Na konferenciji za novinare nakon inauguracije tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, portparol Bijele Kuće Sean Spicer je izjavio, između ostalog, da se radi o “najposjećenijoj inauguracija u istoriji SAD-a”. Brzo je uslijedila reakcija gotovo svih medija koji su pronašli fotografije sa ranijih inauguracija i shvatili da je portparol Spicer u najmanju ruku pretjerao sa ocjenom i da se uopšte ne radi o najposjećenijoj inauguraciji ikada već naprotiv. Ubrzo, novinar NBC-a suočio je tadašnju savjetnicu predsjednika SAD-a Kellyanne Conway sa ovim saznanjima što je ona odbacila objašnjavajući da je Spicer ponudio “alternativne činjenice” o inauguraciji.

Od tog trenutka (januar 2017.godine) ovaj termin postaje apsolutni “buzzword” i u suštini otvara jedno novo društveno političko poglavlje odnosa prema činjenicama, istini, i stvarnosti u najširem smislu. 

Alternativne činjenice u eri post istine 

Nova era u kojoj su alternativne činjenice zamijenile stvarne dokaze zove se post istina, pri čemu interpretacije, emocije, uvjerenja imaju snažniji uticaj na donošenje odluka od činjenica i dokaza. Postistina je era u kojoj glavni društveno-politički akteri nastoje uvjeriti javnost da vjeruje njima, svojim liderima, a ne činjenicama i dokazima, što se može uporediti sa situacijom u kojoj se od sagovornika zahtijeva da vjeruju više njima nego svojim očima. 

Koncept postistine se može povezati sa onim što je čuveni američki komičar i televizijski voditelj Stephen Colbert prije više od deset godina nazvao konceptom “istinitosti” (truthiness). Pod konceptom “istinitosti” on je na komičan, ali kritički izoštren način pokušao da objasni opasnost od toga da “ljudi ne razmišljaju glavom nego razumiju srcem”. Drugim riječima, ljudi prihvataju i pozitivno reaguju na informacije zbog toga što izazivaju određene emocije i osjećanja, a ne zato što su potkrijepljene stvarnim dokazima. Dakle, u prvom planu je šta ljudi osjećaju da je tačno, a ne šta zapravo jeste tačno. U tom smislu se može reći da je era post istine, koju je Colbert najavio, svojevrsna društveno politička situacija u kojoj su ljudi skloni vjerovati lažnim vijestima, alternativnim činjenicama i drugim oblicima dezinformacija, jer im to iz različitih razloga može pričinjavati zadovoljstvo i lakše razumijevanje stvarnosti u kojoj žive.

Bivši predsjednik SAD-a, Donald Trump, je nerijetko znao nazvati koronavirus „običnim gripom“ koji će „nestati tokom ljeta“ (FOTO: Flickr) 

Terminom alternativne činjenice se zapravo nastoji objasniti da činjenice nemaju univerzalna značenja već da je njihovo značenje uvijek povezano sa kontekstom, tj. da u zavisnosti od konteksta i ugla gledanja činjenice mogu biti različito interpretirane odnosno imati različita značenja. Zbog toga se, kako autorice Lejla Turčilo i Belma Buljubašić navode, alternativne činjenice mogu definisati kao oblik manipulacije, koji se ogleda u selekciji, uokviravanju i kontekstualizaciji informacija u skladu sa interesima drugih, najčešće političkih aktera. U tom smislu alternativne činjenice su zapravo, činjenice „uokvirene” u određeni kontekst ili iznesene tek parcijalno kako bi se javnost dezavuisala i kod nje proizvela određena reakcija. Dakle, alternativnim činjenicama kao da se kreira neka, uslovno rečeno, alternativna stvarnost u kojoj vrijede pravila koja su sa druge strane racionalnosti, činjeničnosti i istinitosti. 

Jedan od načina definisanja alternativnih činjenica jeste da se mogu odnositi na nešto što ima potencijal da bude istinito, ali ne mora. Ovdje se mogu svrstati različite informacije i tvrdnje koje mogu biti tačne odnosno postoji određena vjerovatnoća, kao i određeni dokazi, da su tačne, ali u isto vrijeme i ne moraju to biti. Preciznije, ako su tvrdnja i njena negacija podjednako opravdani tj. postoje jednako valjani razlozi ili jednako snažni dokazi u prilog bilo kojoj od ove dvije mogućnosti, onda se ovakve tvrdnje mogu shvatiti kao alternativne činjenice. U ovom kontekstu se mogu posmatrati razne teorije zavjere za koje ne postoje valjani dokazi, ali koje mogu, pod uslovom da se određene pretpostavke ispostave kao tačne, biti uzete u razmatranje.

Alternativne činjenice kao teorije zavjere u pandemiji 

Sve teorije zavjere imaju vrlo jednostavne premise na osnovu kojih funkcionišu. U osnovi svake teorije zavjere je podjela svijeta na dobro i zlo. Zatim, svaku teoriju zavjere uglavnom karakteriše postojanje nekog tajnog plana, koji sprovodi neka grupa. Takođe, tu su uvijek i određeni „dokazi” kojima se nastoji potvrditi postojeća teorija, koji su po pravilu praćeni paranoičnim tvrdnjama da se ništa ne događa bez razloga i da ne postoje slučajnosti, odnosno da ništa nije onako kako se čini i da je sve povezano. Jednom kad se uvriježe, teorije zavjere mogu se brzo širiti. Teško ih je opovrgnuti jer se svakoga ko to pokuša smatra sudionikom zavjere. Problem je što se ove teorije vrlo brzo šire, najčešće putem društvenih mreža ali i zatvorenih grupa na nekim platformama kao što je Viber i sl. 

Teorije zavjere ne predstavljaju nikakvu novost. Neke od “najzanimljivijih” koje su i danas prisutne na dnevnom redu se tiču događaja kao što su teroristički napadi 11. septembra u New Yorku, atentat na predsjednika SAD-a Johna Kennedyja, slijetanje na Mjesec i sl. Čini se da svi važni događaji otvaraju vrata i raznim teorijama zavjere kako bi se otkrilo šta je to u njihovoj pozadini. Pandemija koronavirusa je takođe poslužila kao sjajan poligon za razvoj i širenje različitih teorija zavjere. 

Najčešće teorije su bile te da je kineska vlada napravila koronavirus u laboratoriji; da je farmaceutska industrija uključena u širenje koronavirusa; da postoji veza između 5G tehnologije i koronavirusa; da je vojska SAD-a razvila virus kao biološko oružje; da Bill Gates koristi koronavirus da bi „progurao“ vakcinu s mikročipom kojim se mogu pratiti ljudi; kao i da je koronavirus „pobjegao“ iz laboratorije u Wuhanu.

Jedna od društvenih mreža specijalizirana za širenje dezinformacija (FOTO: HINA/EPA/Ian Langsdon) 

Kao i sam virus, teorije zavjere opstaju i prenose se putem domaćina. Popularni i uticajni domaćini kao što su političari i/ili druge slavne osobe, mogu svojim aktivnostima potencijalno zaraziti milione drugih. U tom smislu bivši predsjednik SAD-a, Donald Trump, je nerijetko znao nazvati koronavirus „običnim gripom“ koji će „nestati tokom ljeta“ i sl. Ipak ono što ga može svrstati među one koji prenose zarazu teorije zavjera je tvit iz marta 2020. godine u kojem koronavirus naziva– Kineskim virusom. Ovakvim tvitom je data podrška teorijama o tome da su Kinezi krivi za nastanak koronavirusa, a u isto vrijeme je pokrenuo lavinu komentara usmjerenih protiv Kineza na društvenim mrežama. 

Slično kao Donald Trump i dva američka senatora su doprinosila širenju različitih teorija o virusu korona. Senator Rand Paul, republikanac iz Kentuckyja, je izjavio da se neće vakcinisati jer se prethodno oporavio od korone. Takođe, on je sugerisao da je prirodni imunitet efikasniji od vakcine. Osim političara koji su na ovaj način doprinosili širenju različitih oblika teorija zavjere vezanih za koronavirus, to su radile i poznate ličnosti iz svijeta šou biznisa. Jedna od najvećih ikona pop muzike u SAD-u, Madonna, na svom je instagram nalogu objavila video sa komentarom da vakcina protiv korone postoji već neko vrijeme, ali da se namjerno krije od običnih ljudi kako bi ih se lakše kontrolisalo, te kako bi bogati mogli dodatno da se obogate.

Širenje teorija zavjere na domaći način

Ni prostor Zapadnog Balkana nije ostao imun na različite oblike dezinformacija, lažnih vijesti, alternativnih činjenica i teorija zavjere koje su povezane sa virusom korona. Na početku pandemije pulmolog Branimir Nestorović je javnost Srbije uvjeravao da je koronavirus „najsmješnija gripa“, te da žene mogu slobodno da idu u „šoping ture u Milano“. S obzirom da su izjave nastale 26. februara 2020. godine, dakle na samom početku širenja virusa, može se reći da su one bile plod nedovoljne informisanosti. Problematično i zabrinjavajuće je nedostatak ozbiljnosti i odgovornosti kada se u javnost izlazi sa informacijama koje se direktno tiču zdravlja ljudi. Sličnu grešku „u koracima“ napravio je Ivica Dačić tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije koji je 28. februara 2020. godine izjavio da nije isključeno da je pandemija „deo jednog specijalnog rata protiv Kine“. 

Ovakve izjave se u najmanju ruku mogu smjestiti u red neprovjerenih alternativnih činjenica, a šire posmatrano u red teorija zavjere. Osim toga, jedna od istaknutih teoretičarki zavjera koja je dobila veliki medijski prostor ne samo po emisijama na opskurnim YouTube kanalima nego i na televizijama sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji je klinička psihologinja Mila Alečković. Ona je poznata po svojim teorijama da se pandemija koristi kako bi se uvele „eksperimentalne mere“, koje imaju za cilj „porobljavanje ljudi“ da bi se mali broj „globalista“ obogatio.

Kao i na Zapadu, osim zvaničnih političara i javnih ličnosti iz struke, problem širenja različitih oblika dezinformacija i neprovjerenih informacija postaje veći kada se uključe popularne zvijezde iz svijeta zabave i sporta. U tom smislu je i izjava folk pjevačice Nade Topčagić da se korona može liječiti rakijom i bijelim lukom, a i teniserski broj jedan u svijetu Novak Đoković je ponudio svima svojih deset savjeta kako se boriti protiv korone. Hrvatski fudbaler Dejan Lovren se putem društvenih mreža pridružio talasu negativnih komentara usmjerenih protiv Billa Gatesa, koji se smatra jednim od najodgovornijih za nastanak i širenje koronavirusa. Lovren je na svom instagramu napisao „Bille, igra je završena, ljudi nisu slijepi“. 

Đoković je ponudio i deset savjeta (FOTO: novakdjokovic.com)

Društvene mreže su svakako jedna od najefikasnijih platformi za širenje različitih oblika dezinformacija. U tom kontekstu u BiH je na Facebooku pet mjeseci bila aktivna grupa „Q-Anon Bosna i Hercegovina“ koja je ukinuta u oktobru 2020. godine. Ova grupa je predstavljala dio šireg pokreta „Q-Anon“ koji se oformio 2017. godine u SAD-u i koji su slijedili zajednički moto #wwg1wga (Where We Go One We Go All – Gdje ide jedan, idemo svi). Suština ovog pokreta koji je svoju ekspanziju doživio na društvenim platformama jeste širenje različitih oblika dezinformacija, lažnih vijesti i teorija zavjere. 

U toj grupi su se, između ostalih, mogle naći tvrdnje da koronavirus ne postoji, nego je izmišljen, a ako i postoji, stvoren je u laboratoriju. Svaki roditelj je dužan da zaštiti svoje dijete od prisilne vakcinacije. Uvođenje 5G tehnologije će donijeti nepopravljive posljedice za sve živo na Zemlji. U Sjevernoj Makedoniji je sve popularnije prosljeđivanje dezinformacija slanjem ličnih poruka, vjerovatno putem platformi kao što su Messenger, Viber, WhatsApp i sl. Ovo je efikasan način širenja dezinformacija s obzirom da se teško mogu otkriti. Takođe zanimljivo je da se kao efikasne metode za izbjegavanje otkrivanja dezinformacija koristi slanje screenshotova, ali i namjerno miješanje ćirilice i latinice kako bi se zamaskirao trag. 

Međutim, osim ovih, uslovno rečeno, izolovanih primjera koji svakako mogu ilustrovati određene trendove vrlo važno je istaći i podatke iz istraživanja „Sumnjivi virus: Zavere i COVID-19 na Balkanu” koje je sprovela Savjetodavna grupa za javnu politiku: Balkan u Evropi (BiEPAG) 2020. godine, o popularnosti različitih teorija zavjera na prostoru Zapadnog Balkana. Istraživanje pokazuju da skoro 80 procenata ispitanika vjeruje, u velikoj mjeri ili djelimično u neku od teorija zavjere u vezi sa koronavirusom. Ovo istraživanje pokazuje da je u Albaniji najveći procenat ljudi koji vjeruje teorijama zavjere. Najpopularnije su one teorije koje odgovornost pripisuju Kini, ali čak i kada je riječ o povezanosti s Billom Gatesom, 43 procenta stanovništva smatra da je ona u velikoj ili barem nekoj mjeri istinita.

Kritičko promišljanje kao vakcina za teorije zavjere

Nije nimalo jednostavno snaći se u moru različitih oblika dezinformacija, teorija zavjere, lažnih vijesti, alternativnih činjenica. S obzirom da uglavnom ne postoje nikakva sistemska rješenja koja bi pojedincima pomogla u cilju bolje orijentacije u zaglušujećem digitalnom prostoru, važno je pokušati samostalno razvijati vještine i kompetencije koje su potrebne u tom smislu. U kontekstu verifikacije sadržaja jedan od najvažnijih koraka jeste provjera izvora informacije. U tom smislu važno je znati dati odgovor na pitanje da li je određeni izvor pouzdan i renomiran. 

Proces cijepljenja je danas na meti brojnih dezinformacija (FOTO: HINA/FAH/Bienvenido Velasco)

Jedan od važnih preduslova koji određeni portal treba da ispuni kako bi uopšte mogao biti uzet kao relevantan izvor informacija jeste postojanje impresuma, odnosno rubrike u okviru koje su sadržani podaci o vlasničkoj/uredničkoj strukturi i osnovni kontakt podaci. Takođe, jedan od važnih aspekata provjere vjerodostojnosti izvora jeste svakako domen koji se koristi. Nerijetko se zna desiti da neki lažni portali nastoje da kopiraju postojeće informativne portale koristeći sličan domen, na koji prosječni čitaoci uglavnom ne obraćaju pažnju. Recimo umjesto domena “cnn.com” može da stoji “cnn.com.co” ili “cnn.website”, što već može sugerisati određene nepravilnosti. Zatim treba provjeriti da li taj izvor citiraju i drugi mediji. Za svaki slučaj provjeriti da li su postojeći sajtovi za fact checking (kao što je recimo snopes.com) već na neki način obradili temu. Drugi korak je provjeriti autora, odnosno provjeriti da li autor ima kvalifikacije i iskustvo u navedenom području, te da li se u tekstu koriste provjerljive činjenice i dokazi iz naučnih ili akademskih istraživanja. Osim toga važno je provjeriti da li je autor ili sagovornik samoproglašeni stručnjak, ili je povezan sa nekom organizacijom. Konačno treći korak, koji nije neznačajan je provjeriti stil i ton kojim je tekst napisan. Obično su različiti oblici dezinformacija i teorija zavjere pisane u senzacionalističkom stilu.

Konačno, uz ova tri koraka, potrebno je konstantno razvijati kritičku oštricu, sticati znanja o tome na koji način masovni mediji, ali i digitalne platforme funkcionišu, na koje načine se šire različiti oblici dezinformacija i koji interesi stoje iza takvih aktivnosti. Ovi sitni koraci za čovječanstvo su, čini se veliki za svakog pojedinca i, u nekom konačnom zbiru, mogu doprinijeti dekontaminaciji javnog online prostora.

Vuk Vučetić rođen je u Sarajevu 1987. godine. Diplomirao je 2010. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na Katedri za novinarstvo. Završio je master studije komunikologije 2013. godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tema master rada je bila „Politički spektakl kao medijski fenomen – primjer BiH“. U 2018. godini odbranio je doktorsku disertaciju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na temu „Kontroverze medijatizacije politike u savremenoj Bosni i Hercegovini.“ Od 2011. godine stalno je zaposlen na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu na Katedri za novinarstvo. Učestvovao je na više naučnih konferencija u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Njegova sfera interesovanja su: masovno komuniciranje, politička komunikacija, javno mnijenje, novi mediji i društvene mreže, mediji i politika.

Vuk Vučetić (FOTO: Privatni album)

Tekst je nastao u sklopu petog izdanja “Priča iz regije” kojeg provode makedonska Res Publica i Institut za komunikacijske studije iz Skoplja, u suradnji s partnerima iz Crne Gore (PCNEN), Hrvatske (Lupiga.Com), Kosova (Sbunker), Srbije (Ne Davimo Beograd), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba) i Grčke (Macropolis), u okviru projekta "Poveži točke: poboljšane politike kroz građansko učešće", uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay