako je etiketiranje i proizvodnja izdajnika naša izmišljotina… 

Ono što je, pak, zasigurno hrvatski brend je dovođenje baš svega što se danas u Hrvatskoj događa u vezu s Domovinskim ratom koji je završen prije više od četvrt stoljeća. Izvučen je rat, dakako, kao argument i u slučaju Sosa. „Toliko je ljudi dalo svoje živote za ovu zastavu i zemlju, a netko tko je prošao kroz cijeli HNS-ov sustav donese ovakvu odluku'', rekao je… tko? Joe Šimunić, dakako. Isti onaj koji je prošao kroz sve sustave australskog sporta, a onda zaigrao za hrvatsku reprezentaciju. No to je već jedna sasvim druga priča s kojom ne treba dodatno uznemiravati uvijek uznemirenu i paranoičnu hrvatsku javnost…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Marko Jurinec